Milan Zagorac: Kako Skandinavija može imati 20-30 vrhunskih autora žanra, a Balkan samo autentične tragičare?

Prije nekoliko dana sam napisao post na FB-u o temi koja je kod nas gotovo podgurnuta u sferu tamnih tabua, no čini se da se već u nekoliko sljedećih dana našla prilično jasna i nedvosmislena potvrda moje pretpostavke, i to ni manje ni više nego u intervjuu koji je Umberto Eco dao Lili Azam Zanganeh za The Paris Review (pročitajte!).

Radi se o temi dobrog srednjeg sloja književnosti koji se manifestira kroz žanr. Što ga ima više, književnost određene zajednice time je evidentno jača. Upravo suprotno od suicidalnog elitizma u suživotu s prostaklukom na steroidima kakav imamo na Balkanu.

Kaže dobri stari Eco, s naglaskom da nije kulturni snob, sljedeće: “Snaga američke književnosti, vidite, nije samo da je imala Faulknera, Hemingwaya ili Bellowa, već u tome da ima cijeli armiju običnih, prosječnih pisaca koji stvaraju respektabilnu komercijalnu književnosti. Ta književnost zahtijeva dobro obrtništvo, posebno u plodnom području krimića, koji su za mene barometar književne produkcije u bilo kojoj zemlji. Ta armija prosječnih pisaca također znači da Amerika može proizvesti dovoljno materijala da se zadovolje potrebe američkog čitatelja. Zato se prevodi tako malo. U Italiji je ta vrsta literature bila jako dugo odsutna, ali sada napokon postoji skupina mlađih pisaca koji proizvode ove knjige. Nisam intelektualni snob, zaista, i priznajem da je ova vrsta književnosti dio nacionalna književne kulture.”

U svom postu na FB nekoliko dana ranije kažem sljedeće:

Zapravo, dok mi ovdje govorimo o tome kako su pisci izumiruće zanimanje, nevjerojatno je kako u obližnjoj Skandinaviji (ne znam kako drugačije reći za kraj koji je od nas udaljen oko 2 sata leta, tj. evo danas mogu iz Rijeke doći u Oslo ili Stockholm, pa da malo proluftam mozak od balkanerija i zaostalog načina razmišljanja) to postaje sve bolje zanimanje. Ok, netko će reći, oni su civilizirani i fini svijet, ali oni pišu – krimiće i trilere!!! I da, imaju znatno veći broj nobelovaca od svojih balkanskih kolega. I da, brojem stanovnika ima ih podjednako kao na Balkanu. Pa dobro, kako oni mogu imati 30 svjetski relevantnih pisaca krimića i trilera (evo, ona Camilla Laeckebrg sa svojim krimićima iz Fjaelbacke ima, tako, 20-30 milijuna prodanih primjeraka mekih, tvrdih, e-izdanja, Nesboea neću ni spominjati, a Mankellovo ime je besmisleno uzalud spominjati, dok i oni manje poznati s brojem prijevoda i prodanih primjeraka djeluju kao Titani u odnosu na naše “velikane”), sve od reda s jednostavnim radnjama, a sve od reda prodanih u milijunskim nakladama, naravno, ne u skandinavskim zemljama jer tamo ni nema toliko stanovnika, već po cijelom svijetu, a mi, tako mudri, lukavi, pametni, puni iskustava uvijek na repu događaja, uvijek je nama nešto izumiruće, uvijek smo mi nekako ukurcu donjem, uvijek je nama netko nešto… koliko znam, ex Yu naroda ima oko 25 milijuna, zaista je nevjerojatno da se iz te mase podjednako velike kao ona Skandinavaca, nije plasiralo oko 20-30 dobrih majstora žanra, da sve to skupa nije popratila nikakva filmska industrija, da sve to nije doživjelo svoje ozbiljne inozemne premijere umjesto mahom utješnih nagrada za, eto, uvijek sirotinjska sranja s Balkana… (a kako drugačije nazvati ove naše uobičajene žalopojke, o tome kako nas, eto, već po sto prvi put zajebaše, a mi nemamo nikakva pojma o tome kako se to dogodilo). Znam dva moguća odgovora: kao i u svemu, njegujemo kult loše (i tendenciozne) selekcije i drugo, kao i u svemu, izbjegavamo jače potegnuti. Mi bi najradije da se dogodi jedan Krleža ili Andrić, on dobije Nobela, mi se malo kurčimo i o tome kakamo sljedećih 50 godina. Još nešto, mi mislimo kako smo jako pametni. Štoviše, mi to zaista uvjereno mislimo, mi smo pravi napuhanci što se toga tiče. A primjerice Skandinavci su glupi pa pišu žanrovske romane. E, jebi ga. Kraj priče je da je to kod nas izumiruće zanimanje, tako se barem rado predstavlja, a kod njih cvjeta i stvara pare. Ne pare, stotine milijuna. Dakle, gorespomenuta Camilla stvara više novca od neke visokoparne hrvatske industrije. Zar nije to tragično? Zar ne ukazuje to na neki naš sustavni promašaj, ali za koji nitko nikada uobičajeno ne odgovora. Problem je u tome da je tako u svemu. Ovo je samo jedan od indikatora.

Dakle, da zaključim – Eco opravdano smatra da je dobra žanrovska književnost indikator postojanja dobrog književnog života. Puno prosječnih pisaca krimića znači da postoji i živi književni živit unutar žanra i izvan njega, na višim i nižim nišama, dobro, ne moram se izraziti tako, i u drugim nišama. Posve isto mislim i ja, s time da imamo usporedbu dviju regija, one Balkana, s napuhancima i samoljubivim i nepotvrđenim velikanima koji jedni drugima potvrđuju genijalnost i Skandinaviju koja je, a ako ništa drugo dinamizirala književnu kartu svijeta, u Europu donijela ono nešto američko, onaj smisao za moderno građansko društvo koje kod nas nije zaživjelo ni u tragovima. Dobro, možemo se malo spustiti na zemlju: imamo što naučiti od skandinavskih kolega. I da, krimići, tj. žanrovska književnost nije sramota. Dapače.

Odgovori