Izet Medošević: F.I.T. (Punk esej. Noć velikog čitanja. Ri – Lit – 016.)

12651329_1685824938353896_43789386430505071_n

Izet Medošević, foto Carmela Žmirić Perica

Tjedan autora Ri Lita – kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV 28. siječnja 2016.

Sjedi se u na terasi u starom gradu. Proljeće, gužva, konobar me mrzi, na stolu novine, prolazi Fit. Halo Fit štaš pit? Fita smo voljeli svi, al on nije mario nit se ikad kome čmario. Ipak sjedne on na čas, odbije konobara, kao nema vremena i vadi iz torbe neke fotke i crteže. Pokazuje prstom, objašnjava, zatvara oko da bolje procijeni kompoziciju…
– Nije loše Fit, prolazno, mogao bi reći. Fit i dalje gleda u papire kao da ih vidi prvi put. Nije siguran skroz.
– Ma dobro ti je to – velim mu. – Što te sad briga, nakon toliko godina. Tko još uopće gleda na kvalitet moderne umjetnosti? Kakva umjetnost, kakvi bakrači? Totalni demode.
– Pravo zboriš, veli on, pa uzme upaljač sa stola i krene paliti papire. Jedan za drugim. Gore remek djela! Ekipa otkida. Evo konobara. Stoji, stavio ruke na kukove i prati u čuđenju. Nešto kao mora, al mala je to para i velika neugodnost da se sad izlaže pred auditorijem i možda ispadne smiješan i nespretan, jer Fit pali i ne jebe, a ekipa se guši, prigušeno, ali sve jače i jače. Progresiva alternativa. Napokon stižu krikitike sa susjednog stola.
Trebe se žale, smrdi im celuloza u plamenu. Uđem u kafanu ja, konobar mi veli, a?
Najzad mislim, evo netko poput Pita! Istinski performer. Sad i ovdje, bez prejudiciranja, kataloga, mišljenja i dogovorene kritike. Loži sve, dolazi zima, ne klimatska, ta je upravo prošla (kao da je nije ni bilo), nego ona prava – vrijednosna, zima zaborava, memorije kraće od 48h prema svim pitanjima i događajima, iako su i oni upitni pa prema njima i pitanja u suštini nemaju smisla, a još manje uzroci i odgovori. Ništa, živjeti se mora, barem tako kažu, i vjerujem im dok se ne ispostavi suprotno, da i ja zapjevam onu staru: da mi je lane moje leći i umrijeti… Sklapam oči, sve se gasi, ulazim u kino, miris kokica, zvuci žvakanja, žamor, ne vidim stepenice. Reklame deru po pola sata. Pucaju bubnjići.
Netko se dere – smanji! Smanji to jebem ti mater!
Okrećem se da vidim tko je taj heroj. Okrećemo se svi. I mladi i stari i djeca i roditelji. Neki plješću i žvižde. Sretni smo što imamo nekog da nas brani, barem verbalno i hulački od korporativne zvijeri koja je stalno tu, ispod naših nogu. Banalnost vlada evidentno, ali i maštovitost se razvija, doduše u proizvodnji novih strahova. Takozvanih mainstreamparanoja, izmišljenih i stvarnih. To se više ne da ni sagledati. Čitava industrija think thank mozgova derenči na promociji meteora, sudnjeg dana, propalih abortusa, muslimana izbjeglica, imigranata Arapa, kemoterapija, Oreškovića, Alexa Jonesa, TomislavaMarka, Donald Trumpa, N.L.O –a, kulture počasnog bleiburškog voda; od marksizma do ustaštva u tri kondorova dana.
Svega nas je strah, al se ti strahovi barem izmjenjuju dok korporativna zvijer ne odustaje, ona je stalno tu, u svakoj sceni i na svakom plakatu. Odbacujem crne misli. Zamišljam Fita razvaljenog preko oba sjedišta kino dvorane kako reži: Prč – it, sve zapalit! Evo narode počinje film. Kičasto i grandiozno, Koktelčić Seagala, Matrixa i Di Capria. Vidi se već po uvodnoj špici da tu kruha neće biti. Nema kocka da omane. Bacio sam sto kuna u ždrijela Cinestaru i jedino mi preostaje d se odmah dignem i odem kući, sretan što je imam i dovoljno pametan da se tome ne veselim pretjerano. Počinju reklame, vrijeme je za pauzu, epp–e, dio drugi nakon reklamnog bloka.
Uf, što se pravim pametan, obaviješten i uporan, pa to je za popizditi. Kombinacija lupetanja Vedrane Rudan i Milovana Đilasa.
Velikih ljudi u suženim okvirima. Sve to znam zahvaljujući internetu a i ništa ne znam zahvaljujući navedenom također. Isto kao i vi, dok ritam vozi kao zvijezda hard corea: tupa, tupa,tu tupa, tupa, tupa, tu, tupa.
Osuđen na sebe samog zamislite, i to je to!
I vi još nekoliko minuta, patite samnom prijatelji! Vama je lakše. Vi izlazite barem malo na zrak, imate prolaz do balkona. Od A dura, preko pentatonike do nesnosne distorzije novih pravaca metala, nikad dovoljno starog i uvijek u najboljim godinama dug je put konji moji, u četrdesetima. A neki su i u pedesetima i šezdesetima dobrodošli u svijet prodavača gitarske opreme i internet oglasnika, ta drugo ni ne postoji da bi se zabilježilo, a kamoli pamtilo duže od 20 sekundi.
O salonska umjetnosti, otpore dragocjeni! Da sam barem kao Fit!
Trava i shit i to je Amerika!

Ilustracija: http://humansarefree.com/2014/09/the-great-seal-of-united-states.html

Odgovori