Ivo Anić: Dlanovi

Žena sam i odvedi me na počinak ljubavi
žena sam sputana u odsanjanoj boli
a ti si mekoća zvijezda, ti si onaj koji ostavi
jeseni kasne, luč što gasne, da te i u tami voli

Žena sam sa žarom svjetla u sebi
žena sa ljubičastim licem koje nitko ne poznaje
i svaki dan iznova motrim oblake po tebi
da kao moje usne na nebu trag ti ostaje

Žena sam koja ti toliko toga treba došapnuti
žena sam koja osjećam tebe i doznajem
da se dlanovi izbrušeni moraju jednom taknuti
dlanovi u kojima stanujem, u kojima te poznajem

Žena sam koja voli kao odbjegla ptica
žena sam koju si naučio sve o ženi
pa sad cvjetaš u meni ispod trepavica
i nastavi dušo, kao livada cvjetati u meni

Foto: www.pexels.com

Jedna misao o “Ivo Anić: Dlanovi”

Odgovori