Robert Janeš: Anđeo s emotivnom entropijom

širim krila ne bi li se osušila
vani pljušti, opći potop
dvojim: hod po liniji
il’ da je jednostavno ušmrčem
bih li se puknuo u genitalije
ili ravno u glavu
pa raširio ta mokra krila
da poletim natrag
prema planinama
na vrhove s kojih padoh

al’ sjetim se nevinih očiju
kako bi tužne bile
i malog uma
što bi se cijeloga života pitao
– zašto?

i tako još jednom odlučujem pisati
sranja o ljudima
koji laju na pse da začkome
a noć se sprema zajebat me

prsti prčkaju po tipkovnici
oči cjelivaju papir crnim cjelovima
um caruje patetikom
srce se hrani melankolijom
a duša, duša je ravnodušna

molekule zraka uznemirene
membranama zvučnika
protestiraju pred ulazom
u šupljinu moje glave

poznati glas pjeva kako se ranio
samo da uvidi osjeća li još išta
da se fokusirao na bol
na jedino ono još stvarno
što mu je ostalo

rješavam zadatak
što mi ga zada
Šef kuhinje
na početku mog pada

u posudu sipam sol
red bjeline
zatim mljeveni papar
red tmine
pa ponavljam redoslijede
zbog rime
prodrmam snažnim trzajima

i miješa se bijelo i crno
no crno ostaje crno
a bijelo bijelo
sa zrnom se sudara zrno
al’ ne topi se nit lomi
već ostaje cijelo

tresem i tresem, tresem je prozirnu
(što ona znači mojem malom zrnu?)

prolazim kroz stijenku joj od stakla
prstima pokušavam povratiti
red soli
red papra
red soli
red papra

i pitam se je li to kaos
to prividno sivilo prosjeka
imanja i bivanja
i može li postati većim
što ga više slažem
i jače gnječim

smrt čeka straga
da me natakne na kurac
dok mi ga život sprijeda
nabija duboko u grlo
ljuljajući me snažno
naprijed_________
___________natrag
naprijed_________
___________natrag

ja između zadovoljavam potrebe
i čekam da me lizneš
onako mokro, s kraja na kraj
pa nalijepiš k’o marku
na omotnicu bijelu
s adresom ispisanom
tvojim krasopisom
adresa – treća galaksija
iza drugog ruba

Foto: www.pexels.com

Odgovori