Marijan Brajac: Iz brodskog dnevnika – Moja zvjezdica (Daljine sa ukusom soli i bršljana)

Konačno, taj često puta mučan ukrcaj i niz putovanja dugih 7 mjeseci se konačno završio. Iskrcavam se u Valletti i konačno kući. Crkvu koju je podigao kao svoju zadužbinu u Valetti nakon otmice otomanskog komadnog ratnog broda kapetan Petar Želalić iz Bijele, nisam vidio.
Ulazak u veliki trajekt Tirenije pod talijanskom zastavom nije dao naslutiti da će put do doma biti, pa recimo, i dug i težak i neugodan i da se pamti zauvijek.
Sirakuza, Sicilija. Vrlo rigorozan carinski pregled. Nostromo me moli da mu pomognem nekako olakšati proceduru sa unošenjem Ringa. Ringo je mala simpatična čimpanza ali samo naoko. Zlopamtilo i gleda samo kako će ugristi za nogu ako mu se netko ne sviđa. Nema načina za pomirenje bez tvrdo kuhanih jaja. Ne znam ni sam koliko sam mu ih odnio da se izmirimo nakon sto sam ga jednom iz čista mira polio dobro hladnom vodom.
Guramo se namjerno oko carinika nas 18 da stvorimo sto veću gužvu. Dvije šteke cigareta rješavaju situaciju i izlazimo van. Ringo kao da zna kako treba da se ponaša. Miran je, ne skviči i ne skače u onoj svojoj škatuli.
Nema taksija. Jedini prevoz su konjske zaprege. Unajmili smo dvije. Slažemo sav prtljag na kola i onda i mi na njih. Idemo kao oni američki useljenici kad se osvajali zemlju u Oklahomi. Treba savladati jednu dosta veliku uzbrdicu. Nismo ni počeli sa vožnjom, a oni jadni konji samo raširili noge i ni makac dalje. Svađamo se onako baš mediteranski sa vlasnicima zaprega koji opet protestiraju da smo teški i mi i prtljaga.
Izlazimo vani i guramo kola. Duša nam ispala. Kad smo došli konačno do željezničke stanice plaćamo, smijemo se i častimo vlasnike zaprega pivom. Oni nam pomažu pak naći kupe u nekom vagonu, a nas je ni manje ni više nego 18.
Zvižduk lokomotive i konačno za Reggio Calabria preko Messine. U neke kasne noćne sate gledamo sa divljenjem kako cijela kompozicija ulazi na trajekt i izlazi opet u Reggio. Tehnika, ali ništa bez broda, ništa kažem ja vama.
U Bariju imamo sad cijeli dan pred sobom. Navečer odlazak našim čuvenim trajektom “Sveti Stefan”. Bio je to onaj mali crni čuveni “Svetac”. Dok su se prošle formalnosti u Baru, čekamo zadarski autobus koji iz Bara polazi u 18:00 za Rijeku.
Stižem zaista jako kasno doma. Nisam se ni pozdravio sa ženom koja mi šapće da je ne budim i da je ne ljubim. Prilazim kolijevci i gledam je kako spava.
Moja mala zvijezdica.
Ujutro ona se budi i kaže kako to ono djeca pričaju jezikom najjednostavnijih riječi. Gleda u nas držeći se za ogradu krevetića i pita: Mama ko to?
Mama joj objašnjava da je stigao tata a ona uzme sliku sa noćnog ormarića, smije se, ljubi sliku i sve ponavlja “tata, tata”.
Danas kad je moja zvijezda već na zalazu, pitam se zašto i dan danas ne mogu objasniti nikome da je to bio prvi teški momenat vezan za plovidbu i da će ona uvijek biti moja mala zvjezdica.
Mora biti, nema druge, to je neki vrag koji izlazi iz lamarina i otruje čovjeka i učini mu da neke stvari ne umije kazati. Onda to raste i raste a taj toksin je sve jači.
To je nešto iz mora i lamarina, sigurno.
Ne znam kako to onda nisam umio da se izrazim. Danas je izgleda još gore.
Stalno se nadam i mislim da ona ipak zna da je ona uvijek bila i da je i dan danas ostala moja mala zvjezdica.
I opet vam kažem, ubio me Gospod Bog ako nema nekakvoga otrova u tome moru, ružini i lamarinu pa otruje. Eto tako. Nema se tu što mnogo pričati. Gorki, amari frutti di mare.
I onda kažu, lako je njima, oni navegaju.
Daljine.
Neću se s nikim kontrestati da znam bolje od drugih što je daljina.
Omnia mea mecum porto.
Da, sve svoje sobom nosim, samo tako i nikako drugačije.
Više se uopće ne trudim da me iko razumije. Kako bi me drugi razumjeli kad ja ni sam sebe ne razumijem.
Vražje te daljine. Daljine, pune otrova.
A, strah me, vele me strah. Znam da sam otrovan daljinama a neću sebi to da priznam
Daljine se ne mjere ni metrima ni kilometrima već otkucajima srca. Srce nije otučeni limeni lončić sa slikom Paja Patka.
Svakim danom sam sve drugačiji od drugih i sve se manje trudim da budem kao i oni. Nekad mi se opet čini da se ni oni ne trude bacit oćadu da vide što se događa.

Vox clamantis in deserto

Foto: LPG/C Venere, Hurricane, 19/jan/2013 @ YouTube
www.youtube.com

Odgovori