Marijan Brajac: Dodaj još dva tri grada za brod i daj još đonte dva za mene

Bio je više nego poznat. Bio je vrlo poznat. Ako je trebalo da dođe nekoga zamijenit, uvijek je kasnio barem 20 dana u smjeni. Ili mu je bila baba bolesna ili mu je otac bio bolestan ili mu je ujna stare osamdeseteogodišnje tetke bila bolesna i tako u nedogled.
Nikad nije imao ni jednu lijepu riječ ni za koga. Nijedan kapetan nije bio dobar, nijedan kuhar nije znao kuhati, nijedan član posade nije bio dobar. Jeste bio kapetan i zapovjednik dugo vremena, ali on nije bio od Bratstva. On je znao samo za pare. Zvuči grubo, ali za njega se ništa ljepše nije moglo reći nego da je bitanga velikog kalibra. Ima i takvih.
Napravili smo onaj kontrolni đir po kuverti, gledajući čim prije da se vratimo u kabinu jer u Jakarti kad zapeče onda zaista peče. Imaš osjećaj da mozak mekša i da postaje mekan kao jaje u sorbulu.
Regula je bila uvijek ista: dok ne potpišeš da si preuzeo brod i to javiš firmi navodeći točno vrijeme, nisi bio komandant. Nije bio red ni da staviš na sebe uniformu dok je strani komadant na brodu. Ona se oblačila tek kad silaziš na kuvertu da se pozdraviš sa kolegom koji odlazi. Personifikacija arogancije.
Sjedimo u kabini. Pomalo još prevrćemo papire. Valiže su zatvorene. Presvlaka moja, ona civilna je na stočiću i samo treba da iza onog zadnjeg tuširanja i brijanja uletim u nju. Na meni bijela tuta. Na prsima samo kao oznaka čina onaj mesingani bedž. Na njemu je uniforma. Trebalo bi da djeluje, onako autoritativno, zapovjednički, kapetanski, ma opet stoji mu i figura na njemu đusto onoliko koliko sise na kokoški.
Odjednom, izvaljen na stolici rekne mi: “Nemojte se ofenditi, ma vi meni uopće ne djelujete kao kapetan. Nekako me više podsjećate na nekog kapa makine.”
Nije ni bio svjestan koliko mi je visoku ocjenu dao.
E, radio, što kažu? Kakvo će biti vrijeme? Oće li biti balanja?
Kao po nekom ritualu uvijek bi počinjalo tako Barbinim pitanjem dok bi telegrafista donosio “weather”, vremenski izvještaj gusto ispisan na barem jednom listu papira dok bi brod polagano cijepao more na roti put Finisterre.
Telegrafista daje jednu kopiju barbi, a drugu stavlja na navigacijski sto pa dodaje. “Neće biti bal Barba. Biti će izgleda maskenbal. Najmanje nam je “devetka”. Daju more i vjetra u prosjeku 9 do 10 bofora.
Sekondo, dovikuje Barba, danu vadi karte. Velikom onom redalicom gleda se rota i određuje se koliko će se blizu kraja pasat. Skoro da povuče lapisom liniju rote, barba dodaje, ma daj stavi još 5 grada više lijevo, radi broda. Sekondo počne povlačiti liniju kad jedan jaki kolap udari u provu a stakla na mostu se zabijele od morske pjene ko da je neko izlio bario mlijeka. Kad se brod umirio, reče barba opet, ma danu sekondo stavi još 3 grada više lijevo, radi broda.
800 stotina tona težine. To vam je 80 vagona tereta. To vam je, ne računajaći lokomotivu, cijelih 8 kompozicija jednog vlaka, jednoga voza. Ogromna masa dok je promatraš tako matematički, a na moru ništa za brod od skoro 140 metara dužine. U ta doba to se kontalo da je bio veliki brod.
Na vidiku smo portugalske obale. Tvrđava na Ponta Sagres da se kanoćalom dosta dobro razaznati. To je bila jedna od prvih pravih pomorskih škola. Utemeljio ju je portugalski kralj Henrik. Iza leđa su ga pratila dva imena “Enriche El Loco” ,”ludi Henrik”, a drugo mu je bilo “Enriche El Navegador”, “Henrik Navigator”. Kralju je plovidba bila opsesija i volio je više kako kažu od samog kraljevanja. Kroz lente kanoćala lijepo se vidi kako more dobrano tuče o stijene koje su činile obalu. Pomalo se probijamo naprijed. More je u provu i brzina je pala.
Tih biskajskih 360 – 370 milja dužine su tako relativne. Sve ovisi o vremenu. Ako je prihvatljivo dva dana i vanka si. Ako je zakuhalo zna se i otegnuti. A ovi put je zakuhalo. Počinje sve više i više da brije i da vrije. Biskaj nije samo akvatorija sa praktično uvijek jako lošim vremenom. Danas malo ko zna. Biskaj je grobište parnog broda “Daksa”. Gledano u okvirma prostora kojega smo nekad nazivali riječju “Domovina”, Biskaj je mjesto gdje se dogodila tragedija. Bila je to suštinski tragedija veća od one “Titanica”. Niko, jedan jedini čovjek nije uspio salvat glavu. Biskaj ih je sve progutao. Nebitno je što danas malo ko zna da je to bio jedan nesretni 26. siječanj 1930. Vrijeme prolazi. Tek na godišnjicu toga dana pojavi se pokoji članak koji evocira uspomene na tu nesreću. Usput, čisto onako, a samo zato što pišem iz Boke Kotorske. U posadi pod komandom kapetana Vlaha Baletina iz Grada posada je bila sastavljena od ljudi sa cijelog Jadrana. Kadet koji je tad bio na brodu bio je pokojni Petar Davidović iz Kaluđerca kod Budve rođen 1904. godine. Tek je počinjao.
38 ljudi iza kojih je ostalo preko 50 siročadi i 17 udovica. Pravi kolap u pravo, čitaj naopako vrijeme otvorio je štivu broj 1. Svi su pošli fondo i brod i ljudi. Dva dana kasnije nađen je bokun krme brodskog čamca na kojemu je pisalo “DAKSA” – Dubrovnik.
To je Biskaj, između ostaloga.
Ko da je vrag crni okupio svu svoju bližu i dalju familiju pa ih pozvao na neko slavlje. 30 grada lijevo pa 30 grada desno. Prova posrne pa para ko da se brod zakoćuto i hoće da vidi đe je dno. Sve se drma i trese. Cijeli brod umotan u bijesni podivlali huk vjetra omotan u pjenu od mora što se rasipa po zraku. Intanto, Finistera je ipak za nama pasali smo je tamo neđe kasno popodne da, ako Bog da, još malo pa da pasamo i Oushant. To je lanterna na sjevernom kraju Biskaja
Kasno veče, malo prije ponoća, gromki prasak. Nije bilo svirke sa alarmima ono ko u filmovima. Dvojica su pošla dole i vraćaju se brzo. Dvoja vrata ispod prostora srednjeg nadrgrađa more je slomilo . More ulazi ispod nadgrađa raznoseći po unutrašnjosti sav složeni materijal.
Prednja vrata smo nekako zatvorili. Sekamo more bujolima. Noštromo Joso sa Krka bjestima kroz zube. “Ma vrag ga zel, ma zač je moralo razbit bačve sa vinom, porco dindio.”
Učinili ovo, učinili ono, ma prvo što smo učinili slomili smo sebe od posla. Boje i to nego guzicu zatoćat u ledeni Biskaj. Dijelimo se sad. Neko na počinak, a dio nas na most radi osmatranja. Ma ne pasa vele i začuje se onaj ne toliko glasni koliko duboki ton zviždaljke kojom se zatvara doglasna cijev. Nije bilo vele telefona tada, čak ni na mostu. Barba s nekim priča na kratko pa onda resko odbrusi, ma daj dođi mi gore na ponat. Nemoj mi držat diskorse na ovu pipu. Valjamo se ali se makina ne čuje. Neka dezgracija se dogodila. Tišina zvuči baš nekako zlokobno. Olujna noć to pojačava još više.
Kapo dolazi na most i bez uvijanja kaže. Pukla je košuljica i toka je izvadit i staviti novu. Ako uspijemo biće dobro.
Ure prolaze, strašno polako, svaki minut je duži sad od ure. Da je začuti samo ono da makina ponovo” zabomba”. U ruke Gospodinove i sa alatom u rukama ekipe iz makine pa da se čeka na ono englesko “IPP” – ” if pass pass” – “ako prođe, prošlo je”. Mi na mostu gledamo naprijed ne bi li viđeli lanternu Oushant, a znamo da idemo nazad. Ajde Bogu fala barem je kraj daleko. Sad je vrijeme đe se ne konta ona “fali more drž se kraja”. Sad vrijedi “samo što dalje od kraja”. Što ti je kraj dalje, to si sigurniji dok makina ne zavrti. Prođe noć, prođe svitanje. Onda se začuje neka buka i osjetimo kako brod vozi . Zasvira i onaj fišć na doglasnoj cijevi. Čuje se kako je Barba reko. “Ajde, fala Bogu, svaka vam čast. Homo s anđelima naprijed.”
Obećana boca whiskija za nagradu onome ko prvi vidi lanternu mi je propala. Timunjer tvrdi da ju je on video prvi. Ma nema veze. Važno je da makina vrti. Baš je važno. Bio je pravoslavni Badnji dan, 06. januara 1966. kad je košuljica pukla. Bio je 07. januara kad je makina zavrtila.
U to doba na kraj pameti mi nije bilo da ću 50 godina poslije to pominjati. Pa i kad se sjetim one budale što mi reče da mi ponašanje liči ponašanju makiniste.
Nikad, nikad poslije nisam rekao onu često puta izgovorenu “ma zajebali su oni kurvini sinovi doli”.
Jes, oni su doli prosto zato jer im je radno mjesto doli. Ko i svuda i među njima se nađe neka trula jabuka.
Ipak kad se sve suma, to su bili nevidljivi ljudi a heroji. I oni timunjer, što me zajebo za onu bocu whiskija nikad je ne bi popio da nije bilo tih ljudi “doli”. Ljudi od arte i parte, korađa i snage. Ogromna većina kapetana jer ipak se uvijek radi sa nekim prosjecima znaju rijet “ma oni doli”. Oni drugi, malobrojniji a i sebe stavljam u njih kad se sjete ovakvih momenta kažu u sebi, da se ne čuje, nema potrebe da se vele priča, gospodo makinisti da vam stisnem te šporke žuljevite ruke. Nije priča što su vam ruke šporke nego vam je obraz čist. Jer ste ljudi od arte i parte.
Još jedna storija, još jedno moje sjećanje. Hotio sam ja zapravo o ovome pisat juče ma me kalendar odnio. Dan ne može biti bez kalendara niti kalendar bez dana. Počelo je sa čestitkama moja dva stara poštovana prijatelja sa FB-a. S prve nisam uhitio sve konope u ruke a onda sam se sjetio.
Juče je bio jedan dana kojega u ovo vrijeme nema. Zvali smo ga raznim imenima. Negdje je bio to 11. septembra, neđe je bio 10. rujan, neđe možda 11. septemvri ili tako nekako a onda bi ga utopili svi u ime “Dan mornarice”. Bilo i prošlo ko da nikad nije bilo a nije baš ko da nikad nije bilo.
Uhitilo me bilo da razvezem jednu razdvojenu priču o tome kad mi je comp štroco. Kopam po onom zmijskom leglu od gomile kablova ispod radnog stola i masom kojekakovih škartoca punih nečega a sam ne znam što je unutra. Skoro mi je bila počela menstruacija no o tome drugom zgodom kako sam paso kad sam sad pred dva dana radio sistematski za matrikulu. U kartonu je bilo i pitanje o menstruacijma između ostalog. Drugom zgodom nekom.
Premećem te škartoce i onda uzimam u ruke moj ratni plamenac komandanta ratnog broda. Došao sam do njega i uvijek znam đe je, baš uvijek. Nekad ga razmotam kad sam sam u kamari. Nema potrebe pokazivati to ikome.
I onda opet ja po svoju. Dođe ono, što kažu, “što je vrag činio kad nije imao posla”. Odgovora ima raznih i jako su slikoviti jer u tim pričama što je vrag radio kad nije imao posla obavezno je uključena i njegova mater.
Opet vrag ne da mira i počinjem sa onom najgorom rabotom pomoračkom kad pomorac ne čini ništa. Misli.
Nije baš svaki dan i svaki čas, ali jako često kad činim pilotanje i manovru sjetim se prve manovre. Prva manovra je nešto što se pamti, kao prvi zagrljaj, kao prvi poljubac. Pa tako, padne mi na um onaj mali minolovac u Splitu, u Lori. I padne mi na um i Johny. Znam da Johny to sve prati a vjerujem da će njegova K. ovo zamijetiti.
Ma nema veze i ako ne zamijeti. Priče sve o nečemu što je bilo pa kao da nije bilo, a jeste bilo isto kao i taj dan juče, kao ona dezgracija u Biskaju, kao ono veče kad se kuhar nije žalio da mu tava leti sa šporetima pa je prigo palačinke. Svakome po dvije, a makinistima koliko ko hoće, ko i ona botija whiskija. Ma nije je pobumbio sam. Nije ni mogo. Nas malo manje od 40 na brodu a botija mala. I tako, ostalo je sjećanje i na taj aperitiv pred palačinkama. Nekako smo razvukli pa je svakome pripao po jedan čep.
A bio je to poseban whisky, ne zato što je to bio onaj “JW – Red label”, neki su ga zvali kratko “Šetač”, a mi smog a poneki zvali” paliguz”.
I onako kako to mora bit, nije dobio kupicu mada je mogo. I Barba je uzeo sam onaj čep i kratko reko,” kapo, svaka čast”
Tako I ovaj miks na finiminemtu, sve nešto čega nema, ko da nikad nije bilo, a bilo je i biti će vazda dok se pamti. Kakv god bio privid onoga što nazivamo stvarnost pa nešto jest a nešto nije. Nečega ima a nečega nema ko da nikad nije bilo a jested ok god se pamti kao i sve ovo gore.
Često se sjetim i one budale i one njegove sentence “nemojte se ofenditi, ma vi meni uopće ne djelujete kao kapetan. Nekako me više podsjećate na nekog kapa makine.”
Ponosam sam na tu visoku ocjenu. Zaista sam ponosan jer sam u grupi onih koji brod ne dijele na one gore i dole. Brod je brod. Ili ga ima ili ga nema. Brod je jednota.

Foto: https://www.youtube.com/watch?v=u513vhbmYvM

Odgovori