Krunoslav Mrkoci: O ljudskim, egzistencijalnim i svemirskim stvarima, te na kraju: o ekonomiji i financijama

Najvažnija dosljednost je biti nedosljedan. Jer time pridržavaš sebi pravo na element iznenađenja.
Rob nije rob samo zato što je u ropskom položaju, nego i stoga što će uvijek učiniti ono što tražiš od njega.
Pa ipak, neki odnosi, poput radnog odnosa između šefa i zaposlenika, ili primjerice odnos u vojsci, između zapovjednika i podređenog, upravo su takvi; zahtijevaju besprigovornu poslušnost, promptnost i odanost; zapravo to je osnovna pretpostavka postojanja takvih odnosa i sustava.
Svijet i cjelokupno postojanje zasnovani su na paradoksima i proturječnosti; kada ne bi bilo paradoksa i proturječnosti u samom tkivu prirode postojanja, ne bi bilo ni prostora niti prilike za događanja, za razvoj i za život.
Eto, takva je priroda svemira i postojanja, i prostor-vremenskog svijeta u kojem je vrijeme najvažnije svojstvo materije i energije. Svijet u kojem se ideje i zamisli ostvaruju kao razvojni modeli i pravci u svijetu energije i materije ostvarujući svoje potencijale posljedično u obliku uma i svijesti.
Razvojni pravac evolucije u ukupnoj okolini je takav da je doveo do točke pojave bića koje ima um i svjesnost. A onda od te točke dalje, umno i svjesno biće djeluje povratno na svoju okolinu i mijenja je.
Tako da čovjekovo djelovanje na svoj okoliš i svemir nije nikakva blasfemija postojanja, nikakav izrod, nego normalan razvojni tijek evolucije u svemiru.
Tako da ako sada uništavamo svijet i okoliš bacanjem smeća i ispuštanjem plinova, uživajmo u tome dok traje; jer to je samo još jedna razvojna faza. Kad (i ako) je jednog dana nadrastemo i preživimo, tad više nećemo zagađivati svoju okolinu, jer će biti bjelodano jasno koliko je to štetno, glupo i skupo. Umjesto zagađivanja okoliša bacanjem smeća, svijet (znanstvena zajednica) bacit će se na mijenjanje i genetičko poigravanje u laboratorijima sa svakim živim bićem koje joj dopadne u ruke; uključujući i čovjeka.
Internacionalne korporacije bi se i sada već otvoreno bacile na genetički inženjering, uvjeravajući nas putem reklama kako je potrebno promijeniti čovječanstvo i čovjeka (počnimo već danas). Glavni problem u globaliziranom svijetu je postojanje tih zastarjelih oblika društvene organizacije – nacionalnih država i političara u njima koji zapravo moraju osluškivati volju i riječ naroda.
Međutim, ukoliko se dugoročnim djelovanjem pripremi “teren” među čovječanstvom, moglo bi se uskoro slomiti nacionalne države, koje i ovako i onako pokazuju tendenciju nestanka u velikim nadnacionalnim tvorbama i konglomeracijama.
Najbolji način kako dugoročnim djelovanjem slomiti nacionalne države i političare koji predstavljaju “volju naroda”, jest – ekonomija i financije, potrošnja i proizvodnja, koji su uvijek dugoročno – najbolje oružje za mijenjanje društava (u množini) i za stvaranje obrasca novog svijeta.

Opasnost pred vratima, ali zapravo već i u dnevnom boravku …

Opasnost je, dakle, tu. Jesmo li spremni djelovati? Mislim da nismo. Jer svatko od nas je ulovljen u mrežu osobne egzistencije i zaokupljen vlastitim, osobnim preživljavanjem kao dio velikog kotača društva, rada i svakodnevnog postojanja, kotača koji se neumoljivo okreće i vrti poput velikog žrvnja, ne štedeći pritom nikoga.
Kakva je budućnost svijeta i uloga malog čovjeka u svemu tome?
Može li mali čovjek učiniti nešto, ili se mora povinovati razvojnom kotaču sudbine?
Pa jasno je da, ukoliko se budućnost svijeta i njegovih vodećih struktura i dalje bude temeljila prvenstveno na zaradi, povećanju zarade i tržišta i rasta – kao jedinog izbora i izgleda, i cilja i svrhe i temeljne postavke razvoja čovječanstva – naša sudbina će biti neminovna: pravci razvoja dovest će do kraja svojih krajnjih konzekvenci razvoja zasnovanog na ekonomiji tržišnog rasta u nedogled.
(Pa i prirodu danas štitimo, kako bismo iz smeća izvukli vrijedne sirovine koje će se dalje uložiti u proizvodnju i potrošnju, i u rast. Umjesto da zakapamo – zarađujmo. Naravno, važno je svakom cilju koji imamo pridodati etičku dimenziju i opravdanje – za narod, za pučanstvo, ako je moguće; jer tako sve izgleda i djeluje ljepše. Ako je moguće etični smo, a ako ne – tad borimo se za preživljavanje, za rast i zaradu, za vlasnike i članove upravnih odbora i društava.)
Kako ne bi ispalo da se samo kritizira, eto i nekakvih prijedloga; umjesto floskule i modela tzv. “održivog rasta”; (rast pritom je prikriveno značenje za izraze “zarada i masna lova” za vlasnike i dioničare velikih korporacija, a ujednačenu siću za radnike i zaposlenike); dakle, umjesto “održivog rasta”, predlažemo “održivi razvoj života” na planetu.
To bi zapravo značilo odustajanje od rasta i zarade, tj. financijskog profita za usku manjinu vlasnika kao glavnog cilja rasta razvoja i proizvodnje, te racionalizaciju razvoja u smjeru održivosti pa čak i poboljšanja stanja i zaposlenika i okoliša.
Da bi se iz ovog surovog vlasničkog kapitalizma prešlo u više partnerski odnos sa zaposlenicima i okolišem, potrebno je promijeniti ponašanje, postupanje i vrijednosti ciljeva onih koji trenutno drže financije i novac.
Hoćemo li nešto dati i drugima da im bude dobro i ugodno, ili ćemo i dalje sve zadržavati za sebe; pitanje je sad?
Jesmo li i dalje sebične životinje, koje poput hijena i divljih pasa brane svoj plijen gotovo do smrti, ili smo velikodušni ljudi koji neće sve obilje prekomjernog bogatstva zadržati samo za sebe, nego će i drugim ljudskim bićima pored sebe omogućiti da žive dobro i dostojanstveno? Pitanje je sad.
Ali ljudima ne treba dati previše slobodnog vremena i novaca jer bi lijenost, poroci, kritičko razmišljanje i nepotrebni hobiji, mogli dovesti do degeneracije ljudske vrste. Ljudi ipak daju najbolje od sebe kad su prisiljeni na stvarnu borbu. Živio kompetitivni kapitalizam, bez trunke viška slobodnog vremena, vlasnički kapitalizam koji nam kao najbolji mogući sustav daje priliku i mogućnost da radimo kako bismo zaradili za konzervu hrane i bocu pića, te kako bismo kupili najnoviji hladnjak, kuhinju, kauč i tv, da bismo se ugodnije i ležernije osjećali u svojim domovima tih nekoliko sati prije sna.

Foto: www.pexels.com

Odgovori