Maja Marchig: Trešnja, vjetar, rezanci

Ponovo je došao onaj agent za nekretnine. Crnih, ulaštenih cipela, piskutavog glasa, hodao je posvuda i nije prestajao pričati. Po betonskim stazicama, dasci položenoj posred gredice u kojoj su nekada cvjetali narcisi, zumbuli i tulipani pored penjačica graška, pentrao se do samog ruba vrta i udario glavom o granu trešnje kojom su se služile mačke kako bi se popele na ravni krov susjedne kuće. Stablo se zatrese i latice se prospu tvoreći cvjetne oblike po tlu. „Divno!“ uskliknula je ženica koja je pratila tog trapavca u stopu, podignula je ruke pokušavajući uhvatiti latice koje je nosio vjetar i izgledala skoro pa dječje i svakako neprimjereno svojoj dobi, udobnim, ortopedskim cipelama na vezanje i uredno svezanoj kosi na potiljku. „Dragi, dođi vidjeti voćke!“ pozvala je supruga koji je ostao sjediti na drvenoj klupi ispred glavnog ulaza u kuću. Prekrižio je noge u gležnjevima, otkrivajući istrošene đonove cipela. Promrmljao je nešto kako bi ona znala da dolazi i polako se podignuo, pridržavajući se rukama za rasklimani naslon. Volim tu klupu, ovdje je otkada pamtim, u ljetnim popodnevima zaklonjena je od sunca sjenom kuće, drvo je na njoj mjestimice trulo i hrapavo. Sve tri žene koje su živjele u kući provodile su sate i sate odmarajući se na toj klupi. Baka je plela čarape, znao sam sjediti i gledati kako brzo pomiče sve četiri pletaće igle, dok klupko poskakuje u njenom krilu. Strašno me zanimalo, ali nisam se usuđivao prići bliže, u strahu da me ne otjera. Tete bi čitale novine koje su vijorile na vjetru, rješavale križaljke ili pile kavu i gledale kako im vrt napreduje. Kuća je mirisala na kavu, limunovu koricu i pileću juhu s domaćim rezancima koje su izrezivale velikim, oštrim nožem i sušile na kuhinjskom stolu prekrivenom ispeglanim kuhinjskim krpama. Podrum je bio ispunjen policama sa staklenkama u kojima su trešnje bile spremljene u rakiju, šljive iskuhane u pekmez, a kupus se kiselio, hermetički zatvoren u velikim plastičnim kantama. Povremeno bi ih posjećivao naporni, pjegavi klinac, trčao je unaokolo i ulazio u kuhinju blatnjavih tenisica. Prepoznajem njegov hod i danas, kada su mu stopala puno veća i tenisice čiste, tu i tamo još pocupkuje dok hoda. Doveo je prije nekoliko tjedana ovog ulaštenog tipa i od tada taj stalno šeće kućom i vrtom, dovodeći stalno nove ljude. Nisu mi drage žene s visokim, zašiljenim potpeticama. Ne volim one što dovedu čopor dječurlije koja vrišti i odjednom ispuni sve kutove malim trčećim koracima. U stvari, ovo dvoje što se upravo spušta ukopanim stepenicama prema podrumu, prvi su prihvatljivi ljudi koje sam vidio. Promatram ih s podrumskog prozorčića, on proučava instalacije, ona sjedi na velikoj drvenoj škrinji, gleda prazne bakine staklenke i smiješi se. Trapavi maše rukama: „Možete ovo preurediti u gostinjsku sobu, kad vas budu posjećivala djeca ili unuci…“ „Nemamo djece“ kaže gospođa „samo smo nas dvoje“ i toplo pogleda u svog supruga koji je baterijskom svjetiljkom proučavao ploču s osiguračima. Provukao sam se kroz otvoreno staklo i skočio ravno gospođi pod noge. Prislonio sam glavu uz njezinu nogu, a zatim i leđa, sve do repa. Mirisala je na ugaženu travu, pileću juhu s celerom i čaj od metvice. Lijepo. Gospođa je pružila ruku da me pogladi po glavi, skočio sam u njeno krilo i počeo presti. „Vidi, Tihomire, maca. Malo je mršava. Vidi je, dlaka joj je skroz mekana.“ Tihomir je prišao i pogladio me po glavi. Dobra ruka, hrapava. „To je mačak, Ljiljana. Zar ne vidiš? “ rekao je „Veliki, čupavi dečko!“
Agent za nekretnine se zadovoljno smiješio i namignuo mi. Svejedno, popiškit ću mu malo tu uglačanu cipelu prije nego ode.

Foto: www.pexels.com

Odgovori