Predrag Kisić: Između nas

Negdje na rubu moga svijeta, na granici između dvije stvarnosti, između onoga što zovu san i između onoga što nazivaju javom, na granici između jasnog i nadrazumnog, stajala je misao, stajalo je viđenje, nešto teško i ogromno, nešto što živi i sanja, što postoji i što tek treba biti rođeno. To nešto, je zapravo sve ono što je počinjalo i svršavalo se u mome životu, ali sve to niti je počelo niti se je svršilo u meni sasvim. Kao da svakoga dana iznova dolazi, iznova odlazi, ali nikad pozdrava nema, nikad oproštaja jer me nikad ne napušta, ali uvijek me dočekuje i uvijek nešto ispraćam s tim. Ko zna otkad to sve postoji, vjerovatno je rođeno sa mnom, unaprijed određeno kao nekakva sudbina, u dušu umetnuto svako slovo, svaka slika, svaki prizor i svako sjećanje, svaka pojedinost života, pa sad kako čemu dođe red, polako curi, istiskuje se iz mene i pretače, nešto u snove, nešto u stvarnost, nešto na hartiju, u gomile redova i priča, u bezbrojne sate, dane i godine.To nešto me vodi u nove pokrete, tjera da se zagledam u život, u ono nešto između mene, između nas, između mene i svega ostaloga. A između nas, između mene i nje su kilometri, ali ne i daljina. Između mene i nje su dvije vjere i dva boga, dvije države i dva svijeta, ali ne i razlike. Između mene i nje su godine, vrijeme, dva puta, dva različita uma, dvije prošlosti davne, ali ne i razilaženja. Među nama nema sukoba, među nama je duh koji nas spaja i koji time poništava sve granice vidljive i nevidljive i kojima naša ljubav prkosi i odolijeva.
Međutim, kad se čovjek zagleda u život, onda njegova misao seže daleko izvan granica ovozemaljskog. No, to može biti i opasno, jer tada čovjek, tako mali, tako slab i ranjiv, stoji nesvjesno na rubu između prošlosti i budućnosti, dok neizvjesnost vlada ne samo oko toga da li će on pasti, ili će ipak ostati nogama na čvrstom tlu, nego i oko toga da li će pad, ukoliko on uopšte i uslijedi, biti pad u prošlost gdje ga čeka zaborav, što je jedini istinski kraj svega, ili će pasti, odnosno uzdignuti se u budućnost u kojoj ga čeka svijetla tačka, neko uzvišenje kao neka vrsta pijedestala na kome će stajati kao pobjednik, ponosno i smjelo. – Tako se i ja ponekad klatim na rubu između te prošlosti i budućnosti, između Ivana i Azora, pa se pitam; da li ću pasti u prošlost gdje sam već ostavio dio sebe, i gdje sam ostavio sve ono što će za sve druge biti zaborav, ili ću se uzdignuti u budućnost, možda na krilima onih sarajevskih golubova sa baščaršije, ili na krilima onih mjesečevih meduza, Aurelia Aurita koje su letjele nada mnom iznad Kalemegdana, u budućnost u kojoj bih mogao da stojim kao pobjednik sa tog istog Kalemegdana, baš onako ponosno i smjelo kao što stoji svaki hrabri ratnik koji časno brani svetinju, i koji nepokolebljivo i jednako vjeruje u pobjedu i prije i poslije bitke. – Vlada neizvjesnost i oko toga, da li će ostanak značiti i sigurnost, koju inače niko ne garantuje. Da li će ostanak biti svijetla budućnost u kojoj će koračati kao onaj koji uspijeva i pobjeđuje, kao onaj koji prkosi i odolijeva zakonima, ili će to, pak, biti budućnost u kojoj će tumarati u hodnicima iluzije kao još jedan dezerter inteligencije, kao još jedan od onih brojnih kukavica koje često tuđom hrabrošću oružaju sopstveni strah. Biti zagledan u život, naći se pred samim sobom, i suočiti se sa onim što jesi i što jeste, suočiti se, ili čak sukobiti ako je to potrebno, sa onim što je bilo i što će tek biti, a što se već jasno vidi.
Biti zagledan u život, ne znači samo promišljati o životu i svakodnevici, nego znači putovati kroz one hodnike vremena gdje su i Fares i Azor, i gomile drugih prošlih i budućih, živih i nestalih, stvarnih i nestvarnih koji će tek biti stvarni i živi. Zagledan u život, znači i mišlju podsticati duh da vantjelesnim putovanjima stigne do granica nadrealnog, i još dalje do nad razumnog, i da tamo nađe ono što zapravo traži, ono što je zaista realno, jer nije stvarno samo ono što se veštastvenim očima vidi, i nije stvaran samo ovaj svijet u kome mi živimo, niti je život samo ono što mi zovemo životom, i ono što mi poznajemo kao takav. Dugo sam ja bio zagledan u život, zagledan u ono nešto između nas. Dugo sam gledao u to, dugo razmišljao o tome, i sve što više vrijeme prolazi, sve što više godina za nama ostaje, sve više sam siguran da granica nema, da prave granice ne postoje, već samo one izmišljenje, umišljene u nečijoj glavi. Postoji ono što se zove strah, a u strahu čovjek bježi i sklanja se od onoga što je drugačije od njega, a što on ne poznaje, ili u strahu napada ono što ne razumije, počinje da se protivi, iz protivljenja počinje da mrzi. Mislim da jedino mržnja stvara granice, a iz mržnje nastaje zlo, iz zla nastaju strahote, iz strahota stradanja, a onda ostaju ožiljci, ostaju podijeljenosti, prije svega one umne, a potom i one teritorijalne. Tako nastaju granice, izmišljenje, stvorene da podijele, udalje, razdvoje, ali nije pravilo i da stvaraju razliku.
Između nas mogu samo postojati razlike u pojedinostima, kao što su karakter, narav, mentalitet, ukusi, uopšte, razlike između ličnosti, shvatanja i poimanja, razlike u percepciji, ali to svakako nisu granice. U nama takođe ne postoje granice. Postoji samo umjerenost koju neko posjeduje ili ne posjeduje. Pa tako, živeći, radeći, stvarajući, ili rasipajući, uništavajući, mi djelujemo umno, misaono, djelujemo fizički, te u tom smislu neke granice treba da postoje, granica kao postavljena krajnost, neka zamišljena linija do koje se može ići, ona do koje nam moral i etika dozvoljavaju, ali ja bih to opet nazvao mjerom, umjerenošću. Tako je i između mene i nje. Ne postoje granice, postoji samo niz okolnosti, uslova, mogućnosti, niz onoga što nas možda usporava, sprječava da ostvarimo nešto, bilo to želje, potrebe ili snovi. Postoji nešto što nas možda dijeli od nečega, što nas razdvaja u nekom pogledu, ali to svakako nisu nikakve granice, već prosto mogućnosti, situacija, položaj, ali ne igranice. Između mene i nje, stoji samo ljubav, kao hram, kao nebeski svod, toliko snažna i velika, te je svaki poljubac samo novo spajanje, novo približavanje, i svaka riječ, svaki šapat kao molitva, i svaki dodir kao melem, i svaki pogled kao najradosnija vijest što se u srcu nastani. A između mene i ovoga svijeta stoji samo moj svijet, nazovi ga fiktivnim, imaginarnim, kako god želiš, i to je samo razlika u razmišljanju, razlika u tome kako ja vidim i osjećam, kako ja doživljavam i proživljavam, ali znaj, to nije nikakva granica između tebe i mene, to nas ne razdvaja već razlikuje, a raznolikost je samo bogatstvo, uvijek prednost, nikako mana. Između nas je više onoga što nas spaja, više onoga što volimo i što nas približuje kao takvo. Kad maštaš onda si poput ptice, ideš, letiš slobodno bez prepreka, pa zašto ne poletiš čovječe, cijeli svijet je tvoj, cijeli svijet može da se voli kao što se volimo ona i ja. Negdje između nas, gdje god i šta god to bilo, znam da granica nije, znam da takvo nešto ne postoji.

Foto: www.pexels.com

Odgovori