Sandra Polić Živković: Razgovor

Stežući papirnatu maramicu u šakama, učiteljica je duboko udahnula i rekla:
– Vi znate da meni možete reći sve. Kao i ja vama.
Napravila je kratku pauzu, a meni se učinilo da će brod, koji nam je ukrašavao zid pokraj ploče, potonuti.
Nastavila je:
– Ja sam tužna, i meni je danas jako teško. Kako se vi osjećate?
Učenica iz prve klupe digne ruku:
– I ja sam tužna.
Curica pokraj nje nadoda:
– Ja sam cijeli vikend plakala.
Lenta vremena koja je stajala na panou odjednom kao da je dobila zube. Prošlost, sadašnjost i budućnost postali su nebitni, kao i moje prvo desetljeće koje me progutalo. Dignem i ja ruku tiho zaustivši:
– Ja sam potišten.
Pomislim u sebi: Danas me valjda nitko neće zadirkivati zbog toga.
– Imate li vi meni još što reći – glasom punim povjerenja opet upita naša druga mama.
Iz zadnje klupe nesigurno se začuje:
– Neki su se u autobusu smijali, i meni uopće nije jasno zašto.
– Da – povikaše svi uglas i krenuše bacati izjave kao kamenčiće u plićak, a riječ “učiteljice” začula se više puta nego kad čekamo ocjene iz kontrolnog.
– Ja sam čula da je ona letjela.
– Lete ptice. Leti ono što ima krila – smiri je učiteljica, a ja pomislim na anđele što nam vise na prozoru još otkad smo za Božić izrađivali ukrase.
– Neki su rekli da je on to namjerno.
– On to nije namjerno. Takve stvari nitko ne radi namjerno.
Prijateljičin glas iz treće klupe poput broda na olujnom moru zaplovi razredom.
– Moj susjed je vikao na njega, da je to napravio njegovoj kćeri da bi ga ubio.
Val se razbije o mirnu stijenu druge klupe.
– Učiteljice, neki su mislili da sam to ja.
– Znam, čula sam i drago mi je da nisi.
– Meni su rekli da se prije nekoliko godina na tom mjestu dogodila ista stvar.
– Ja vas molim, pazite na sebe.
Nitko ne zna kamo nas ovaj život nosi, prođe mi kroz glavu.
– Njena mama je dotrčala bosa.
– Zašto na tom mjestu nisu napravili pothodnik da možemo sigurno prelaziti?
– Ja sam čuo da je i taj čovjek poslije umro.
– Je, bio je srčani bolesnik.
– Mi se nismo družile, i meni je sad žao zbog toga.
– Učiteljice, a koliko trebamo dati novaca?
– Poslije ću vam reći.
– Ja bih da se to više nikad ne dogodi nijednoj djevojčici.
Učiteljica me pogleda i kaže: – Ja bih da se to više nikad ne dogodi ni djevojčici ni dječaku.

Svi smo jako mirni, sve je čudno. Ne mogu se sjetiti njenog lica, ali pamtit ću njenu kosu.
Ploča je ostala prazna, taj dan nismo ništa zapisivali.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori