Milan Zagorac: Knjiga kao najava dubinske promjene

Uz poemu skarleta_p Avenija. Dokument jednog vremena i međuprostora.

„travanj zapravo i ne zvuči toliko loše“

Skarlet_p nam se predstavlja s novom poemom, svojevrsnim nastavkom Vodiča kroz nutarnje gradove za commutere i Nestalne frekvencije, na još zanimljiviji i intrigantniji način, nastojeći oslikati zaista golemu fresku duhovnog pejzaža ranog 21. stoljeća i nove generacije koja tek traži svoj glas.

Možda bi ovaj, recimo to tako, roman u stihu skarleta_p (koji već pri prvom čitanju izravno ili posredno evocira Stearns Eliota, Pollocka ili Rothka) trebalo odmah označiti generacijskim kodom ranog 21. stoljeća (stihovima ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djelo / ova recenzija mogla bi otključati novi žanr implicira se svojevrsna “predstava unutar predstave” koja opet implicira moguće interpretacije i iznosi sumnje te postavlja pitanje je li to na taj način i uopće moguće) koje će strpljivog, obrazovanog i nadasve otvorenog čitatelja zaista dotaknuti barem jednim od svojih beskrajnih kapilarnih grananja (upravo zato i inzistiram na kratkom sižeu same knjige na početku, bez odavanja sadržaja, naravno, kako bi čitatelj dobio osnovne identifikacijske ključeve).

Čitatelju tako neće promaknuti minucioznost autora kao i njegova pažljivost pri izgradnji književnog djela (koje se prelijeva između romana, poezije i poeme o ljudima na početku ovog stoljeća), koje kao da najavljuje tolike dubinske promjene s kojima će se ne samo sadašnji, već i budući čovjek morati nositi, ne bi li spasio samoga sebe, štoviše, cijelo čovječanstvo od praznine i nedotupavosti, ne bi li se izvukao iz toliko mu puta prorečene sudbine “štale robova” uz čiji rub uvijek ustrajno pleše. Ovo je knjiga o čovjeku na rubu, na granici, u krizi, u potrebi. Ali nemojmo se zavaravati, autor je svjestan ograničenja u kanalu komunikacije između pošiljatelja i primatelja, štoviše kao da se radi o dvjema različitim osnovama koje ne mogu biti uzajamno inteligibilne: jedne koja pripada starom čovjeku, a druga nekom mogućem novom, još uvijek nedefiniranom, no svakako nužno duhovnijem. Ipak, generacijsko je remek-djelo stvar potrebe, a ne samo stvar fraze, ono je nužnost, unatoč mogućoj i pretpostavljenoj (ne)čitanosti.

Stoga, najprije bi valjalo krenuti od nečega što nije povezano s tekstom, ali će svakako biti povezano s njegovom recepcijom, jer to je legitimno pitanje: ima li danas u nas čitatelja koji će suvereno kročiti ovom knjigom? Gotovo sa sigurnošću mogu reći da ih je vrlo malo, no nadonosno ima. No ima li, onda, smisla objavljivati ovakve knjige? Ima, jer postoji određena nada, ufanje, uzdanje u generacije koje dolaze, a kojima će ova poruka u boci, enkapsulirana i kondenzirana literarizirana današnjost, toliko bremenita događajima, a tako ispražnjena od sadržaja, biti dokaz da je čovjek sadašnjeg vremena čak bio u stanju misliti kompleksnije, postavljati višeslojna pitanja, štoviše, javno i glasno o njima govoriti, pa makar se izložio pogibelji da bude neshvaćen. To eksplicitno kazuju stihovi “art je postao aparat fusnota / iza kojeg se skriva naša kultura / sačuvali smo bit / izgubili smo ljušturu / na trenutak”. Uostalom, stoljećima znamo da je sudbina onoga koji donosi riječ, objavu, dubinsku istinu, biti luda, ismijan i ponižen, zar ne? Biti neshvaćen.
Ne govorim uzalud o činjenici da će čitatelju poema skarleta_p ostati neshvaćena. Uostalom, i sam autor to iznosi (ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djelo / ali pitam se u kojoj mjeri je to uopće kompliment / generacije koja nas čitaju nisu sposobne / primijeniti na sebe ove pojmove i prepoznati se). Svjestan sam objektivnih ograničenja potencijalne čitateljske publike, praga očekivanja kao i zakona velikih brojeva koji nam ne idu u prilog. Ali tada se čini tim više važno pokrenuti se, pomaknuti, natjerati na razmišljanje, jer situacija je krajnje dramatična…

Možda bi se ova knjiga mogla označiti kao generacijska krizna komunikacija uzrokovana neautentičnošću života, ali prije svega u odnosu na jednu krajnje definiranu dobnu skupinu – mlade, visokoobrazovane, na egzistencijalnoj margini: mislim pritom na tebe / mene / svijet / etc. / svi kao da smo skliznuli / s bitka / u nekoj točki / u mnogo točaka / a istovremeno da je / biti / nešto što smo primili / iz ničega kao dar / jer u velikoj slici stvari / nismo nužno trebali / biti. No, svakako, mogli bismo uspostaviti analogiju s bilo kojom drugom generacijom nakon babyboomerske.

Izneseno se dodatno potvrđuje u stihovima: ti si nezaposleni / doktor društvenih znanosti i tvoji znanstveni članci / poguruju znanost naprijed i doprinose, znam / ne sumnjam u to i mislim da je to vrijedno / svejedno to ne umanjuje ovu olovnu težinu / s kojom se budim na vratu / jer mjesecima živimo samo / zahvaljujući činjenici / da ja imam posao te nastavlja a mi starimo / već trideset-i-nešto godina / i ne prestajemo / stariti ako prešutno odlučimo / o tome ne pričati, a što konačno probija kao autoironična prispodoba o žalopojkama privilegiranih: razvozim i šećem klince / provodim vrijeme s njima, kuham / i objavljujem članke kao sumanut, kao da zafrkavam se / u uglednim časopisima skupljam ih u prvu knjigu / motrim svaki mogući prostor za promjenu / i čekam svoju priliku… / previše sam uložio truda, to znaš / u svoje obrazovanje da bih odmah prihvatio posao / u biblioteci na fakultetu koji mi je otvoren oduvijek / i zato mirišu tako ponekad moje suze / jer me taj scenarij još uvijek čeka nakon nove godine / rekli smo, ako se stvari ne promijene … / zvuči kao patnje i plač privilegiranih, dobro te čujem.

Jednom sam prilikom bio rekao za skarletovu književnost da zahtijeva od nas dvojako čitanje: najprije visoku brzinu da postignemo glisiranje preko teksta, a tek onda dublje poniranje, zasijecanje u gusto tkivo koje se čini bezdanim i beskrajnim u svim mogućim opalesciranjima i zakutcima.

Ova konačna opaska funkcionira kao smjerokaz, ali i autodijegetska pljuska samome sebi, otrežnjenje koje istovremeno ne umanjuje bol i patnju zbog posvemašnje neispunjenosti, no koja je onkraj egzistencijalija. Iako će neupućeniku ove riječi izgledati prazno i neutemeljeno, štoviše, neautentično, one su u sasvim drugom registru, radi se o ispražnjenosti od duhovnog, o posvemašnjem poganstvu današnjeg doba te ova će „patnja i plač privilegiranih“ tada postati glas vapijućeg (u pustinji) sred svega navodnog doba izbora i izobilja. Je li izobilje materijalna sigurnost? Je li izobilje mogućnost izbora predmeta?

Spasenje tako postaje nužda, a kreativnost mogući način ostvarenja, iako autor dosljedno sumnja u dostatnost kreativnosti te u toj sumnji ne posustaje ni jednim časkom (oblačiš t-shirt sa sloganom: “kreativnost nije ničiji spasitelj / (ali je ponekad dobar poluvodič za visoki napon / kroz nutarnje ulice)”) do samoga kraja.

A ta se pustinja manifestira kao fragmentirana i nekonzistentna svakodnevica bez uporišnih točaka, čak je i taj idealni antiutopijski, stakleni, snoviti grad posebno mjesto nelagode, dakle, u kojoj prevladava strah, tjeskoba noćne more, teškoga sna, a jedini cilj postaje želja za plutanjem, inverzno iskazana kao strah od plutanja (molio sam na aveniji usred lokve kiše / za slobodu / od / straha od plutanja… / jer strah me i sve manje kontroliram / pokrete) što postaje i ultimativni način preživljavanja ove prilično teško podnošljive situacije. Plutanje i održavanje na površini dok se nešto ne promijeni.

Jednom sam prilikom bio rekao za skarletovu književnost da zahtijeva od nas dvojako čitanje: najprije visoku brzinu da postignemo glisiranje preko teksta, a tek onda dublje poniranje, zasijecanje u gusto tkivo koje se čini bezdanim i beskrajnim u svim mogućim opalesciranjima i zakutcima. Dakle, unatoč beskrajnosti sadržaja, sadašnjost se manifestira kao ispraznost i kao strah od prorečenog kolapsa: carstva obično dugo i predvidljivo zalaze / naše carstvo nestalo je u sekundama, / čini mi se / strukture svijeta kojeg smo poznavali / ostale su naizgled iste, što je neminovnost, ne bi li se doveli do otkrivenja (dolazi trenutak kad ćemo vidjeti aveniju kakva stvarno jest), tj. razotkrivanja aktualnog stanja čovjeka i svijeta, koje proizlazi iz svojevrsne lijenosti čovjeka, privučenoga gravitacijom i (uglavnom, dobrovoljno) zarobljenog u visokom denzitetu.

Spasenje tako postaje nužda, a kreativnost mogući način ostvarenja, iako autor dosljedno sumnja u dostatnost kreativnosti te u toj sumnji ne posustaje ni jednim časkom (oblačiš t-shirt sa sloganom: “kreativnost nije ničiji spasitelj / (ali je ponekad dobar poluvodič za visoki napon / kroz nutarnje ulice)”) do samoga kraja.

Objava je numinozna, a njoj se umjetnik približava, njoj se i znanstvenik, ako to uistinu jest, približava, no pitanje je može li je, odnosno, točnije, smije li je i umije li je doseći, a da putem ne izloži cijeloga sebe pogibelji otpadanja iz sistema (konačno, jedan lik se na kraju povlači, ne znamo gdje, iz svijeta kakvog znamo). Ja sam onaj koji nisam bez Tebe, jedna je takva numinozna objava, objava transcendencije putem Riječi (ispod glasa recitiram / shemà israel / oslanjam / svoju glavu na Tvoje dlanove / u sebi osluškujem / tako stvarno / kako Tvoja riječ traje / kroz vrijeme / a ja sam ona koja / bez Tebe / nisam ja / naša stopala / prekrivena su lišajevima prašine / svih ulica svijeta / ja sam ona koja nisam / bez Tebe / Adonai elohenu / samo Ti možeš / iz ovog kamenja koje smo mi / podići / djecu Abrahamovu). Tj. djecu koja su trebala biti žrtvovana, no koja su velikim činom milosti otkupljena i spašena ukoliko vjeruju, ukoliko su spremna vidjeti širu i dublju sliku, a ne tek puko o(p)stati na plošnim fenomenima, bez postavljanja puno pitanja / disati vodoravni zrak / i promatrati ovo široko platno fenomena. Platno fenomena je vodoravno, rekao bih plošno, dubina nije prispodobiva tek čulima. Za to je nužan višedimenzionalni intelektualni i osjećajni aparat, podaren svakom čovjeku, no koji većina neće koristiti.

Dakle, iz mučnine će svatko morati naći način da se izbavi. Ona je individualna obaveza i odgovornost prema samome sebi. I u tome jednome času događa se trenutak kada ljudi postaju stvarni, ljudi poprimaju dubinu / obavijenu otajstvom. avenija postaje narativ / svaki pokret je čin hrvanja sa smrtnošću. To je onaj presudni blink, trenutak kada se počinje razmotavati klupko mladenački postavljenih stvari koje se transformiraju u blago zrelosti koje zna nadrastati.

Ovo je, konačno, knjiga o sazrijevanju koje je nužno bolan proces. Da nije tako, ne bi vrijedilo ništa. Sazrijevanje je također i stalan proces, ono nije nešto što staje, ali ovo je onaj poseban prijelaz iz razdoblja znatiželjne i materijalnim činjenicama zavedene (ponesene!) mladosti u zrelost koja se počinje pitati o konačnim pitanjima. Ova su pitanja uvijek teška, no kasnije, sa zrelošću, nadrastanjem, postaju posvećena, zapravo sakralizirani unutrašnji potpornji, pounutrašnjeni čini čuda koji odr(a)žavaju smisao vanjskome. Ono je metaforički doznačeno u stihovima ti i ja poznajemo Svjetlo koje ne dopušta / tami da se primakne / niti da nas obavija i ono predstavlja temeljnu istinu, veću i važniju od efemerilija svakidašnjice.

Zaključno: svijetu, čovjeku ponajprije, naročito čovjeku na rubu zrelosti, odgovori koje traži postaju nužno nedostatni, posebno odgovori iz sfere materijalne stvarnosti. Dvije se istine nadaju iz svega toga: otpuštanje i smisao. Otpuštanje znači odustajanje od uzaludne čamotinje i očekivanja, smisao zahtijeva složenije obrazloženje, no zadržimo se samo na pojmu. Čovjek bez smisla umire, a smisao nije samo u svakidašnjici ni materiji. On je uvijek transcendentan i on uvijek podrazumijeva Ljubav. S velikim Lj. A zato nam treba radikalna otvorenost za otajstveno, kako taj spomenuti aparat naziva skarlet_p, koja je upravo naša predispozicija, uz teže ili lakše životne lekcije, za nadrastanje i samim time ozdravljenje.
Ova je knjiga zapravo knjiga o još jednoj izgubljenoj generaciji, možda baš zato tako eksplicitno fokusiranoj na prve godine dvijetisućitih, na razdoblje koje će autor nazvati post-imperijem (baš njegov izraz), a što označava svijet nakon 11. rujna 2001. kada je postavljena i javno objavljena nova mjera čovječanstva, razdoblje istovremene eksplozije i procvata svega onoga što ovako laički nazivamo ljudskim pravima i izobiljem, i istovremeno nezamislive opresije u slijepoj pjegi čovječanstva, u Africi, Sahelu, Bliskom istoku, Aziji, Južnoj Americi, svugdje gdje nije fokus svevidećih kamera meke sile. No autor se ne bavi ovime. Štoviše, osim usputne pozadinske buke i bijelog šuma medijske kampanje, njegovi će junaci-lutalice upasti u stanje nostalgije prema jednom recentnom dobu koje se pomalo zatvara, ne bi li se otvorilo ovo drugo, a o čemu sam više rekao na početku. Konačno, riječima samoga autora, generacijsko remek-djelo ne mora nužno / biti pozitivna pojava / ali ozbiljno uranjanje u njega može biti zanimljiva postaja / na putu od cjelovitije slike u nastajanju i natrag. Da, zaista, riječ je o knjizi za koju vrijedi ona Baudelaireova, o mogućoj neshvaćenosti i mahnitosti, no avenija_ dokument skarleta_p ipak jest (relevantno) književno djelo zaista jednoga složenoga vremena.

Tekst je prenesen s Magazina GKR

Ilustracije na naslovnici i u knjizi: Borjana Štetić

Uz tiskano, dostupno je i besplatno PDF izdanje knjige

Odgovori