Ilija Aščić: Životi drugih

Petra je ležala u krevetu i gledala u napukline ne stropu. Već nekoliko dana nije izlazila nigdje iz stana. Bila je večer, ali nije uopće imala dojam da je dan već prošao. Cijela je soba bila u neredu. Njene fotografije, slike, skice, ideje za fotografije i slike, materijali, časopisi, donje rublje, sve je to ležalo okolo po podu, po kauču, na stolu. Kuhinja je bila puna neopranog suđa. Nije imala snage dovesti sve to u red. Cijeli je dan provela u sobi, izležavala se u donjem rublju, jela slatkiše, čitala, gledala fotke na raznim mrežama, komentirala par postova na Facebooku, razmišljala, sanjarila. Uhvatila ju je neka apatija. Preispitivala je svoj život, pitala se kamo to sve ide. Pomislila je na masturbaciju, ali nije baš imala volje. Libido joj je bio slab. Njen mačak Johnny skočio je na krevet kod nje. Taj je mačor stalno tražio pažnju. Bio je razmažen i debeo crni dripac. Pomazila ga je rukom po glavi. Malo se umiljavao oko nje, a zatim je opet skočio na pod i izvalio se na leđa, otvorenih očiju i nogu dignutih u zrak. Fascinantan stvor, nije ga bilo briga ni za što i ni za koga. Zaključila je da se u idućem životu želi roditi kao mačka.
Razmišljala je o nekom novom foto sessionu, planirala je napraviti novu seriju autoportreta, ali zadnjih tjedana nekako nije imala ideja, inspiracija joj je bila na nuli, kao da je sav život iscurio iz nje. Sve joj je bilo naporno. Svaki pokret je bio naporan. Imala je 26 godina i bila je nekako umorna. Ništa više nije imalo smisla. Stvari u kojima je nekad uživala sad su joj bile dosadne ili zamorne. Smatrala je da je mrtva, da u njoj više nema ničega. Imala je dojam da u tom umiranju nije sama, ali da je jedina na svijetu svjesna toga. Svi koje je znala bili su mrtvi. Ljudi umiru na različite načine, većina umire prije 25-te, a najčešće umiru tako da ostanu prazni, ali ipak iz dana u dan rade sve kao da su i dalje živi: ustaju, oblače se, idu na posao, razgovaraju, ni ne shvaćajući da su umrli. Čudno je to.
Čula je glasove ljudi kroz otvoren prozor. Ustala je s kreveta i prišla prozoru. Ljudi su prolazili ulicom poput kakvih mrava. Svi su oni išli svojim putem, jeli su, družili se, ševili. Djelovali su kao da znaju što rade. Bilo je neke čudne privlačnosti u tome, razišljala je o tome kako bi bilo biti običan, bez briga, bez mučnih, mrzovoljnih misli o smislu života i o tome što učiniti sa svojim životom. Stalno je promatrala ljude, kao upaljena kamera koja bilježi sve. Voljela je potajno ih promatrati, pitala bi se o čemu razmišljaju, analizirala bi ih i zamišljala njihove opskurne, mračne tajne. Sastavljala je slagalice od pojedinih fragmenata i tako dolazila do začuđujućih zaključaka. Kad bi sjedila s nekim na kavi i slušala kako nešto priča, ona bi se pitala je li taj ikad poželio poševiti svoju sestru, zamišljala bi tu osobu kao golemu hobotnicu koja pluta površinom mora. Ali u društvu bi se uvijek pravila glupa, pravila bi se da je kao i svi ostali, pričala bi o svim tim beznačajnim stvarima o kojima su i drugi pričali, koje čine svakodnevni život. A ponekad je voljela zamišljati da je ona sama netko drugi, netko od tih ljudi. Zamišljala je kako ulazi u njihovu kožu i postaje netko od tih ljudi, netko od ljudi za koje misliš da imaju običan, normalan život. Nije znala postoje li doista takve osobe, ili je samo umišljala da postoje, jer je bila uvjerena da ona nije normalna. Ljudi koji nemaju problematičnu obitelj, nemaju pretjeranih financijskih problema, nemaju nikakvih psihičkih problema, obični ljudi koji studiraju pravo ili geografiju, imaju neke svoje prijetelje, dečka, povremeno izađu van, druže se s drugim ljudima… Bez prevelikih tragedija u životu. Samo normalnost koja ne opterećuje dušu sumornim očekivanjima i strahovima, normalnost koja ti daje privid da si dio nekog obrasca koji ti daje sigurnost i štiti te od okoline svojim oklopom. Možda bi tako bilo najbezbolnije. Biti kao drugi, biti jedinka u matrici. Živjeti tuđi život. Ali ti normalni ljudi su je istovremeno ispunjavali najvećim užasom. Kad bi im se pokušala približiti, u njima bi otkrila vampire vječno žedne krvi, vječno gladne njene esencije.
Najradije bi se zatvorila u stan i ne bi izlazila van mjesecima. Više je nije veslilo čak ni gledanje tuđih fotografija, kao nekad. Nekad je znala satima pregledavati galerije na Deviantu i na drugim društvenim mrežama. Nalazila je nove fotografe koji su je očaravali i inspirirali svojim idejama i konceptima. Bilo je nevjerojatne čari u tome, otkrivanje novih ljudi bilo je kao otkrivanje novih svjetova, jer je svaki čovjek bio svijet za sebe. Ali sad joj se činilo da je sve već viđeno. Već dugo nije vidjela ništa novo. Većina suvremene fotografije bila je strašno dosadna. Svi ti motivi bili su milijun puta prožvakani i samo su se dalje kvantitativno množili. U svemu je postojala moda, pa i u umjetnosti. Lijepa žena koja stoji kraj prozora i čeznutljivo gleda van. Žena u bijeloj haljini i s polumrtvim pogledom stoji kraj jezera. Close-up portret naboranog lica starca. Kakav neinventivan pristup! Ali takve fotke osvajale su priznanja, objavljivali su ih na naslovnicama kao fotke godine. Ona je željela stvarati nešto više od površne estetike, željela je koncepte prožete značenjem i smislom. Zato je sama stvarala svoj svijet, fotke su joj bile konceptualne i duboko zasićene simbolizmom. Postavljale su pitanja i davale odgovore. Ako i nisu bile tehnički savršene, sigurno nisu bile ziheraške i nisu ponavljale ono što je već 100 puta viđeno. Zato je najrađe bila sama svoj model i tako igrala uloge koje je željela.
Petra je imala galerije na nekoliko umjetničkih mreža, tisuće followera iz cijelog svijeta godinama je pratilo njen rad. Ali to je bio kao neki drugi život, život koji se događao u nekom paralelnom svemiru, izoliran od svakodnevnog života. Ponekad se pitala kakvog smisla imaju sve te fotke? Napraviš neku fotku, objaviš je, netko je pogleda nekoliko sekundi, stisne Like na Facebooku, možda napiše kratki komentar i to je to. Ali opet, na neki je način taj paralelni svijet bio stvarniji od ovog stvarnog. Fotografija je za nju bila istinska stvarnost. Ali bila je svjesna da je za većinu ljudi umjetnik jednostavno idiot. Za većinu ljudi umjetnost je tek neozbiljna igrarija, djetinjasti hobi koji će i ona prerasti kad dođe do nekih godina pa se napokon ouzbilji. Jer svi se ipak uozbilje kad dođu u određene godine. Završe faks. Ponađu si posao. Postanu netko. Ožene se. Rađaju djecu. Idu na obiteljske izlete. Druže se s drugim dosadnim parovima. Razmišljaju kako se dokopati što više novca. Rade sve te užasne poslove dok ne odu u penziju. A kad bi to napokon i postigli, opet nisu bili sretni. Ti isti koji su joj dijelili savjete o životu i o tome što i kako bi trebala raditi bili su sami ogorčeni, pohlepni, sebični, ljubomorni, bijesni na nešto, bili su puni neke potisnute mržnje, kao da ih je nešto razaralo, kao da su nešto propustili. Zar je čovjek stvoren samo za to, da svi budemo isti, da svi govorimo isto, radimo isto, mislimo isto? Zar nema ničeg drugog? Zar je to pravi život? Sve te sitnice koje obavljaš u iščekivanju svoje fizičke smrti. A onda ništavilo, zaborav, vječni san bez sna. Kad je vidjela u što se ljudi pretvaraju s godinama, prošla bi je jeza. Utroba bi joj se okretala od pomisli da je to njena sudbina. Oh, bolje da skoči kroz prozor, nego da uskoči u tu klopku koja je pripremljena svima. Ali ljudi su dobrovoljno uskakali u klopku. To je bilo neshvatljivo.
Mislila je da će tu večer provesti mirno, gledajući film na TV-u. Na trećem programu puštali su neki stari film Woodyja Allena. Woody Allen bi je uvijek nekako raspoložio sa svojom komičnom izgubljenošću. Ali negdje oko 8h netko je pozvonio na vratima. Nije očekivala nikoga. Nije ni željela nečiju prisutnost. Opsjedale su je sumorne misli i samo je željela biti sama. Ali iz nekog razloga ljudi su dolazili sami, nepozvani, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, samo bi upali, sjeli na kauč i počeli pričati. A to što su pričali bilo je neprobavljivo, bila su to samo opća mjesta koja si mogao pročitati u bilo kojem lifestyle časopisu, riječi koje si već čuo toliko puta da nisu značile ništa, riječi koje bi možda i značile nešto da se nisu posve izlizale od upotrebe, toliko su ih koristili da su bile bezvrijedne, baš poput ljudi koji su ih izgovarali. Nije se mogla sjetiti kad je netko izrekao neku vlastitu misao ili ideju. Pričali su o frizurama, dečkima, krpicama… Zvučali su kao kakva reklama za šampon.
Navukla je hlače i majicu i otvorila vrata stana. Bila je to njena frendica Andrea. Andrea je ušla sjela, prebacila nogu preko noge i počela pričati. Pričala je o tome kako je jutros išla s nekom frendicom u šoping, pa je tamo srela neku drugu frendicu, pa su njih dvije otišle na kavu, a onda su srele nekog dečka… A zatim je pričala o problemima sa svojim dečkom, sumnjala je da je vara s nekom drugom curom. A kad je pričala o tome, glas bi joj poprimio neki povjerljivi ton, ton kojim govoriš s najbliskijim prijateljima kad im odaješ svoje najdublje tajne. Ton kojim želiš naglasiti važnost tog što govoriš. Mljela je kao automat. Samo bi uzela daha, pa nastavila.
Petra je sjedila i gledala je. Andrea je imala glupe, prazne oči. Bilo je toliko ljudi s takvim očima, viđala ih je svaki dan, kao da su ih negdje proizvodili u neograničenim količinama. Pogledaš im u oči i odmah znaš da to što će reći neće biti ništa bitno, tek beskrajni nizovi riječi koji ti se zabadaju u utrobu poput smrdljivih noževa i ruju uznutra. Petra se izvalila na fotelji, prebacila nogu preko noge i prekrstila ruke na prsima. Bio je to položaj u kojem se branila od tih napasnika koji su joj istovarali svoje emocionalno smeće. Imala je malko bitchy facu, teško je skrivala gađenje na licu ako joj je netko išao na živce, a nikako nije mogla izvući lažni, konvencionalni osmijeh.
Ti mene uopće ne poznaješ, mislila je, niti ja poznajem tebe. Tko si ti? Što želiš od mene? Što me se tiče tvoj beznačajni život, što me se tiču sve te male stvari kojima si okružena? Kad umreš, nitko neće ni znati da si postojala. Zamišljala je kako zabada nokte u te prazne oči koje bulje u nju, dok usta nastavljaju izbacivati bujicu riječi. O bože, ja nisam normalna!
– A ti, cijeli dan si u stanu? – reče Andrea sažalno. – Zašto ne iziđeš malo van? Šta ćeš tu sama?
Izrekla je to takvim tonom kao da je samoća neka gadna duševna mana. Upravo to ju je ozlojeđivalo, ta pretpostavka da svatko uvijek mora biti u nečijem društvu, da uvijek mora biti u pogonu, inače ga treba poslati u ludaru da se liječi…
– Ne znam, ne da mi se baš.
– Daj, moraš malo izaći! Sutra pravim tulum, svrati do mene.
– Okej – reče ona.
Osjetila je kako je taj razgovor sve više iscrpljuje. Jedva je izgovarala riječi, a sa svakom izgovorenom riječi iz nje je odlazila snaga.
