Ilija Aščić: Sve što smo izgubili

Vratio se kući kasno navečer, ušao je u sobu i na trenutak sjeo u fotelju. Cijeli dan je osjećao strašnu glavobolju, malo pomalo je rasla i sad više nije mogao sjediti mirno, pa je ustao i hodao po sobi. Posao je bio iscrpljujući. Iz dana u dan ne postaje ništa bolje, postaje samo gore. Svi ti podlaci po uredima! Pili su ti krv s osmijehom na licu. Bilo bi puno lakše kad bi svi isukali noževe. Ali što učiniti s ostatkom dana? Čovjek se svaki dan ubija od posla, a onda kad dođe doma, ne zna što bi sa sobom. Što sad da radim sa sobom? I vikend! Isuse bože, dolazi vikend. Otići će na kavu, možda pogledati film, čitati kakvu knjigu. Ali sve je to već odavno bilo ofucano. Sve stvari izgube vrijednost ako se predugo rade. Izvadio je pivu iz hladnjaka, pa je upalio TV, ali program je bio govno. Na jednom su kanalu puštali sapunice, na drugom su bile vijesti, na trećem je neki politički oportunist bljuvao svoju demagogiju. Kakva sranja! Ugasio je TV.
Pogled mu pade na fotografiju koja je visjela na zidu. Bila je to jednostavna fotografija planinskog jezera i goleme planinske kose obrasle crnogoričnom šumom iza jezera. Drveće se zrcalilo u kristalno čistoj planinskoj vodi. To je bila fotografija koju mu je davno poklonio Deki. Deki je bio sjajan fotograf. Sjećao se kad je uslikao tu fotografiju. Bilo je to prije deset godina, na kampiranju. Često su provodili vikende tamo, on Deki i Nenad. Ali Dekija više nije bilo.
Sjeo je u fotelju kraj prozora i upalio radio. Ulica je bila osvijetljena slabim svjetlom uličnih svjetiljki. Neonska reklama na dućančiću preko puta ulice svijetlila je žarko crvenom bojom. Jesen je stizala. Listopad je bio pred vratima, listopad sa opustjelim ulicama i žutim lišćem, listopad mjesec samoće, mjesec njegovog rođenja. Uskoro će početi kiše, sivilo, hladnoće. Sranje, kako to preživjeti, kako preživjeti još jednu zimu u ovom otuđenom gradu u koji je čudom dospio? Prije 10 godina još je imao snage da bude neka vrsta romantičnog idealista, unatoč svemu. Ali ne više. Da je barem na nekom lijepom, sunčanom mjestu, još bi nekako i izdržao. Gorjelo je još nekoliko svjetala u zgradi preko puta. Eto, ima još nesanih ljudi u ovom gradu. Ima još ljudi koji više vole noć od dana. Mogao se poistovjetiti s njima. To su svake večeri bila ista svjetla. Nesani ljudi u nesanim noćima. Tko su ti ljudi, što misle, što rade? Bi li ih prepoznao da ih sretne na ulici?
Na radiju je bila emisija u kojoj je voditelj puštao stvari po željama slušatelja. Uglavnom stare stvari. Doors, Dire Straits, Santana, Bob Dylan. Nazvao je netko i tražio da puste House of the Rising Sun. Voditelj je pustio pjesmu. Isuse, kako ga je ta pjesma uvijek ubijala! Sve je to previše! Kako čovjek to može izdržati?
Otišao je do ormarića i izvadio paketić Neofena. U ladici kraj tableta bio je pištolj. Imao je taj pištolj još iz rata. Ponekad bi ga uzeo, repetirao na prazno, nanišanio u nešto neodređeno i okinuo. Ali sad je odjednom repetirao pištolj s punim spremnikom. Hajde da ovo sve dovršimo, sad, ovdje. Čemu da sve ide dalje, kad odgovora nema? Čemu te duge godine bez smisla? Stavio je cijev u usta. Eto, jedan trenutak, i sve je gotovo. Tako je lako, tako blizu.
Zazvoni telefon. Isuse, čovjek ne može ni umrijeti, a da mu ne dodijavaju. Podigao je slušalicu, tek toliko da ga pošalje u kurac. Ali bio je Nenad. Nisu se čuli više od pola godine. Izgubio je sve prijatelje s vremenom, a bio je na putu da izgubi i njega.
– Hej, kako ide? Nismo se dugo čuli.
Nije znao što bi rekao.
– Ma, bilo je i boljih dana.
– Guze te na poslu, a?
– Guze me svi redom.
– Tako ti je to – reče Nenad. – Ja se uopće ne mogu sjetiti kad me nisu guzili. Prvo roditelji, pa škola, pa posao, pa žena. Baš danas se vozim autom s posla, i mislim si, jebote, u što smo se pretvorili. Postali smo govna. Zaklinjali smo se da nikad nećemo postati govna, da ćemo nekako izdržati, a postali smo. Je li ovo ono što smo željeli? Da budemo sluge nekog ušljivog kapitalista? I ne bunimo se.
– Ne, nitko se ne buni.
– I onda pokušavamo ukrasti neke male trenutke. Neke sitne radosti. Ali što s tim? Kakvog to smisla ima? Je li to naš život? Ili smo bili predodređeni za nešto drugo?
– Nikakvog, čini mi se.
– Sjećaš li se kako smo preživjeli onu noć? Tko je tada mislio da ćemo završiti ovdje?
– Bolje bi bilo da nismo preživjeli.
– Jebiga. Ponekad mislim o devedesetim. Misliš li ti ikad o devedesetim? Mislim, puno toga se tada događalo.
– Devedesete su bile govno. Ne želim ih se sjećati.
– Istina. Ali bilo je i lijepih stvari. Sjećaš li se Santaninog koncerta? Pa tuluma, mjuze, komada, cesta, putovanja, kampiranja s curama, beskrajnih ljeta, čudnih i dragih ljudi… Sjećaš li se ljeta 1997.? Sjećaš li se kako smo s Dekijem odlazili na kampiranja i onih borova kraj jezera? Sjećaš li se kako smo divljali s njegovom Asconom po cestama?
Da, sjećao se, svega se sjećao. I odjednom osjeti neku nejasnu radost što se još netko svega sjeća.
– Čuj, što radiš preko vikenda? Što kažeš da odemo do jezera, da kampiramo i pecamo. Kao u stara vremena. Ha?
On osjeti neko neodređeno uzbuđenje, ali i nelagodu istovremeno.
– Pa… može, što da ne?
– Šteta što Deki nije s nama.
– Da. Šteta. Ostarjeli smo, frende. A bolje bi bilo da smo umrli mladi. Ne bismo ovo doživjeli.
– Jesmo. Ali tu smo. Ne damo se. Nećemo se predati, jel tako? Nismo preživjeli sve ono samo da bismo se sad predali. Borba se nastavlja.
– Da. Borba se nastavlja.
– Okej. Pokupim te u pola 8 u subotu. Spremi opremu za kampiranje. Bit će lijep sunčan vikend. Jesen će biti predivna.
– Može. Vidimo se, stari.
Spustio je slušalicu. Ovo će biti još jedna nesana noć. Ali što onda! Preživio ih je već puno. Preživjet će i ovu. Pušio je kraj prozora i slušao muziku. Roland Kirk, Bright Moments. Bio je sjajan frajer taj Roland Kirk. Osjeti kako ga obuzima sretno uzbuđenje, kao kad je prvi put čuo tu stvar. Osjeti kako bol u glavi popušta i polagano nestaje. Zatvorio je oči i slušao.

Foto: www.pexels.com

Odgovori