Predrag Kisić: Jedan čovjek, drvo, kamen, ptica i fasada

Ne znam da li je igra snova, igra mašte, ili se čak graniči sa ludilom, ali znam da se sigurno dešava. Dešava se, nema sumnje u to. Danas u tuđem tijelu, bez želje i bez cilja da to budem, ja jednostavno to budem. I nije to bijeg iz sopstvene kože, nije to bijeg od sopstvenih problema i sopstvene realnosti. Nešto me u tuđe tijelo, pod tuđu kožu vodi i uvlači, toliko daleko, do najdublje misli, do svakog proživljenog osjećaja, do svakog sjećanja, kroz svaki pokret, tako da osjetim mirise, dodire, ukus, emocije, sve, sasvim do svijesti i duha toga nekoga. Ko je to, ili šta je to što me vodi? Zašto tuđu bol da bolujem, zašto tuđe muke da podnosim, i padove, i užase, strahove i stradanja. Zašto tuđom stazom i tuđim koracima da koračam? Ka kojem to cilju? – pitam se. Zašto tuđe osmijehe i radosti, tuđu sreću i tuđe veselje u tuđem srcu ja da slavim, i s kojim pravom? Zašto u tuđe snove, tuđe nade i maštanja da zalazim? Otkud to da dušom stranca ronim kao po najvećim dubinama, pregledajući svu prošlost, sve uspomene i sva sjećanja. Otkud to da baš ja u tuđe dobro i u tuđe zlo zavirim kao u svoj džep, kao sudija kakav? – pitam se i dalje.

Ne znam ni to, kako nekad bivam kao da sam u nekom drugom obliku i sazdan od neke druge materije. Ponekad sam drum, druškane moj, pa me gaze, satiru i nimalo ne štede, ni ljudi, ni sunce, ni snjegovi, ni kiše, niko. Nekad bivam drvo, ogromno stablo suve kore od vremena išiban, s korijenom dubokim i jakim, i tad osjetim svu težinu vremena, osjetim vijekove čovječanstva, trag istorije, užasa, pakla i stradanja, ali i čudesa i stvaranja dobra. Stablo kao tijelo moje, grane kao ruke moje, osjetim vjetar kako ih miluje, a nekad kako ih oluje kidaju i lome. Korijenje kao noge svoje osjetim, kao da ih je živo blato progutalo, steglo, pa se ne mogu maknuti, ali isto tako osjećam kako to korijenje upija sokove i hrani se iz zemlje. Dopirem do sjećanja kako je drvo raslo.

Nekad sam kamen kraj rijeke, samo jedan od stotine hiljada, izronio iz hladnog jutra poškropljen rosom, čamim nijemo i upijam toplotu sunca, pa još prije podneva bivam vreo i čeznem za onom studenom vodom koja teče tik pored mene. Kako tad samo poželim da poraste vodostaj, pa da me rijeka odnese sa sobom. Gaze me u prolazu, niko ne želi da ostane, neudoban sam, smetam pod stopalima, pečem, od mene koristi nema, jedino da se neko zabavi time što bi me bacio u rijeku, a što bih ja tako silno želio, iako me je strah od toga, jer prošle bi decenije, možda čak i vijekovi dok bi me neko slučajno izvadio otuda. Ali ipak poželim da me neko baci u rijeku da potonem na dno, mračno i hladno dno, da postanem dio, sad već neke druge gomile nečega bačenog i tokom rijeke nanesenog tokom godina. Tad osjećam i onu neizvjesnu budućnost, čekam šta će i da li će drugi odlučiti. Tad ne znam svoju sudbinu, gdje ostajem i do kad, nepomičan, nijem, mrzak i bezvrijedan.

Nekad mi se i posreći pa bivam ptica i letim širokih krila, visoko, visoko iznad gradova. Sklanjam se od nevolja i stradanja, odlazim u visine, mirne i čiste, samo za mene prostranstvo satkano. Odlazim daleko od briga i strahova, hranim se sporo i jednostavno, ni ne razmišljam o tome. Živim gdje hoću, svijem svoja krila i skrojim gnijezno gdje poželim. Putujem slobodno, bez granica, bez prepreka, bez uslovljavanja i ograničavanja, i uživam što ne postoje granice, nadzori i kontrole. Samo pusti da vjetar miluje krila, pustim glas pun slobode, i jednostavno letim, druškane moj, ja letim.

Opet, nekad po nekoj kazni postajem jedna od onih oronulih fasada, jedan od starih memljivih zidova, ostatak ruševine. Gušim se u poganom zadahu truleži, u vlažnosti i jezivoj tmini. Tad se sve živo vidi, a ništa ne čuje, samo vibracije raznih zvukova što se odbijaju i putuju dalje niz ulicu. Stojiš kao ogledalo, a ništa se u tebi ne reflektuje, samo sijene u sumrak počnu da krstare i plešu, da igraju svoj ples i da zastrašuju sve do jutra. Tako se sporo propada i nestaje, previše sporo, a postojiš, da ne kažem živiš, uporedo sa zaboravom. Opet suočen sa onom neizvjesnošću, sa nemogućnošću da sam odlučujem o svojoj sudbini, već čekam, nijem i bez pokreta, da neko drugi odluči šta će sa mnom biti. Ne znam da li će me rasparčati u dijelove i raznijeti na više strana i tako ugraditi u neku drugu građevinu, koja bi možda imala nekog života u sebi. U tom slučaju, to ne bih mogao da osjetim, ali bih znao da negdje postoji, ba bi moje postojanje tako imalo nekog, bar nekog, smisla, ne bih bio obično ruglo.

Priznajem, teško je živjeti sa ovakvom vrstom „sposobnosti“ da osjetim sve oko sebe kao što osjećam samoga sebe, da sve vidim iz toliko uglova i na toliko načina, da čujem ono što je već odavno umuklo, da vidim ono što je već odavno nestalo i zaboravljeno. I strašno je kada o svemu tome govorim.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori