Krunoslav Mrkoci: Kritika Jungovih zaključaka

“Mi smo svim stvarima oduzeli tajanstvenost i uzvišenost; više ništa nije sveto” – citat iz članka s Jungovim razmišljanjima.
Još je pjesnik Rilke, prije 1909. godine u jednoj od svojih pjesama izjavio: “Sve smo imenovali u noći; pa se ovo kuća, a ono pas zove …” Dakle, još prije Junga, a možda i tu negdje usporedo s Jungom drugi su umovi i intelekti Europe s početka 20. stoljeća detektirali problem.

A što se tiče prirodnih i kulturnih simbola, posebno je zanimljivo ono mjesto gdje se oni dodiruju; a i izvorište, sada kulturnih simbola, nekoć, u početcima, je bilo prirodno – u prirodnim simbolima, kada su se oni tijekom vremena kroz razne kolektivne memorije, obrede, predaje i institucije pretvorili u ono što su danas – kulturni simboli.
Tako je npr. simbolika labirinta najtješnje povezana sa simbolom maternice, puta i rađanja. Labirint, nađen u kretskoj civilizaciji gdje je kao i u drugim starim europskim kulturama pretpovijesti (crteži kružnog labirinta na menhirima sjeverne Europe, itd.) imali su funkciju vjerske (duhovne) predodžbe. Već kasnije, u arhajskoj i klasičnoj Heladi, labirint postaje prvorazredni kulturni simbol, iza kojeg se, iza priče o Tezeju, već izgubila njegova prethodna univerzalna religijska predodžba.

Što se tiče Jungove priče o tuzi čovjeka izgubljenog i udaljenog od jedinstva s prirodom, kao glavnom krivcu za ljudska djela barbarstva čovjeka prema čovjeku, i za potonuće suvremene tehničke civilizacije u barbarstva nacističke Njemačke uslijed djelovanja mračne ruke podsvjesnog, treba napomenuti da je i prije racionalizma (nastupio, uz rane začetke u 16. st., definitivno u 18. st., i s njim je započelo naše današnje duhovno doba, koje je sad vjerojatno negdje pred svojim krajem), prisjetiti se treba i 30-godišnjeg rata u Europi pod krinkom tada još religijskog sukoba; treba se prisjetiti rimskih arena u doba zdrave antike; treba se prisjetiti čovjekove pomahnitale žeđi za krvlju prije pojave racionalizma koji Jung pomalo kritizira i okrivljuje za sve.
Na kraju, logički i analitički, racionalni pristup modernog doba 19. i 20. stoljeća, omogućio je i dopiranje u ponore psihoanalize.
Prije racionalizma, čovjek se smirivao i vraćao u kolotečinu normalnog života kroz vizije, obrede, vjerska pokajanja, krize i obraćenja. Tako da smatram da Jung neosnovano i nepotrebno optužuje racionalizam iz kojeg je i sam iznikao i čijim je šamanom bio. Racionalizam jedino što je učinio i doprinjeo – osvijestio je mehanizme ljudske psihe i djelovanja; osvijestio je načine stvaranja i održavanja ravnoteže; jer ravnoteža je upravo preduvjet zdravlja.

Jung je bio sjajan u opisivanju problema suvremenog svijeta i čovjeka; detektirao ih je kao odvojenost ega od Središnje (Jedinstvene) biti, te je problem (pogrešno) vidio u individualizaciji i u odvajanju od prirode, za što je krivio racionalistički svjetonazor.

Po mom mišljenju, procesi individualizacije neizbježna su posljedica razvoja naše civilizacije, na stupnju na kojem je ona danas. Međutim, rješenje i izlaz iz našeg labirinta postoji. Ono se ne sastoji u odbacivanju racionalizma, logike i analitike, nego u njihovom nadrastanju te u razvijanju onoga što je moderno industrijsko i znanstveno doba u trci za materijom i njezinom građom, zaboravilo; a to je razvijanje i njegovanje odnosa prema stvarima, ljudima, prirodi. Znanost je dosad nudila odgovor na pitanje Što je to? u materijalnom analitičkom smislu, ali nam ne govori Što to za nas znači? i Kako bismo se trebali odnositi prema okolini, ljudima, prema sebi i prirodi, da budemo zdravi.

“Mi smo svim stvarima oduzeli tajanstvenost i uzvišenost; više ništa nije sveto” – da se vratim na citat s početka teksta. Već u ovoj rečenici, u ovom citatu, otkriven je i razotkriven temeljni problem modernog doba. Rješenje problema ne sastoji se u odgovoru na pitanje: Što su stvari?- po svom analitičkom materijalnom sastavu, nego se odgovor i rješenje krije u pitanju našeg ODNOSA – relacije prema stvarima: Što su te stvari za nas? Što one za nas znače i kakav bi trebao biti naš odnos prema tim stvarima?

Znanost je, nažalost, još i danas postavljena na svojim pozitivističkim načelima i pogledima vezano uz ciljeve i svrhu pogotovo primjenjenih i prirodnih znanosti: krajnji cilj znanosti smatra se dati opis i definiciju strukture nečega, i može li se nešto izvesti ili ne.
Znanost i znanstvenici moraju odgovarati za dugoročne posljedice svoga rada i za dugoročne posljedice primjene svojih iznalazaka. Znanstvenik ne može (i ne smije ) reći: Ja sam izumio, stvorio taj virus, to je moguće učiniti, a to kako ćete ga vi upotrijebiti, to nije moj problem, niti problem znanosti. Dokle god imamo takav autističan i djetinje neodgovoran odnos prema svijetu i postojanju, možemo kazati: “Halo, Hjuston! … Imamo problem.”

Možda je npr. ekologija i razvoj takvih okolišnih znanosti i studija početak puta prema kraju našeg problema. Nismo sami, sve je povezano, i svatko od nas ima nekakvu ulogu u oceanu postojanja.
Također, ne možemo naš odnos prema sebi, prema svijetu i ukupnom postojanju graditi samo na emocijama; makar to bile emocije ljubavi, empatije, milosrđa; naš odnos trebamo temeljiti na logičkom i svjesnom odnosu uvažavanja, poštovanja i cijenjenja svega postojećega. Možda ne bismo trebali mijenjati stvari, nego naš stav i odnos prema stvarima i postojećem. A to je zadatak koji nadrasta i malo više još od samo jedne moguće školske kurikularne reforme.

Odgovori