Gordana Brkić Žagar: Ono kad svemir odluči napisati krivu priču

Osjećao je njezine ruke kako lagano klize niz njegov torzo i spuštaju se prema preponama. Dlanovi su se zaustavili a on je drhtao čekajući da nastave svoj put. Svojim je prstima gužvao njezinu kratku, gustu kosu iščekujući sljedeći dodir. S mukom je otvorio oči pa ih ponovo zatvorio. Dlanovi su ponovo kliznuli niže po njegovom tijelu. Ponovo je otvorio oči ugledavši mjesečinu koja je tukla kroz prozor i osvjetljavala veliku sobu. Krivu sobu. Oči su mu se opet zatvorile i ispod zatvorenih vjeđa vidio je malu, oskudno namještenu sobicu obasjanu istom mjesečinom, no u tom času nekud su nestali mali dlanovi s njegovog tijela. Nije više bilo ni kratke, guste kose pod njegovim prstima. Uzdahnuo je duboko dodirujući rukama gotovo bolnu erekciju – opet ju je sanjao.
Pridigao se na jastuku u polusjedeći položaj trljajući lice dlanovima. Pogledao je na sat – bilo je tri i trideset. Desno od njega ležalo je lijepo žensko tijelo po kojem se rastresla duga, tamna kosa. Pružio je ruku da je dodirne, ali učinilo mu se to nekako pogrešno. Nije kratku kosu iz svog sna mogao zamijeniti s ovom dugom bez da osjeti nedefiniranu bol koja ga je proganjala nakon ovakvih, definitivno prečestih snova. Prečestih već deset godina.
Radili su cestu. Jednu od onih golemih i pregolemih kojima se resjecala zemlja tih godina uzduž i poprijeko. Sviđalo mu se to ostavljanje velikih asfaltnih tragova iza sebe, ostavljanje potpisa na kompliciranom nacrtu ili malog otisaka ruke u nekom nebitnom komadiću friškog betona. Niskogradnja. Njegova ekipa bauštelaca koje je kao inženjer držao pod sobom uzela ga je za svoga i uživao je u svakom danu kojim se njihova zahtjevna dionica bližila kraju. Naporan posao daleko od kuće i obitelji završavao bi sitnim ili manje sitnim oblokavanjima velike muške bande razmještene po kontejnerima koji su glumili kuće. On je, kao i ostali ‘sa školom’ bio smješten par stotina metara od kontejnera, u malom, ružnjikavom, ne pretjerano urednom motelu, jedinom koji se nalazio u toj vukojebini kroz koju je još trebalo protegnuti jedan vijadukt. Komplicirana rabota dodatno se zapetljala kad su na terenu shvatili da će morati prilagođavati projekt, a sasvim se uprskala kada je Ivan glupo pao i slomio nogu. Ivan mu je bio kolega u kojeg je jedino imao pravog povjerenja da zna i da hoće posao obaviti kako treba, bez zajebancije, improvizacije i obilatog korištenja linije manjeg otpora što je prečesto gledao u svom poslu. Ivanova zamjena stigla je dan nakon što je ovaj završio u gipsu. Mala brineta kratke kose, oblog tijela i slatkog lica na kojem su sjajile najcrnije oči koje je ikada vidio. Osmjehnula se široko, no osjećao je iza tog osmjeha nelagodu žene koja ulazi u društvo ne pretjerano pristojnih muškaraca. Odlučio ju je uzeti pod svoje iz nekog neodređenog osjećaja koji mu je zatitrao na dlanu kad mu je čvrsto protresla ruku na pozdravu. Nije bila ništa mlađa od njih, ali već nakon prvog upoznavanja žamorila je muška banda među sobom o ‘onoj maloj’ i tog je časa postala Mala čak i kad bi joj ispred imena netko službeno stavio inženjerka. Inženjerka Mala. Radila je bez pretjeranog muvanja sa ostalima. Družila se koliko je bilo pristojno, a da ne bude nepristojno.
I on je, nije mu bilo teško priznati, opsovao kad je shvatio da mu umjesto Ivana šalju ženu jer – jebiga! Što će s njom? Kako će se snaći na terenu? Gdje će spavati? Gdje će se oprati kad u onom motelu imaju dvije kupaone na sedam ‘muških’ soba koje su dijelili ne razmišljajući previše tko je pod tušem a tko nad wc školjkom. Sto mu je stvari stvaralo pomutnju u glavi na pomisao da će imati ženu na terenu, pa ipak, u dva dana, sve se nekako posložilo. Mala je kupaonu koristila prva, što je tražilo dobrih sat vremena ustajanja prije nego bi nahrupili njih sedmorica. Ona je, osma, već bila spremna kada bi oni radili rusvaj oko polaska na gradilište. Na gradilištu je bila druga priča. Ta se priča šaputala među lopatama i podsmjesima, a bila je o tome tko Malu jebe u motelu. Jednom je vidio čak i da se klade oko toga pa je uz pičkaranje rastjerao besposlenu gomilu glupana. Nije znao zbog čega ga je toliko pogodila jedna, u krajnjoj liniji, benigna muška zajebancija tako neminovna kada se žena pojavi među muškarcima. Osobito ovima koji žene već nisu imali i po par godina jer, u konačnici, oni su ipak bili samo obični šljakeri koji su se kućama vraćali tek povremeno. Iznenadio je samog sebe kad se obrecnuo na malog Marka koji ga je jednom prilikom munuo pod rebra i namignuo prema Maloj : – I? Kakva je, šefe? Ima se tu što za uhvatit’? – bezobrazno se nasmijao krezubim ustima. Osjetio je bijes koji nije smio biti toliki i poželio je natamburati balavu budalu zbog glupe primjedbe. Zaustavio se na vrijeme uz jedno ozbiljno „Jebi se, mali“ dobačeno Marku na što je ovaj zašutio jer šef nije psovao osim ako nije bio jako ljut.
Za završetak posla imali su manje od mjesec dana i radili su doslovno danonoćno kako bi ispoštovali rokove. Mala se pokazala i kao znalac i kao radnik, ali više od toga nije se od nje moglo dobiti.
Najčešće se po gradilištu muvala sama, osim ako nije morala raditi s nekim. Bila je tako povučena da su dobacivanja i šaputanja među lopatarima, kako je iz zajebancije zvao svoje momke, sama od sebe prestala i nestala.
– Udana?- pitao ju je tek nakon nekoliko dana. Kimnula je potvrdno ispijajući katak gutljaj piva iz limenke. Sjedili su na pokrajnjim stepenicama motela, sa strane gdje su bile njihove sobe i hvatali nekakav privid normalnog života u toplu večer.
– Djeca? – pitao je dalje.
– Dva. Dečki – osmjehnula se pa ponovo nagnula limenku. On je svoju vrtio među dlanovima svjestan nemira koji je njezina blizina iz nekog razloga stvarala u njemu, a bio bi se zakleo da uopće nije njegov tip.
Prvi je puta osjetio kako mu se ježi koža kad se nagnuo nad nju kako bi zajedno još jednom provjerili preinake koje su morali raditi u nacrtu. Udahnuo je njezin miris i poželio je stisnuti uz sebe. I puno, puno više od toga je u tom času poželio, istovremeno se prestrašivši svojih misli i strahovite želje koja ga je obuzela. Nije to bio njegov stil pa se, iako ne baš sasvim jednostavno, othrvao porivu da je pritisne svojim tijelom na tim nacrtima.
I dalje je kotrljao limenku pive među dlanovima.
– Pa kako to da si se odlučila na ovo? – mislio je na odlazak od kuće, rad na terenu, očekivao je priču koja će sve objasniti.
– Tako je ispalo – odgovorila je kratko, neodređeno.
Mala je bila tiha oko tih privatnih stvari. Razgovarali su o poslu, radili zajedno i oduševljavala ga je sve više svime što je činila, ali o sebi nije govorila.
Zato je on i te večeri na stepenicama razvezao priču o sebi jer ga je nešto tjeralo da joj priča o sebi. Slušala je pozorno, kimala glavom šutke.
Kad je završio, ispila je posljednji gutljaj pive i pružila ruku da uzme i njegovu praznu limenku. Dodao joj je, a ona se uz lagani osmjeh, i dalje bez ikakvog komentara, ustala, poželjela mu tiho laku noć i otišla u svoju sobu.
Ostao je još pet minuta sjediti sam na stepenicama, a s njom u glavi. Te se noći prevrtao u krevetu napet i uspaljen, a kada je spustio ruku na prepone, mislio je na Malu i na njene usne.
Posao se bližio kraju i nije bilo naznake da će išta prolongirati dogovoreni rok. Nikad mu nije bilo teže zbog toga. Nastojao je što češće biti u njezinoj blizini, gužvao se s njom u improviziranoj kancelariji, grozničavo tražio ikakav iole pristojan razlog da je dodirne – uzimao bi joj olovku iz ruke, popravio zaštitni šljem…jednostavno, imao je stalnu i preveliku potrebu staviti ruke na nju iako bi zapravo najrađe na nju bio stavio cijelog sebe. Ona se nije izmicala, nije se ni nudila, izgledala je kao da je se sve to skupa ne tiče. Možda je se i nije ticalo, možda ga uopće nije primjećivala. I to je bilo ono što ga je najviše mučilo. Uz noći. Noći su ga jednako mučile ostavljajući mu dovoljno besanog vremena u kojem se vrtio u krevetu, dizao iz kreveta odlučan da joj pokuca na vrata, pa se ponovo vraćao u krevet objašnjavajući sam sebi kako nije u redu tako se ponašati. A ponašao se kao tupasti, zaljubljeni adolescenet koji nema blage veze kako prići curi. Pokušavao je zavrtjeti film malo unatrag, naći što ga je to toliko privuklo na njoj, zbog čega je toliko želi.
Ništa mu nije padalo na pamet osim da se dogodilo. Samo od sebe, mimo volje i pameti, točno onako kako se najveće strasti obično i dogode.
Zadnji dan pred odlazak najvećeg djela ekipe kući, spremanje je uglavnom bilo gotovo i završen se posao morao proslaviti i pošteno zaliti. Pijanka je počela odmah iza ručka. I sam je početak slutio na jednu od onih koje se pamte tek u fragmentima jer najveći dio nedostaje izbrisan prevelikim količinama alkohola. Što i nije uvijek bilo loše.
On se motao uokolo pun neke tjeskobe. Nije bio spreman pomiriti se s činjenicom da će nekoga zauvijek ostati željan. Tražio ju je očima među muškarcima kojima se uspjela nametnuti u dva tjedna, koji su je sada poštovali i pažljivo slušali u onim rijetkim trenucima kada bi s nekima odlučila podijeliti poneku riječ. Tražio ju je, nije ju nalazio, pa je odlučio otići do motela i odsamovati. Nije mu se oblokavalo.
Iz sobe je dugo slušao kako se ori pijana pjesma. Onda je čuo i lupanje vrata po motelu – netko je nekoordinirano pokušavao naći sobu i pogoditi ključ. Ustao se, navukao samo traperice i pogledao kome treba pomoć. Bio je to Slaven, pijan k’o dva pijana. Jedva ga je spremio u krevet, a samo nakon pola sata čuo je lupanje u kupaonici koja je bila tik do njegove sobe. Slaven je bio bogovski pretjerao s pijančevanjem i pretjerivanje se već počelo osvećivati. Našao ga je kako grli školjku, ponovo ga sakupio, uzeo neku kantu koju mu je stavio pored kreveta i opet ga pospremio u vodoravan položaj.
Vrtio se u svom krevetu krcat nezadovoljstva, uvjeravao sebe da je budala i negdje tijekom tih razgovora sa samim sobom zapao u lagan i nemiran san. Opet su ga probudili zvukovi iz kupaonice. Jebao je poluglasno Slavenu sve po spisku i ponovo, samo u trapericama koje nije ni skinuo, ušao u kupaonu. Nije bio Slaven. Bila je Mala i bila je pod tušem. Pokušao je okrenuti glavu i izaći ali nije mogao odvojiti poged od nje. Pomicanje njezinih ruku između nogu bilo je očiti znak da se osim tuširanja događa još nešto. Gledala ga je bez riječi, nije ni zastala ni prestala. Spustio je glavu i izašao iz kupaone, ušao u svoju sobu i naslonio se čelom na vrata. Nije mogao vjerovati da je samo izašao. Bez riječi. Bez objašnjenja zašto je uopće ušao… Dok je u sebi psovao i proklinjao samog sebe na vratima sobe lagano su zaplesali kucaji. Otvorio je, a pred njim je staja Mala, još potpuno mokra, zamotana samo u ručnik. Stavila mu je ruku na prsa pa ju polako, milujući ga, spustila do struka, pa još niže, ispod kožnog remena pod kojim su se hlače naglo počele napinjati.
– Budalo – prošaptala je stavljajući mu usta na njegova.
Te noći, u toj oskudno namještenoj sobi koju je obasjavala puna mjesečna, nisu pričali puno. Nisu izgovarali riječi. Uglavnom su razgovarali tijelima. I malo je toga ostalo nedorečeno.
Sutradan su se sreli na izlazu iz motela, nakrcani torbama, oboje spremni za put, svaki prema svom kraju svijeta. Iako zbog sveprisutnog teškog mamurluka nitko na njih ne bi obraćao pozornost, ipak su se zagrlili dovoljno daleko od svih drugih očiju. Stisnuo ju je na sebe kako bi joj još jednom osjetio obris tijela koje ga je držalo budnim cijelu noć. Odmakla se od njega, pogledala ga u oči svojim očima, najcrnijim koje je ikad vidio, a onda su pružili jedno drugom ruke na pozdrav i više se nikad nisu sreli.
Otvorila je oči naglo, probuđena svojim vlastiti glasom – opet je mrmljala njegovo ime.Opet je sanjala kako ga ljubi i miluje, osjećajući pod danovima kako drhti i čeka da ga nađe. Osjećala je njegove prste u svojoj kosi. Osjećala je sebe kako gori i teče istovremeno, čekajući da njegove ruke s kose krenu niz vrat, niz ramena prema tamo gdje ih je trebala. Tiho mu je izgovarala ime zabijajući slova između njegove kože i svojih usana. I opet je to činila glasno, dovoljno gasno da je probudila samu sebe sanjajući kako s njim vodi ljubav po tko zna koji put u ovih deset godina. Polurazbuđena i potpuno smušena pogledala je na tijelo muškarca koje je s lijeve strane mirno spavalo obasjano mjesečinom. Pružila je ruku prema tijelu ali učinilo joj se to silno pogrešnim, pa je odustala. Pogledala je na sat – bilo je tri i trideset. Sjela je na krevet koljena podvijenih pod bradu i ovog puta, kao i toliko puta do sada, tužna jer se probudila. Dok je nastojala smiriti i tijelo i um, kroz glavu joj prođe jedna od onih internetskih gluparija o tome kako ne pripadamo onima s kojima spavamo u krevetu, nego onima s kojima spavamo u glavi. Stresla se od pomisli da bi to možda mogla biti istina i ostala još dugo sjediti s koljenima podvučenim pod bradu dok je mjesec obasjavao sobu. Krivu sobu.

Foto: www.pexels.com

Odgovori