Sara Mrak: Marina

Marini je tridest i pet. Prvo i jedino dijete je rodila u dvadeset i sedmoj. Djetinstvo je provela s bakom, zato joj ruke i danas mirišu na brašno i spaljeno ulje. Otac je po nju dolazio vikendom, često pijan. Majku možemo zamisliti kao činovnicu, preslabu da se suprotstavi ocu i prebojažljivu.
Nevinost je izgubila na uobičajen način.
Mladost je provela radeći u najčudnijim djelovima Europe. Na fjordovima je grlila djecu svog ljubavnika. U Rumunjskoj je pogodila kamenom psa i nikada neće zaboraviti njegov zaprepašten pogled, jednak ljudskom.
Muškarci su je uvijek doživljavali kao simpatičnu, prijateljice bi se vrijeđale kad bi predugo šutjela.
Kada se pojavio Tibor, znala je da se neće predugo zadržati, ali je odmah znala da će zadržati dijete. Od kada se usadila u gradiću uz more, Tibor ih posjećuje jednom godišnje i onda odlazi dalje, tražiti svoju sjenu.
U vrijeme dok se lječila od raka, ostao je s njima duže od godine. Ema se nikada prije i nikada poslije nije toliko smijala.
S obzirom na to da je s njom uvijek bio iskren, vjerovala mu je dovoljno da ih ostavi same na deset dana i povuče se u bakinu kuću.
Suseljani su bili znatiželjni zašto je došla i koliko će ostati. Strpljivo je uspokojavala njihovu znatiželju ako bi ih srela na ulici, da joj ne bi početi dolaziti uvečer u kuću da je ispituju.
Tih dana je spavala do deset, onda uzela hranu i bocu vode i odlazila u šumu. Debela stabla su uvijek govorila isto, krošnje su blagonaklono šuštale, pa je znala da će se iz izvući iz ovog.
Popela bi se u krošnju kao kada je bila dijete i prepustila se samoći. Postojalo je vrijeme kada je od nje pokušavala bježati. Strašno, očajno bježati. Dok bi se tuširala, snažno je pritiskala kožu ne bi li je zgulila sa sebe.
Ponekad bi došli ljudi i samoća bi nakratko od nje odustala, ali bi se odmah vratila, čim bi se za njima zatvorila vrata.
U šumi je, pak, bilo dosta mjesta da ova može iz nje izaći ili se promijeniti u dubok doživljaj prirode. Pa bi postajala ptica. Pa srna. Pa zec. Tišina.
Uz more je bilo premalo skrovitih mjesta za preobrazbu. U gradovima je proces trajao predugo.
Naravno, ni u šumi se nije smjela predugo zadržavati, inače bi se um ubrzo počeo dosađivati i prozreo bi njene trikove. Počeo bi je mučiti najstrašnijim prizorima moguće budućnosti.

Foto: Mrak

Odgovori