Slavica Gazibara: Glup dan

Glup neki dan.

Gledano iz polumračne sobe, nepokretno zimsko bijelo popodne odmiče sporo. Tinjajuće pahulje ne unose živost, nepotrebno se spuštaju ne bi li pokrile svako jučer, ne znajući da je već i sutra dovršenost. Htjela sam napisati pjesmu… Jesam li ih već sve ispjevala? Sve opjevala? Poput grude snijega prolaze zimski dani, bijeli, besmisleni kao kratkotrajni žižak što na sekundu samo sve osvijetli i možda ozari nečije lice.

Kristalići kao klikeri kotrljaju se tromo niz tijelo, ostavljajući plitke utore iz kojih se plavi dim, posrebren mjesečinom topi u noć. Brazde su sve dublje, svečanošću kopnim i nestajem. Doživljavam se još kao prozirno, prozračno Ja, oslobođeno spona vremena, lanaca prostora. Izbor više nije moguć: stopljenost s univerzumom dokida zahtjeve, želje, čežnju.

Danas me nije bilo u tvojim očima.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori