Robert Janeš: Žudnja u (za)por(k)ama – d(r)ama u stihu (ili obratno)

Dan je (kao i obično) započinjao
truckanjem lokalnog autobusa.
Gledao sam nezainteresirano
[ne primjećujući smrznut (i osušen)
krajolik (kroz prljavo staklo)]
kako nebo svijetli sivu svjetlost.

Mora da je tamo napolju kristalna
tihoća – pomislih. [Sporo smaknuvši
(prostakljen) pogled s brzoprolaznog
smeđila (kao ukrašenog bjelkastim
cicamacama) na suputnicu (nasuprot)
neodredive dobi, zakamuflirane
u pretešku odjeću iz čije tamne topline
iskri
pogledom poput Hipnosove drage
na suputnika nasuprot lijevo (od mene desno)
i pjeva mu altom baroknim poput kore
kruškinog stabla zalijevanog (samo)
odstajalom vodom iz (nepravilnim
odabirom) odbačenih hrastovih bačava
natopljenih nizom vrhunskih berbi.]

(Raširi krila sad, dječače blijedi
pa ponad snova zaleđenih poleti
da te pljačkaši opijenih mladosti
s kamenim stanicama zaostalim
među zubima žutim od pušenja
ne liše prvih vrenja)

Ali, gdje su mi krila?

(Dobrodošao u stvarnost, dječače krhki)

[Podsjetih se bluza u parku, napetih
od skrivanja mlado jedrih grudiju
pred tek ugrijanim pogledima
(nasmiješenih) svibanjskih očiju,
i nekih putenih mirisa, i suknji
što uzdignute lepršaju oko bedara
glatko-bijelih (svjetlo-plavim strujicama
prošaranih).
Opet – prošlih. I udaha. Ne – izdaha!
Disanja? Ne, ne – uzdahivanja.] Ali ja ne želim
ne želim ne želim ne želim
sudjelovati u toj drami koja nije
moja, koja nikad (nikad?) nije bila moja
i nikad neće biti moja [(predviđam?) Budućnost –
nije li to ono u što ne vjerujem? Ili vjerujem, ali tek
u negativnim zapažanjima?
(upitnost postojanja ‘nikad’ kao odsutnosti
vremena nameće se samim postojanjam
‘sada’)]. A sada se u njoj (drami toj?)
poznati glumci nadglumljuju u režijama
redatelja s pojačanom percepcijom.

Ja nemam više žudnje za tijelom bez napora
licem bez bora umom bez umora
niti žudim za duhom
lišenim ograničenja tjelesnog prostora.

Ostala je žudnja za žudnjom
onom (čistom) što pokrene
leptone da tvore oblake
u kojima se onda možda i ne pojave (jer ne postoje?)
i raspori stanice na dva dijela
pa ih iz toplog ništavila baci u nesigurnost
risanja zemljopisnih karata na koži života
tvoreći pore
putevima što vode i rijekama što teku.

Dama će ustati,
skinuti sa sebe svu odjeću
što zakriva zaprepašćujuću putenost
njene pojavnosti,
prići suputniku nasuprot (lijevom),
poljubiti ga meko u kuteve usana,
pogledati u oči preduboko,
i predugo tonući preko spolovila mu
voditi ljubav s njime poput Nikte,
do kraja svijeta
(ili sna?).

A ja ću noktom
(s malo crne zemlje ispod)
strugati led s prljavog stakla
da mogu nezainteresirano gledati
smrznut krajolik,
ne primjećujući kako nebo svijetli sivu svjetlost.

(Ili tako nešto)

Foto: www.pexels.com

Odgovori