Gordana Brkić Žagar: Ono kad poželiš da je netko ujutro otkazao dan…

Počeo je normalno. Počeo je kao i svaki drugi radni, obični, ni po čemu poseban dan. Čak je i kiša padala normalno, već dvadeset dana u nizu, uporno, monsunski zatupljujuće, onako kako samo u Rijeci može padati. Škuro nebo kasne jeseni, bremenito teškim, masivnim, tamosivim oblacima koje čak ni jugo nije pomicalo iznad zaljeva, ogledavalo se u moru pretarajući ga u sivu masu. U masu nečeg mračnog i gustog, masu tako neprispodobivu onom blještećem ljetnom veselju kada mu po valovima plešu mali svjetlaci koje sunce ostavlja na površini, pa se igraju i vrpolje kao da su živi….

Ne. Sve je bilo sivo, sivilo se odražavalo u mokrim prozorskim staklima, skliskom Korzu i slinavim izlozima. Tanja nije gledala u sivilo. Tanja se osmjehivala sama sebi pod kišobranom šljapkajući  po malim lokvicama u ritmu glazbe. U minijaturnim slušalicama zavučenim pod velikom grivom kovrčave kose boje čokolade grmjela je iz mobitela njezina glazbena lista. Lista koja je prije dva dana bila kulisa za još jednu njihovu noć. Još jednu posebnu, od svijeta i života skrivenu noć koja je uslijedila devet mjeseci od jednog slučajnog pogleda u parku gdje su oboje odlučili iskoristiti zubato sunce i dan bez bure kako bi na miru pojeli svoje sendviče – tradicionalni ručak domaćih pregalaca kojima se radno vrijeme poklopilo sa onim europskim, ali plaće nisu, pa onda nisu dozvoljavale ni tople marende svaki dan. Slučajno su se sreli i par dana kasnije sa šalicama kave ‘za van’. Ona je svoju slučajno i nespretno prolila, pa su se slučajno nasmijali i namjerno, oprezno izmijenili par riječi. Ljubazno se ponudio svoju kavu podijeliti s njom, ona je odbila. Kasnije joj je priznao da je čitav taj tjedan, iako je bilo hladno, u isto vrijeme dolazio na isto mjesto s dvije kave – jednu je nosio njoj, a ona se nije pojavljivala. Kasnije mu je priznala da već tada znala da joj se sviđa na prvi pogled. Priznala mu je i kako je slaba na te ‘prve poglede’ i da je namjerno zaobilazila to mjesto naredna dva tjedna kako bi se čarolija prekinula u startu . Nije joj trebalo ništa ‘na prvi pogled’. Ni na drugi. Ni na bilo koji pogled joj nije trebalo jer je odustala od mučenja svoje duše nečim što se zove ‘zaljubljivanje’. Ta joj rabota već dugo nije išla od ruke.

Tanja je cupkala po mokrom Korzu ne mareći za promočene cipele, za nebesku vodu koja joj je polako natapala kaput. Ništa osim sjećanja na preksinoć nije bilo važo. Smješkala se jer ga je još uvijek osjećala  tako stvarno  na svojim usnama kao da je tog časa ljubi.

A upravo se tom poljupcu počela nadati tamo negdje u veljači kad su se sreli ponovo i kad se mogla kladiti u sve živo da je onaj ‘prvi pogled’ uzeo danak. Tog su dana oboje imali kavu, nitko je nije prolio, po prvi su puta izgovorili svoja imena osjećajući se beskrajno ugodno jedno pored drugog. Razgovarali su onako lako kao što razgovaraju stari prijatelji. Druženja za vrijeme marende u rano proljeće je učinilo najljepšim dijelom njihovih radnih dana koje su provodili svaki u svojoj firmi, zakucani nad papirima, brojevima i računima. Svojih pola sata nikada nisu trošili na priču o poslu i onim gadnim stvarima koje posao nosi. Razgovarali su o filmovima i knjigama, o pjesmama, glazbi i predstavama. Voljeli su iste stvari, završavali jedno drugome rečenice. Imali su svoju priču. No, on je imao i priču koju Tanja nije imala, priču o svojoj maloj obitelji. Žena i kćerkica. Nije ih spominjao često, ali uvijek ih je spominjao s osmijehom od čega se Tanji tiho parala duša iako je sebe uvjeravala ležeći sama u svom velikom krevetu da ne smije tako razmišljati. Tih joj je trideset – četrdeset minuta koje je radnim danom provodila s njim trebalo biti dovoljno. Uvjeravala je samu sebe, nije se uvjerila, a vikendi su joj postali mrski, teški i dosadni.

Proljeće se razbahatilo namjeravajući se prodati pod ljeto. Vrela jutra pretvarala su se u još vrelija prijepodneva, a oni su i dalje stajali na istom mjestu, odnosno sjedili na betonskom zidiću sa svojim kavama i obično nekakvim voćem. Oboje s voljeli voće. I te je srijede bilo isto. Tanja se radovala njihovom susretu već odavno sluđena razmišljanjem o tome kako bi njegove ruke pristajale njenom struku, kako bi njegova prsa dočekala njena, kakav je osjećaj prolaziti mu prstima kroz kosu. Zamišljala je da mu gura svoje lice u vrat, zamišljala je kakvog je okusa njegova koža, njegove usne. Šutjela je i ni jednoj živoj duši nije dala naslutiti o čemu sanja noću. O kome sanja. I te je srijede dok ga je čekala zaigravala svoje misli s nemogućim scenarijima u kojima su njih dvoje glavni junaci. Prekinuo ju je u tom zamišljanju svojim dolaskom, svojim osmjehom koji nije bio osmjeh. Nije ga pitala što je, nije ga čak ni namjeravala pitati jer je zapravo nije zanimalo što mu stvara bore. Premalo je vremena imala s njim da bi to vrijeme bilo neveselo. Nije ga pitala, a on je ipak pustio tu bujicu iz sebe. O braku koji već odavno nije brak, o nerazumijevanju koje se spustilo u taj brak, o šutnji, o različitim interesima… Potrošio je svih njihovih pola sata na monolog o sebi, o tome što je ona, Tanja, pokrenula u njemu, o tome kako je tek u njezinom društvu vidio gdje je, i gdje zapravo nije. Tanja ga je slušala bez riječi. Bez riječi se ustala sa zidića osjećajući kako joj sunce prži kožu na vratu. I on se ustao premještajući se nelagodno s noge na nogu. Poslije joj je priznao kako se bojao da je prerano izletio s cijelom pričom.

Šuteći i dalje zagrlila ga je tako smušenog  i poljubila u obraz, nježno, polako, onako kako ljubimo kad nekome želimo jasno dati do znanja da će sve biti u redu. Zagrlila ga je čvrsto, a on je još jače uzvratio zagrljaj. Protrnuli su oboje od svega što im je prošlo tijelom. Kasnije mu je priznala da je mislila kako će se onesvjestiti tamo u njegovom naručuju od svega što ju je preplavilo, a on joj je kasnije priznao da ju je poželio uzeti za ruku i odvesti negdje i voditi s njom ljubav do iznemoglosti. Razišli su se te srijede nekako neveseli. Sutradan je prvih petnaest minuta sve išlo nekako teško, zapinjući u razgovoru, u spuštenim pogledima. Nisu znali što ni kako. Tanja ga je onda uhvatila za ruku ispreplićući na čas svoje prste s njegovima. Kroz dlanove im je strujila ona predivna energija koja oživljava mrtve. Nanjela im je osmjehe na lica i sve je ponovo bilo kako treba.

Curilo im je to pretoplo kasno proljeće kroz prste koje su sada znali ispreplesti i češće nego jednom tijekom svojih pola sata. Tanja nikada nije priznala da je taj dodir bio razlog njenog buđenja i njenog disanja. Zaljubila se onako beskrajno kako nije željela, ali kada je to shvatila bilo je daleko prekasno da bilo što učini. Lomile su je faze beskrajnog veselja i sulude tuge u kojoj nije mogla naći kombinaciju u kojoj bi njih dvoje mogli postati i biti išta više od ovog što su već bili. Bojala se  unaprijed kiša i jeseni, bure i snjegova koji će ih spriječiti da sjede zajedno.

Onda je i ljeto stiglo, službeno, datumski. Subotnje vruće popodne bez zraka vuklo joj se kao i bezbroj drugih subotnjih popodneva u kojima se, od kako je njega srela, nije događalo ništa i vrijeme se razvlačilo polako po cijelom stanu odugovlačeći dolazak ponedjeljka. S prvim je mekanim, ružičasto-plavim sumrakom na mobitel stigla poruka : ‘Fališ mi’. ‘ I ti meni’ odgovorila je odmah i iskreno. Otvorili su tako Pandorinu kutiju nedorečenih misli u žurbi napisanih, jer sve što nisu izgovarali jedno drugome u lice, pisali su s lakoćom. Zavodio ju je riječima, milovao ju je riječima, ljubio ju je riječima, a ona mu je uzvraćala strašću. Susret u ponedjeljak bio je sve samo ne ugodan. Nije bilo lako gledati se u oči i misliti na sve što su sada znali da misle jedno o drugome, i ništa ne činiti. Nastavli su taj suludi ritam zajedničkih marendi i povremenih dopisivanja za koji je Tanja duboko u sebi slutila da vodi samo u propast. Njenu. Još jednu u nizu propasti koje će morati preživjeti. Odlučila je stati prije nego se ponovo gurne u emocionalnu provaliju. Tog se četvrtka pred kraj srpnja zato nije pojavila u isto vrijeme na istom mjestu. Nije ni odgovarala na poruke koje su stizale. Ni sutradan nije reagirala. Ni za vikend. Za vikend nije bilo ni poruka. Do nedjelje na večer. U nedjelju navečer kratko joj je javio da ju čeka na istom mjestu, ali ne u isto vrijeme, nego nakon posla.

Vrištala je u sebi čas od veselja čas od užasa, jer je vidjela da se nije odmakla nikamo, jer nije znala što ju čeka, ni zbog čega on mijenja rutinu. Tog ponedjeljka nakon posla bio na istom mjestu. Bez ikakvog objašnjavanja odveo ju je u garsonjeru u samom centu grada, kako je rekao kasnije – prijateljev mali stan za posebne namjene. Namjena koju su oni dali tom stanu u nepuna tri sata koliko su se tamo zadržali, bila je stvarno posebna.

Prestali su se nalaziti na pauzama za marendu.  Krali su po sat ili dva jednom ili dva puta tjedno, gladni jedno drugog onako kako su gladni novi ljubavnici. Otkrivali su se, tražili, ljubili i mazili intenzivnije nego u nekom normalnom ljubavnom romanu jer su znali da im je vrijeme trajanja ograničeno. Tanja je znala da je osim vremena trajnja ovih bliskih susreta, isto tako ograničeno i njihovo vrijeme trajanja u paru. Ovako je moglo neko vrijeme, ali nije moglo zauvijek. Bojala se trenutka kada će se donositi ta odluka.

Nije znala da će se ta odluka donositi u jesen, u kišni dan koji nije bio poseban ni po čemu, dva dana nakon još jednog njihovog susreta ukradenog od njegovog normalnog života i pridodanog njenom zaljubljenom ludilu. Šljapkala je po kišnom Korzu nasmiješena, sa slušalicama u ušima, pa nije čula signal koji je javljao da ima poruku. Bila je kratka, jasna, bez puno prostora za dodatna pitanja ili dodatne odgovore:  ‘Moramo razgovarati’. Pretrnula je kad je u uredu izvadivši mobitel iz torbe vidjela te dvije strašne, glupe, mučne riječi. Znala je dobro o čemu želi razgovarati s njom. Znala je jer joj je i prekjučer ponovio da će morati razmisliti, da mu je teško ovako, da… No, bilo mu je sve što može biti ljudima koji se nađu u takvim situacijama i Tanja je znala da će se baš takva poruka dogoditi. Poruka koja će je podsjetiti da je ona skrivena, da je ona druga, da je ona ta koja će morati otpasti. Bila se pripremila u sebi na to. Zato je istog je časa zatražila dopust koji ionako nije uzimala preko ljeta. Zamolila je i da joj onda dozvole da samo nastavi koristiti onaj kolektivni na koji su svi svake godine išli oko Božića pa do debelo iza Nove godine. Dali su joj sve što je tražila i to sa zadovoljstvom da joj ne bi morali plaćati neiskorišteni godišnji. Nazvala je odmah Draganu koja joj je uvijek nudila svoju kuću daleko dolje na jugu, na otoku. Nikad nije iskoristila tu ponudu da ode i planduje tamo zabadava. E, pa sad joj je trebalo. Dragana joj je samo rekla da je kuća već zatvorena do sljedećeg ljeta, ali ako je to ne smeta, samo neka uzme kod susjeda na otoku ključ i sve riješeno. Može ostati koliko želi, sad kad nema turista… Dragana nije pitala zbog čega baš sad želi ići, i nikakva slična blesava pitanja nije postavljala, zato su i bile najbolje prijateljice.

Izbrisla je njegove poruke, na brzinu pod marendom promijenila stari broj svog mobitela, a njegovom broju, zlu ne trebalo, zabranila dolazne pozive. Nije si mogla priuštiti razgovor s njim ako je željela sačuvati bar malo zdravog razuma, a voljela ga je previše da bi mogla gledati kako je odbacuje. I osim toga, znala je iz iskustva, kad se prekida onda to treba napraviti kako spada. Odmah i naglo. Sve ostalo je preveliko mučenje. Pokupila se s posla ranije, spakirala samo najnužnije i zapalila sa svojom malom starom zujalicom od auta dolje, prema jugu. Išla je tugovati.

Uzalud ju je zvao, uzalud slao poruke, uzalud se molio nekoj višoj sili koja čuva zaljubljene da mu se javi. Nestala je s lica zemlje, a on nije poznavao ni njezine prijatelje, ni kolege s posla. Nikog pod bogom nije znao koga bi mogao pitati gdje je. Uz sav internet, uz sve moguće komunikacijeske kanale, nije ju mogao naći. Nestala je. Kao da ga nikad nije ni shvaćala ozbiljno, kao da o njemu nikada nije ni pomislila kao o nećem većem od obične avanture. Bio je beskrajno povrijeđen, bio je bolestan od užasa koji je rastao u njemu iz dana u dan dok ju je pokušavao naći. Bio je sluđen činjenicom da je zbog nje odlučio sve ostaviti iza sebe i zamoliti ju da bude njegova. Samo njegova svakog dana . Odustao je negdje pred Božić, potpuno slomljen i potpuno uvjeren da ga nikad nije voljela ni pola od onog koliko je on volio nju.

Ono kad sve umre u tebi.

Foto: www.morguefile.com

 

Odgovori