Slavica Gazibara: Baka

Moja je baka rođena krajem 19. stoljeća. Imala je završena tri razreda škole i u svom kraju važila za pismenu ženu. Njezina djeca i unuci su je oslovljavali s „Vi“. Meni je uvijek mirisala nekako kiselkasto, ali kad sam bila dijete, taj mi miris nije bio neugodan. Bio je njezin, prepoznatljiv, i kad bi me zagrlila i ja se utopila u njezinim rukama, punim sam ga plućima sretna udisala, požalivši što će me uskoro spustiti i reći „Ajde idi se igrati“.
Uvijek sam se gurala u njezino krilo koje bi me poput gnijezda napravljenog od duge plisirane crne „kiklje“ i isto tako crnog „zaslana“ spremno dočekalo. Sjedila bih tako kao u ljuljački, zaštićena i sretna.
Nije ona bila od nježnih bakica. Bila je to stara žena izrasla na kamenu, koja je u četrdeset godina šest puta po dva mjeseca imala muža kad bi došao iz ‘Merike, rodila desetero djece (dva puta „bliznace“), petero ih pokopala i isto toliko podigla sama, te preživjela dva svjetska rata. Oblikovao ju je grubi pejzaž na svoju sliku i priliku, ali joj dao i gen za preživljavanje.
Sada je bila istrgnuta iz svog prirodnog ambijenta i u našem malom gradskom stanu uglavnom se dosađivala. Mama ju je stalno za nešto opominjala, upućivala ju, ispravljala i učila, a ona je uglavnom šutjela i micala se od nje, i samo bi ponekad rekla: „’Ajde Kate dijete, šriću mu vrag odnijo, ostavi me na miru, ostavi se ćorava posla!“ Tad bi iz protesta otišla na balkon, sjela u klimavu stolicu i ruku položenih u krilu gledala kroz krošnje kestenova drvoreda.
Kad sam s njom ostajala sama u stanu, uvečer dugo nije dala paliti svjetlo nego bi nas dvije sjele pred šporet i gledale u žeravicu koja bi padala u svoju posudu, a ona bi s vremena na vrijeme otvorila vratašca, poravnala žeravicu i stavila dva-tri komada drva. Za mene je to bilo posebno vrijeme. Nismo razgovarale, noć se već uvlačila u kuhinju, toplina osvajala, a crvene iskre davale nekakav svet, praiskonski pečattrenutku. Gotovo da sam se bojala i disati. Kasnije sam se prisjećala da je tako bilo i u njezinoj kućici u Lici, da bi tek kad nastupi potpuni mrak ona palila „laternu“ na petrolej i poravnavala fitilj.
Imala sam oko pet godina kad sam je iznenadila: rano sam se probudila i ušla u kuhinju gdje je ona spavala, a ona je sjedila kraj šporeta u kojem je upravo pripalila vatru. U polumraku je češljala nekim smiješnim velikim češljem rijetkih zubaca gotovo isto tako rijetku dugu sijedu kosu. Nikada je više nisam vidjela takvu jer je uvijek kosu plela u pletenice, omatala ih oko glave, koju bi uvijek pokrivala crnom maramom, vezanom ispod brade. Činilo se da sam ju zatekla u nečem neprimjerenom. Bila je u bijeloj košulji dugoj do poda, ispod koje su virile gole noge iz „cokalja“ – vunenih pletenih šlapa, podšivenih kožom ili gumom. Izgledala mi je poput neke smiješne, pomalo izgubljene, dobroćudne vještice. Stajala sam pred njom i samo ju gledala. Ona je smeteno dva-tri puta pogledala oko sebe, a onda mi oštrije nego je trebalo rekla: „Rano je još, tek se razdanjuje, ‘ajde u krevet, prehladit ćeš se!“ Ta mi je slika često iskrsavala iz sjećanja i poticala nejasni osjećaj krivnje da sam upala u neki samo njezin moment, njezin trenutak intime u koji nitko nije imao pristupa.
Nikada nije htjela jesti s nama za stolom, već bi uzela tanjur s jelom, sjela na mali tronožac, izvadila iz svog džepa mali nožić na rasklapanje bez kojeg se nikad nije odvajala i uz viljušku njime koristila. Često sam ju vidjela kako tako jede „slaninu“ – tanki bijeli špek bez mesa i to s kruhom i lukom. Iz prikrajka bih ju promatrala jer mi nije bilo jasno kako jede a ima samo tri zuba (dva donja i jedan gornji), ali bi me majka gurnula da se maknem da ona ne primijeti, ili bi mi uhvatila pogled i dala do znanja da se udaljim.
Kad je već bila jako stara, majka ju je tjerala da se kupa. Napunila bi joj kadu i zvala ju, no baka bi uvrijeđeno rekla da može ona i sama, otišla bi u kupaonicu i demonstrativno zalupila vratima. Majka je nekoliko puta prilazila vratima i pitala treba li pomoć, no ona bi odgovarala da ne treba. Na kraju bi majka ušla u kupaonicu – a baka sjedi na poklopljenom zahodu, ruke joj u krilu i – dremucka. Naravno, voda čista, ona obučena. Nakon učestalosti takvog „kupanja“ majka bi ju ponekad uspjela okupati, a ponekad smo se svi zajedno dobro nasmijali.
Umrla je u dubokoj starosti kod unuke u Kanadi ili ‘Merici – kako ju je ona zvala.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori