Ilija Aščić: Teška večer

Vozio sam Vukovarskom ulicom u koloni automobila nakon 10-satne šljake u uredu. Bio je petak navečer i bio sam loše raspoložen, bio sam nadrkan zbog lošeg posla, bijedne plaće, šefa psihopata. Već pet godina idem na isti posao, u istu firmu, i ne uspijevam se iskopati iz utrke štakora. Nisam jedini u tome, ali jedini sam u svojoj koži o kojoj se trebam brinuti. Imam dva dana slobode, a onda u ponedjeljak opet sve iznova. Ima li tome kraja? Pomalo sam razmišljao o tome da izvedem kakav lopovluk, nešto što bi mi barem privremeno omogućilo da uzmem pauzu od godinu dana od takvog besmislenog života.
Automobili su sporo puzali jedan za drugim, pa su se neki pokušavali ugurati u traku za koju su mislili da je brža, pa bi se onda opet gurali nazad. Neka se težina osjećala u zraku, kao da su svi bijesni na nekoga, a i bili su. Bili su uplašeni, razočarani, ogorčeni, ljuti. Bili su u svim mogućim klopkama. Svi su se vraćali kući sa svojih užasnih poslova, poslova koje su mrzili, poslova na kojima su ih tretirali kao govna, a oni su ipak sve šutke trpjeli, jer su se bojali da će izgubiti i to što imaju. Možda su isprva mislili da je to privremeno, kao što sam i ja mislio, ali s vremenom su zaboravili da postoji išta osim toga, to je postala jedina stvarnost, postali su samo tijela s jadnim, poslušnim umom, bezbojnih očiju. Kad sam bio mlađi pitao sam se kako to ljudi mogu trpjeti, kako mogu raditi takva sranja do penzije, a onda sam i sam upao u to. Problem s tim šugavim poslom je što moraš pristati na njega ako ne želiš završiti pod mostom kao beskućnik, ali zapravo želiš biti negdje drugdje: želiš ležati u ležaljci pod stablom borova, čitati dobru knjigu, lizati mladu picu u polumraku sobe, ići na tromjesečno putovanje automobilom po Americi, a eto moraš se zajebavati s klijentima, psihopatima, očekivanjima šefova, malim i velikim spletkama… Naše živote živi netko drugi. Ponavljamo tuđe obrasce. To je bijedno, ali je tako kako je.
To je petak navečer – nakon lošeg tjedna vraćam se kući u prastarom autu, sa 150 kuna u džepu, svjestan da se nikad neću iskopati iz tih govana, što je dovoljan razlog da počiniš samoubojstvo, ili nešto još gore.
Primijetio sam ispred sebe neki golemi BMW 5. Mislio sam, kvragu, kad bi sad barem iz tog BMW-a ispala vreća novca! Nije da se takve stvari nisu događale. Više sam puta pročitao takve priče u novinama. Nekom bogatom šupku ispadne vreća s 50.000 eura, koju pronađe neki jadni glupan, pa je vrati vlasniku, a zauzvrat u novinama objave članak kako još uvijek ima poštenih ljudi. Moral vladajuće klase. Sjebali su nas s tim moralom više nego policijom i oružjem.
Ali nikakva lova nije ispala iz tog BMW-a. Vozio je ispred mene i nastavio dalje Vukovarskom, a ja sam skrenuo prema Novom Zagrebu. Kurčev petak navečer u Zagrebu. Nisam znao kako da ubijem večer. Ovo je grad u kojem možeš naći više samoće nego u bilo kojem mjestu u državi i šire. Ovo je grad u kojem može proći i godina dana, a da na ulici ne sretneš nikog poznatog. To je na neki način lijepo i magično i čudno, ali to može biti i zastrašujuće. Sva ta zatvorena vrata, žene ledenih pogleda koje gledaju negdje u daljinu, to može uplašiti čovjeka! Da mi je sad barem kakva dobra, navlažena radodajka, kakva bezbrižna gradska cura, neopterećena konvencijama i seksualnim moralom, cura koja ne postavlja suvišna pitanja i ne komplicira oko ceremonija udvaranja, da se tajanstveno pojavi u mojoj sobi, da skine odjeću sa sebe, priđe mi i šaptom mi kaže: „Jebi me, Kozlovski, molim te, jebi me!“, pa da je povalim na krevet i da ubodem pimpek u njenu vrelu, navlaženu picu, da se malo opustim i razonodim nakon ovakvog ušljivog tjedna.
Bit će ovo teška večer, osjećao sam to. Bit će ovo još jedna usamljena večer u ovom usamljenom gradu. Odlučio sam popiti nešto u bircu, pa zatim kući. Parkirao sam krntiju pred birc i ušao. Bio je to tipični kvartovski birc, a nema ničeg dosadnijeg od tipičnog kvartovskog birca. Svi ti jadni idioti koji su odlazili u birceve kao da idu u crkvu, ostavljali pare i tupo blejali sjedeći za šankom, dodijavajući umornim konobaricama, i nadali se da će se odnekud čudotvorno pojaviti neka posebna ženska, smisao njihovog života, koja će ih izvući iz te rupe i pokazati im čudo veće od pizde! Dosada živa! Tu nije bilo usranih foliranata kao u Krivom putu ili Kinu Europa, tu su sjedili samo obični dosadni bezveznjaci s običnim spikama. Žene za stolovima, obično po dvije-tri u društvu, mljele su kao automati. Mogao si pogoditi što će reći i prije nego što bi to izgovorile. Zastale bi tek da udahnu malo zraka, pa nastavile pucati rafale beznačajnih rečenica. Tek što bi jedna završila rečenicu, druga bi raspalila dalje. Slušati to blebetanje je horor stoljeća, to je u stanju pokopati bilo kojeg muškarca ako mu je predugo izložen.
Čim sam ušao i sjeo za šank, pomislio sam: Koji mi je kurac, zašto sam uopće došao ovdje? Znam da je šansa da u bircu upoznam nekog zanimljivog, recimo neku zgodnu žensku s kojom će poslije uslijediti seks, ravna nuli, pa ipak idem tamo kao muha na hrpu govana. Ja nisam normalan!
Konobarica je izgledala kao smrt, napudrana i pretjerano našminkana kako bi sakrila bore, imala je onaj izraz lica kakav imaju žene za koje je već kasno, očajnički izraz da traži muža i da bi pristala na bilo koga, bilo koga, samo da se konačno uda i rodi djecu. Bože dragi, što se događa s tim ženama nakon što prevale tridesetu? Kako su brzo starjele! Pola ih izgleda kao olupina. Zabljesnu par godina, a onda se odjednom udebljaju, lica im postanu gruba, opaka, podmukla. O tome ne pišu u knjigama, obično kenjaju o borama mudrosti, ali ja na prosječnom licu vidim samo tupost i podlost. Ali i moje je lice s godinama postajalo takvo.
Pio sam i pljugao. Večer je sporo prolazila. Naručio sam još jednu pivu.
Za šank je sjeo neki tip, neko dosadno kenjalo. Od svih jebenih stolaca morao je sjesti baš kraj mene. Raširio je lakte lijevo i desno i odmah počeo daviti konobaricu. Davio je spikom o tome kako je nekad bio frajer i kako su drugi krivi što više nije. A kad bi ona otišla poslužiti cugu gostima, on bi se okrenuo prema MENI, i nastavio priču, kao da uopće nije promijenio sugovornika. I onda bi još na kraju rečenice dodao „jel tako“? Ušljivo staro smeće. Duša mu je smrdjela poput govna. A kad bi se konobarica vratila za šank, okrenuo bi se opet prema njoj i nastavio dalje. Neću valjda morati intervenirati i isprašiti ga, kako bih izigravao džentlmena, samo zato što sam muškarac? Nadam se da ne, ali ako baš budem morao, riješit ću ga pivskom bocom po glavi. Jedan potez s leđa i gotov je. Fakat, zašto sam došao ovdje? Da dam 15 kuna za pivo koje sam u trgovini mogao platiti 7? I još moram imati posla s tim budalama. Kolika li je ta praznina u čovjeku, pa je nastojimo popuniti bilo čim?
Ali srećom kenjalo je nakon pola sata ustalo i otišlo, nadam se zauvijek.
Ovdje nema ničeg zanimljivog, zaključio sam. Popit ću pivo, pa idem kući.
U tom trenutku, kao deus ex machina, u birc je ušla neka cura i sjela za šank kraj mene, na isti stolac gdje je malo prije sjedilo kenjalo. Bila je zgodna mačka, suknjica malo iznad koljena, uska košuljica, visoke cipele, duga smeđa kosa. Nije bila najljepša žena u gradu, ali bila je dovoljno dobra da je poželi pojebati svaki heteroseksualni muškarac. Obična gradska cura koja se voljela zabavljati, izlaziti, kupovati cipele i parfeme i torbice, koja je tražila idealnog dečka, dečka sa smislom za humor i poslom i kolima i stanom, za kojeg će se udati i kojem će zanovijetati oko daske na WC školjci i zbog kojeg će kupovati crvene čipkaste gaćice da mu bude seksi. Pomislio sam na mogućnost seksa s njom. To ne bi bilo loše, uopće ne bi bilo loše. Ali koja je fora, koje ključne riječi moraš reći, kad smrdiš nakon desetsatne šljake, nisi karao mjesecima i imaš 150 kuna u džepu? Nema štosa. Kupi svoje prnje i drkaj u sobi. Ali jebiga, čovjek razmišlja, možda mi se baš sad kozmos oduži za sve one droce koje mi u srednjoj školi i na faksu nisu dale pizde, jer su mi ih ispred nosa kupili foliranti i lažovi koji su širili opsjenu kao paunovo perje. Udvaranje svakoj ženi je neizvjesna igra – nikad ne znaš kako će završiti. To je mračni labirint u kojem možeš zalutati već nakon par koraka.
Okej, ispalit ću neku foru. Ako ništa, barem ću pokušati. Tu i tamo imam svijetle trenutke, uspijem izvesti neki štos.
Okrenuo sam se, nasmiješio se i pitao mogu li je častiti cugom. Eto, to sam rekao. Majko mila, zar ništa pametnije nisam mogao smisliti? To i liči na mene. Pisao sam prljave erotske pričice u kojima je glavni lik bio rječiti kuronja vičan improvizaciji i uvijek bi pojebao mladu pičku koju je upravo upoznao negdje, recimo u bircu. Ali uspješno pisati o jebanju je isto kao da si se obogatio na Monopolyju. Sve to ne vrijedi ništa.
Riba me pogleda kao da sam totalni kreten. Zatim reče glasno, tako da svi čuju:
– EJ, FRAJERU, DAJ ME MOLIM TE NEMOJ GNJAVIT! OKEJ?
Da sam bio veći frajer, poput likova iz mojih pričica, rekao bih nešto zabavno, ona bi se nasmijala, zatim bismo izmijenili par domišljatih replika, častio bih je cugom, zatim bi je odveo doma i jebao. Oboje bi svršili. Zajedno bi popili bocu vina i zaspali. Ujutro bih je još jednom jebao, popili bi kavu, a zatim bi otišla, kamo već ujutro odlaze ženske poslije jebačine. Tu bi priča završila. Ali bio sam glup. Za sve su krivi moji glupi roditelji i zatucana rodbina, koji su me pretvorili u frika još prije nego što sam odrastao. Zato sam takav kakav jesam.
Ispušio sam svoju jebenu cigaretu, dokrajčio pivu, pljunuo lovu i krenuo kući. Otišao sam do svog auta koji je bio parkiran ispred birca i otključao vrata. Otključao sam krntiju staru 15 godina, s 250.000 prijeđenih kilometara.
Ona riba iziđe iz birca i krenu prema meni. Hodala je brzo u svojim visokim cipelama. Uvijek sam se pitao kako to uspijevaju, kako ne padnu. Zastao sam.
– Hej – reče dražesno, kao da me malo prije nije onako otfikarila – bi li me odvezao doma? Otišao mi je zadnji bus, a živim u Dubravi. Frend me trebao pokupit…
– Ne bih.
– Daj, molim te! MOLIM TE! Platim ti cugu kad dođemo u Dubravu. Može?
Sjeo sam u auto i upalio mašinu. Stajala je pokraj auta. Odmjerio sam je još jednom. Bila je baš jebozovna mačka. 25 godina, tijelo stvoreno za jebanje. Ne bi bilo loše malo se poigrati s njom. Ako ništa drugo, barem ću je malo opipati u autu. Spustio sam staklo.
– Upadaj – rekoh.
Otrčala je na drugu stranu i sjela. Zalupila je vratima, kako već zalupe žene u tuđem autu. Izvezao sam se na aveniju, a ona mi je rekla adresu. Nekakva ulica u Dubravi, daleko na kraju grada. Imao sam voziti pola sata do tamo. Opet auti, vozači, pretjecanja, drkaroši u starim BMW-ima koji voze slalom na cesti. Luđak do luđaka. Skrenuo sam s avenije i vozio prečacima kroz kvartove. Riba je pričala kako je bila tu kod neke frendice, pa je trebao doći neki frend s autom koji ju trebao pokupiti i odfurati doma, ali je otkazao u zadnji čas, jer mu je stari uzeo auto pred nosom, a njoj je bilo prekasno da ide javnim prijevozom, a nije imala za taksi…
– BTW ja sam Lana – reče ona. Pola cura u gradu zvalo se Lana.
– Vladimir – rekoh.
– Stvarno je lijepo što si me pristao odfurat. Ne znam kako bih sad došla doma. Baš ti hvala! – rastapala se.
– Samo da znaš, jebat ću te kad dođemo kod tebe – rekoh. – Ako nisi sama doma, popušit ćeš mi u autu.
Tišina u autu. Radio je svirao, neka dobra stara stvar od Dire Straitsa. Spustio sam ruku na njenu nogu i stisnuo je. Prešao sam rukom preko noge, gore-dolje. Imala je dobre noge. Nije me pokušavala zaustaviti.
– Svi me samo žele pojebati! – reče ona ogorčeno, kao da je time utvrdila neku strašnu kozmičku istinu. – Vi muškarci ste fakat odvratni! Samo idete okolo s tom stvari i gledate gdje da ju zabodete. Kao neke životinje!
Osmjehnuo sam se. Kuja je htjela da je ja vozim doma u njen šugavi kvart bogu iza nogu, a da joj netko drugi, netko poseban, zgodan i duhovit, ubada pimpek u pizdu. E toliko glup ipak nisam. Prije deset godina bih možda nasjeo na štos, trudio bih se dokazati da sam drugačiji od ostalih i da me ne zanima samo njena pizda, ali život čini svoje.
Vozio sam dalje.
Nakon pola sata, evo nas u Dubravi, na kraju grada. Parkirao sam pred njenom zgradom.
– Starci su mi doma – reče ona.
I mislio sam da živi s glupim roditeljima. Dobro. Otkopčao sam šlic i izvadio kurac. Već sam bio dobrano uzbuđen. Stvar je bila kruta i žilava. Gledala je u kitu.
– Imam dečka – reče ona. – Ne bih ga htjela prevarit. Ali mogu ti izdrkat.
– Okej. Drkaj.
Primila ga je rukom, pomalo nevoljko, i počela nadrkavati. Ruka joj je bila čarobna. Ženska ruka na kurcu vrijedi više nego dobitak na lotu. Prvo ga je drkala jednom rukom, a onda se nagnula i počela raditi objema. Znala je što radi. Imala je to u sebi.
– Pljuni na dlan i drkaj.
Bio sam istinski napaljen. Obična gradska cura koju sam upoznao u bircu i koja je negdje u gradu imala dečka drkala je moju debelu seljačku kurčinu u autu ispred svog stana. Bilo je u tome neke perverzne čarolije. Još uvijek je u meni bilo nešto katoličko. Otkopčao sam joj gornje gumbe na košulji i gurnuo ruku u crni čipkasti grudnjak. Stiskao sam joj sise, lijepe, mlade, tvrde sisice. Pljunula je u dlan i drkala. Glavić je pocrvenio, nabrekao, rastao je neprestano. Bila je začuđena, kao da gleda neku divlju životinju.
– Kako je velik! Uff! Isuse bože!
– Jelda? Stavi ga u usta! Puši ga!
Nećkala se. Osjećao sam da ću ubrzo svršiti. Jaja su mi htjela eksplodirati. Rukom sam je primio za kosu i nabio joj ga u usta. Zatjerao sam joj tu debelu kvrgavu stvar. Gurao sam joj glavu i onda sam svršio u njena velika crvena usta. Bilo je neprocjenjivo, kao da sam umro i opet oživio. Bilo je kao da sam svršio u usta svim drocama iz srednje škole. Uh, uh, uhhhhhhhh! Sperma joj se cijedila iz usta i po obrazu.
Dao sam joj paketić maramica. Ipak sam ja sasvim okej tip. Obrisala je spermu maramicom i pogledala se u ogledalo. Onda se okrenula prema meni.
– Znaš što si ti? Ti si GOVNO! Odvratno govno! – reče bijesno. Oči su joj bile pune bijesa.
– Okej.
Uzela je svoju torbicu, izišla iz auta i još jednom zalupila vratima, a šugava Honda se zatresla kao da će se raspasti. Otišla je prema ulazu u zgradu. Gledao sam kako nestaje u mraku. Upalio sam krntiju i izišao na ulicu, pa dolje na aveniju i zatim vozio dalje kraj pruge. Petak navečer ipak nije bio tako strašan kako sam očekivao. Vozio sam dalje prema zapadu. Bila je već počela subota. Zijevnuo sam i stisnuo gas, da što prije stignem kući.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori