Gordana Brkić Žagar: Ono kad se ljubav pretvori u…

U strastvenu mržnju može se pretvoriti samo strastvena ljubav.
Ništa mlako, ništa osrednje, ništa nježno ne može biti uzrokom nečeg tako velikog kao što je mržnja. Znate na što mislim, gledali ste The War of the Roses u kojem se Turnerova i Douglas pretvaraju od divnog para u fanatične neprijatelje.
Točno to dogodilo se nama. A počelo je…
Počelo je tako što je on zapazio mene. Ne ja njega. Nije mi bio zanimljiv ni u kom smislu. Nemojte me pogrešno shvatiti – bio je zgodan, bez daljnjega, čak i jako zgodan ali to meni nikada nije bilo presudno. Daleko je važnije bilo to što nismo voljeli iste knjige, nismo slušali istu glazbu, nismo imali isti odnos prema hrani, prema filmovima, seksu, politici, vjeri, sportu… Najjednostavnije rečeno, nije bio moj tip. Možda je moja nezainteresiranost koja je lagano graničila s odbojnošću bila onaj presudni faktor zbog kojeg mi je sve upornije disao za vratom iako sam ja jednako uporno izbjegavala njegovu blizinu. Nemam pojma, nikad ga nisam pitala.
Kako rekoh, lagano me nervirala ta njegov potreba da bude stalno negdje pored mene, da koristi svaku priliku kako bi mi se obratio, skliznuo kao slučajno ispred očiju. A onda se desio preokret. U jednom me času, ne sjećam se više kada ni kako, samo prestala daviti ta njegova beskrajna opsesija svakim komadićem moje kože, ta strahovita potreba da me dodiruje i kad treba i kad ne treba i to sve samo kako bi me prisilio da ga osjetim. Odjednom nije me više smetalo to oblijetanje oko mene, te sitne varke kojima je ostavljao tragove po meni, njegova zeznuta navika da mi nestaje iz vidokruga samo da bi me iznenadio. Sjećam se točno i večeri i časa kada mi se učinilo da možda stvari gledam iz krivog kuta. Tada mi je glavom prošlo da je ovo nešto više od obične potencijalne afere jer toliko strasti koju sam za njega počinjala osjećati naprosto nije mogla biti tek puka aferica! I moram vam reći, da se oko toga ne lažemo, imala sam razloga sumnjati u svoje procjene. Ja naime, nikada, ali baš nikada u životu nisam znala prepoznati ljubav koja mi se nudila. Pomislila sam na sve svoje pogrešne procjene, na obrasce koje sam uporno ponavljala, na vječito krive osjećaje koje sam pogrešno nazivala ljubavlju. Ljubav… koliko godina moraš strpati u guzicu da bi shvatila kako dolazi u najčudnijim pojavnostima?
Zato mi se nekako ispravno činilo to što je s njim sve krenulo potpuno drugačije. Za razliku od svih mojih dotadašnjih iskustava, ovog je puta on je bio taj koji je tražio mene, koji se nudio, koji mi je ispod glasa bez imalo ustezanja i kočnica pričao o svemu što bi činio sa mnom. A ja sam shvatila da već dugo vremena nitko nije na mene obraćao toliku pozornost i posvećivao mi toliko pažnje. Pomislila sam da me voli. Bilo je jasno da to čini neki čudan način, ali izgledalo je da me voli. A to što je bilo čudno, to me nije brinulo. “Čudno” je moje drugo ime.
Pleli smo tu vezu polako, ja puno polakše od njega savršeno svjesna svake sekunde u kojoj bi kupio još jedan komadić mene. Kupovao me klasikom – tihim zujem tepanja koji mi je odzvanjao u ušima, u glavi i u srcu još dugo nakon što bi završio; kupovao me nježnošću tih već spomenutih dodira od koji sam počinjala željeti još više. Nisam ni shvatila da sam odjednom ja počela vabiti njega, ubrzano disati svaki put kad bi ga osjetila, a osjećala sam ga i onda kad ga nisam vidjela.
Onda nam se, kao slučajno i kao nehotice, dogodilo prvi puta. Jedino što pamtim od tog sraza bila je moja beskrajna bol koja je uslijedila, no u tom je trenutku bilo odavno prekasno za povlačenje i bijeg. O da! Bila sam zatelebana do ušiju, a znate da takve nikad ne vide dalje nosa. Tako sam i ja svakom njegovom sranju koje mi je priredio nalazila neka razumna objašnjenja jer, pobogu!,mislila sam kako je nemoguće da me toliko voli i mrzi istovremeno. Bože moj, bože moj…kako sam glupa bila. I zaljubljena. Svaka njegova svinjarija u meni je pojačavala strast, a kunem se svim što mi je sveto da je i njega u tom njegovom ludilu gonila strast. Bili su to istovremeni usponi u nebo i padanja u paklene dubine, nosilo nas je to podivljalo more u kojem smo bili koncentrirani jedino na same sebe, jedno na drugo. U svim mojim suzama, u svim njegovim mahnitanjima ja sam i dalje vidjela nešto drugo umjesto da vidim ono što je to stvarno bilo – suze i mahnitanja. Glupa. Eto to sam bila. Zaljubljena i glupa.
Uglavnom da ne duljim, one razlike koje su nas spojile, nesuglasice koje bi na početku veze završavale divljanjem u spavaćoj sobi, sve se pretvorilo u bezdan od kojeg nas je uskoro dijelio samo korak. Desio nam se taj korak, meni se desio, pred koji dan kada sam ponovo zbog njega probdjela noć. Negdje pred jutro odlučila sam pustiti s čvrsto vezanog lanca onaj mali sociopatski dio mene i šapnula u mraku: “Ubit ću te”.
Zastao je. Način na koji sam to izgovorila – miran, staložen, jasan – način tako neprimjeren meni, bio mu je dovoljan da shvati kako nije riječ o praznoj prijetnji. Bilo je to obećanje. I ispunila sam ga.
Večeras. Sve je počelo sitnim zanovjetanjem kojem se nije naziralo kraja, pa se nastavilo onim odvratnim podbadanjima i ubadanjima tamo gdje sam ranjiva i otkrivena. Gad pakosni! Mislio je da se ponovo može poigravati samnom. A ja sam strpljivo šutjela i čekala, čekala i šutjela. I onda se ukazala prava prilika. Bio mi je dovoljno blizu i udarila sam najjače što sam mogla. Udarila sam naglo, neočekivano i precizno… I to je bilo to. Kraj.
Na mojoj nadlanici je ostala je poveća krvava mrlja koju još nisam isprala. Naslađujem se gledajući u nju, jer uostalom, to je moja krv.
U njoj su još uvijek umiješani ostaci tog sadista koji mi je zavrtio glavom lažući mi besramno o predivnoj ljubavi koju ima za mene ali je teško pokazuje… ma daj molim te!
Te njegove ostatke isprat ću vrućom vodom, sapunom ugodnog mirisa i neutralne ph vrijednosti, potom mjesto uboda, kao i toliko puta do sada, namazati sa nekim umirujućim gelom.
A on… njega se više neću spomenuti, niti mu upaliti svijeću za pokoj duše.
Uostalom, tko zna imaju li komarci uopće dušu? Ovaj moj je nije imao.

Foto: www.pexels.com

Odgovori