Petra nije podržavala razgovor i Andrea je nakon sat vremena otišla. Kad je ostala sama, osjećala se malaksalo. Eto što su ljudi! Znala je da ima ograničenu količinu energije i da je ne može rasipati na druge tek tamo. Trudila se sačuvati tu energiju. Skuhala je večeru od namirnica iz hladnjaka i pojela je. Ali jela je preko volje, nije imala teka. Dok je večerala, mačar se motao oko njenih nogu, pa je je i njega nahranila. Kad je pojela, ostavila je prljavo suđe u sudoper, gdje je još uvijek čekalo neoprano jučerašnje suđe. Nahranila je i mačora i zatim se izvalila na kauč. Prelistavala je neke stare fotogafske časopise, ali nije čitala tekstove, samo je gledala fotke.
U 9h opet je netko pozvonio. O bože, tko je sad? Ustala je i otvorila vrata. Bila je to Maja, kolegica s faksa. Maja je bila cura za sat vremena, dulje nije mogla izdržati na jednom mjestu. Svaki dan je morala tražiti neki novi oblik zabave da bi se osjećala živa. Išla je na neki tulum, ali nije htjela ići sama. Htjela je da Petra ide s njom. Petri je bila muka od same pomisli na tulum. Svi ti ljudi, preglasna glazba, sva ta odbojna tijela oko tebe, svi si površni, besmisleni razgovori. Galama, urlanje. Ples uz lošu muziku. Primitivci koji se zalijepe za tebe, upucavaju ti se, pijano se kese i mumljaju svoje trogloditske fraze. Pripiju ti se uz stražnjicu dok plešu. Ne. Nije joj do izlaska. Maja ju je gledala, nije joj bilo jasno. Nikad im nije jasno kad ljudi ne žele ići s njima i trošiti svoje vrijeme na opijanje i skakanje u gomili. Maja nije odustajala, navaljivala je da ide s njom. Petra je sjedila i zamišljala kako se Maja posklizne vani na ulici i padne pod kamion, a ona sve to promatra, mrtva-hladna. Skoro se nacerila od perverznog zadovoljstva koje ju je obuzelo.
– A kako ide fotkanje? Prodaje li se išta? – upita Maja onako usput.
– Nešto se proda… Ali ne fotkam zbog novca. Radim to jer to volim.
– Pa da, ali moraš živjeti od nečega. Možda bi trebala potražiti neki pravi posao…
Posao! Svi su imali istu mantru. Svi su samo pričali o tome kako ima 26 godina i kako je vrijeme da se uozbilji, da nađe posao. Roditelji, dečko, prijatelji, rodbina. Svi su se kao brinuli za nju, a svi su samo čekali trenutak njenje slabosti da je sasijeku u komadiće i nahrane se njenim mesom, sve dok više ništa ne bi ostalo.
Uskoro je i Maja otišla. Nakon ta dva posjeta osjećala se iscrpljeno, kao da su joj isisali svu energiju. Odlučila je zaključati stan i više ne otvarati vrata, ukoliko se netko pojavi. Taman kad je zaključala vrata, zazvonio je telefon. Pustila ga je da zvoni, nije se željela javiti. Upalila je TV i vrtila programe, ali nije bilo ništa gledljivo, nikakvog filma, samo treš zabavne emisije. Film Woodyja Allena već je odavno bio završio. Šteta.
Opet se svukla u donje rublje i legla na krevet. Onda je mobitel zavibrirao: stigla je poruka. Vjerojatno joj dečko šalje poruku da se negdje s frendovima napio i napušio, pa je zove da dođe.
„Hej, Petra, što ima kod tebe? Nismo se čuli sto godina! Ima li kakvog zanimljivog sessiona na vidiku? Već mjesec dana nisam vidio ništa novo na Deviantu!“
Bio je to Vladimir Kozlovski, jedan od njenih obožavatelja. Kozlovski je bio pisac i fotograf. Pisao je kratke noir priče s elementima erotike i fotkao je mlade cure. Priče su mu bile sirove, pisao je s neskrivenim bijesom prema svemu, a opet na neki način duhovito i komično, ali fotke su mu bile osrednje. Nije imao nikakav stil, niti je u fotkama bilo neke poante. Samo fotke polugolih cura, kakvih je pun internet. Kozlovski ju je neprestano nagovarao da stane pred njegovu kameru. Htio je fotkati njen akt. Bio je samodopadan i slatkorječiv, stalno je bacao neke intelektualne spike. Raspredao je o Platonu i njegovoj špilji, tvrdio je da je najveći platoničar u Hrvatskoj. Dijelio joj je komplimente i laskao joj, samo kako bi postigao svoj cilj. A tko zna, možda je htio i nešto drugo. Premišljala se oko tog fotkanja, na neki način to joj je laskalo, biti ispred kamere, vidjeti sebe onako kako je netko drugi vidi, ali bila je svjesna da je Kozlovski napaljen na nju i da bi je radio poševio. Vjerojatno je masturbirao na njene aktove. Muškarci su takva primitivna i sirova bića. Svi su bili isti, ti jadni uspaljeni idioti, samo su hodali okolo s tim svojim visuljcima zbog kojih im mozak nije radio kako treba i htjeli pojebati koga god. Nevjerojatno da je priroda stvorila takva ograničena bića!
Neodređeno je odgovorila na njegovu poruku, ali isti čas je od njega stigla nova poruka. Jednom kad bi počela raspravu s njim, nije ga se više mogla riješiti. Kako je bio naporan, kao kakva dosadna buha! Stizala je poruka za porukom. Opet je davio spikom o fotkanju. Sad ju je nagovarao da dođe u Zagreb da je fotka. Istresao je cijelu teoriju zašto baš nju želi fotkati. Ona nije poput drugih cura, ona je drugačija! Druge cure su mu bile dosadne. Bio je vješt s riječima i stalno se poigravao s tim. Valjda je mislio da će ona pasti na tu spiku i odmah mu raširiti noge. Govorio je kako strašno cijeni njene fotke, kako ga njen pristup fotografiji fascinira, secirao je njene fotke, nadugo i naširoko je filozofirao oko suptilnih poruka koje njena fotografija odašilje. Ponekad se pitala misli li stvarno to što govori, ili joj samo laska na najjeftiniji način da bi je poševio. Pričao je kako je noću sanja i da to mora da su poruke bogova koji žele da napokon stane pred njegov objektiv. To je bilo najnevjerojatnije od svega, ta jeftina spika koju je prodavao. Bile su to srednjoškolske fore koje su dečki prodavali glupačicama koje su htjeli poševiti. Ali morala je priznati da je duhovit i zabavan. Imao je stila. Nije bio kao drugi dripci. Uvijek bi je nekako uvukao u razgovor. Bacio bi mamac i ulovio je. Ali baš kad bi počeli ozbiljno raspravljati o nečemu, on bi je razljutio nekom izjavom, kao da namjerno testira njeno strpljenje. Napisao bi joj nešto za što je znao da će je uvrijediti, a onda se pravio lud kad bi se ona doista uvrijedila.
Bila je već ponoć. Sad nije imala volje za sudjelovanje u toj lakrdiji. Poruke su nastavile stizati. Odgovarala je kratkim rečenicama i neodređeno, nastojeći ga se riješiti, ali nije bilo koristi. Pisao je dalje. Napokon je prestala odgovarati na njih. Legla je u krevet, ugasila svjetlo i pokrila se po glavi. Napokon je uspjela zaspati. Sanjala je o kornjačama i pticama koje same dolaze u njenu sobu kroz otvoren prozor, a ona je gledala kako ulaze.
Probudila se oko 8 ujutro. Zijevnula je i bacila pogled na mobitel. Dočekalo ju je desetak neodgovorenih poruka, sve od Kozlovskog. Nije ih pročitala. Ostavila je mobitel na pod, otišla u WC, spustila gaćice i piškila. Zatim se vratila u krevet i nastavila se izležavati. Njen mačor provirio je iz dnevne sobe, a zatim je skočio na krevet. Petra se nasmiješi i pomazi ga jednom rukom. Mačor se malo umiljavao oko nje i preo, a onda je skočio nazad na pod i vratio se u dnevnu sobu. Petra je zijevnula, protegnula se i okrenula se na leđa. Osjećala je ugodnu toplinu u preponama. Spustila je gaćice do koljena i počela se dirati između nogu.

Zagreb, 2016.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori