Milan Zagorac: Kao protuteža egzotizmu i predrasudama – Lotosi od neona i delirija, izbor iz indijske urbane književnosti

Lotosi od neona i delirijaizbor iz indijske urbane književnosti, prevele i priredile: Lora Tomaš, Marijana Janjić
S druge strane, moj suputnik,
indijski diplomat, uvjeren je da će siromašni
Ostati kakvi jesu.
Rođenje
Piramidalno tereti budućnost novim rođenjima.
Naša jedina pustinja, svemir; pustiti zeleno da
Propupa crnim, ljudski mrtvački pokrov.
Slobodni
Parovi u svojim lancima oko zemlje.
Iz pjesme Približavanje zračnoj luci Santa Cruz u Bombaju, Adil Jussuwalla
Nije jednostavno iskočiti iz jednog kulturološkog kruga, ovog našeg euroatlantskog, judeokršćanskog, grčko-rimskog, u onaj drugi, strani, nedvojbeno egzotičan, iako istovremen, sinkron, štoviše i poznat europskom duhu, no prije po predrasudama o zemlji gdje će doći do “više spoznaje”, gdje će doći do “puta oslobođenja” već samim time što je u nju kročio, samom činjenicom da ju je omirisao, naime, nije to Indija, to je prije naš plan kulturoloških predrasuda koje unaprijed stvaraju okvir za (ne)razumijevanje drugoga, ne bi li se subjekt sam oslobodio opterećenja zapadne civilizacije. Ne, to je klasična pogreška koja nastaje iz površnoga klizanja, glisiranja po vrhovima fenomena, odnosno iz nezalaženja u dubinu. Tako otprilike izgleda i Amerika onome koji je ne pozna, naime, zemlja dembelija puna coca-cole i razvratnih MILF kućanica, puna zlogukih medijskih magnata, wallstreetskih vukova i otuđenih predgrađa, bez povijesti, bez istinske mitske poveznice, bez dubine. I jedno i drugo su pogreške koje ne vode ničemu, i jedno i drugo su samo parcijalne istine istrgnute iz konteksta, a koje nam neće ništa točno reći o južnokalifornjanima ili o stanovnicima Mumbaija. Dakle, ta je “okularna” spekulacija o Indiji pogrešna: Indiji koja jest utemeljena na svojoj višeslojnoj mitskoj ravni, štoviše na eonskim slojevima mitova, ali koja supostoji i danas i koja korespondira živo i aktivno u svijetu, pa će samim time baštiniti i ona opterećenja/interese/sukobe/sklonosti kao i ostali svijet, no sa svojom specifičnom podlogom.
Napraviti takav pothvat i usuditi se ući u samu “utrobu zvijeri”, dakle, ući u dubinu današnjeg “indijskog mita”, a koji se ogleda upravo u književnosti, a koju nam dobrim dijelom autorice antologije i nude, hrabar je čin koji hrvatskom čitatelju nudi trostruko više no samu literaturu: nudi okvir za razumijevanje, dakle, suvremeno, moderno čitanje jednog složenog društva koje proživljava istu globalnu manihejsku dramu kao i mi sami, nudi samu literaturu, odnosno autore koji su, iako često ovjenčani velikim nagradama (Man Booker i slično, ne zaboravimo, dobar dio indijske književnosti pisan je na engleskom i samim je time automatski u kontekstu globalne, planetarne književnosti, što može biti samo olakotna okolnost, no otegotna za nas uhvaćenih u zamku provincijalnosti, unatoč činjenici stoljetnog suživota/odnosa s centralnom svjetskom literarnom strujom, posebno u zastranjenju danas), u nas mahom nepoznati i ono što dodatno nudi je prijedlog, poziv, namjeru domaćem čitatelju (a ovo može biti i “knjiga za pisce”, barem jednako toliko kao i “knjiga za čitatelja”, dakle, čitanje) da makar rubno zaviri u književnost(i) koja zacijelo crpi iz indijske predaje (epova, Veda i sl.), ali dijeli i globalni plan i utjecaje (Shakespearea, Faulknera, Dostojevskog, Austera ili Pynchona, na primjer) koji ćemo simbolički označiti neonom, najlonom, plastikom, konzumerizmom, liberalizmom, kapitalizmom, preslagivanjem, kaosom, vrenjem, odnosno, kratko i jednostavno – daje tom knjigom čitatelju mogućnost da zađe pod kožu ne samo indijske književnosti početka 21. stoljeća, već i da revidira postojeće predrasude koje su neupućenom čitatelju Indiju zacementirale u klasičnim europskim slikama.
Nije slučajan, dakle, ovakav naslov: lotosi kao simboli nadilaženja tjelesne, materijalne, razine samsare, kao tisućljetni simbol nadilaženja, transcendiranja i neon kao trenutni simbol globalizacije, barem jednako kao što je to Facebook, Twitter, Google, coca-cola, dakle, kao manifestacije modernoga svijeta u “oblaku”, svijeta doguranog, dotegljenog na rub nove redistribucije moći nakon one poslije Drugog svjetskog rata, dekolonizacije i Hladnoga rata.

Autorice su s nevjerojatnom ozbiljnošću pristupile ovome poslu: od samog iščitavanja literature do rada na terenu, rada s autorima, sudjelovanja u književnim događajima, bezbrojnoj korespondenciji koja je urodila činjenicom da su sva autorska prava upravo na taj osobni način i uređena, s namjerom dakle samih indijskih autora da budu predstavljeni, pa makar i u jednoj maloj kulturi koja može računati na ograničeni doseg, najdalje u regionalnom susjedstvu sličnih jezika. Pa iako bi se ovakav rad očekivao unutar uređene institucionalne zajednice, dakle, sveučilišta, ono je nastalo, gotovo kao i sve ono najvrsnije u Hrvatskoj, izvan institucije, kao dio nečijeg entuzijazma. Pa čak i ta mala, gotovo nebitna činjenica za samu književnost, ovdje je nešto što osobno smatram nužnim za uzimanje u obzir ne bi li se, barem na taj način, nadoknadilo propušteno u službenim kanalima kojima je indijska književnost mogla komunicirati s hrvatskom, ali i kao potencijalna “karta” za budućnost takvih odnosa.

Foto: www.pexels.com

Odgovori