Gordana Brkić Žagar: Ono kad na glupo Faceovo pitanje „Što vam je na umu?“ imaš samo jedan odgovor: „Odjebi.“

Mara nije bila tip od guštanja u prosincu. Malo ju je izbezumljivala cijela ta strka i zbrka i svašta još nešto – od uspomena do nemogućnosti zaborava – čemu u ovoj priči nije mjesto, ne zamjerite.
Ono što joj je dodatno išlo na živce u prosincu bili su domjenci. Svaki se troklinac odlučivao na neku feštu kojom bi završio godinu i ona je zbog posla na većini tih domjenaka morala biti, s time da je bonus nesreći bio i što joj druženje s masama također nije bilo jača strana. Uglavnom, opušteno kruženje među poznatim i manje poznatim facama uz pijuckanje nekakvih bezalkoholnih ili daleko premalo alkoholnih pripravaka nije bilo nešto što bi zvala zabavom. Sve je k tome padalo u grdi, hladni, mokri, škuri dio godine i uglavnom nije dozvoljavao neko veće opuštanje jer ’em je drugi dan obično bio radni dan, ’em sjedati pijana za volan nije bio njezin stil. Ipak se trebalo nekako dovesti doma, a ona se već nekoliko godina sama vozila doma. Jedini od tih domjenaka kojem se stvarno veselila bio je onaj koji su organizirali Ivan i njegova mlada ekipa. Prošle su se godine sjajno zabavljali i smijali do suza, neusiljeno i netrijezno.

„Ma kvragu i sve!“ mislila je, „Bude li potrebe ići ću s taksijem i riješen problem.“ Simpatični balavci tulum su, naravno, dogovorili u srijedu. Ni v’rit ni mimo, rekao bi pošten radni narod, no mlade magarce nije bilo briga što je drugi dan radni dan jer su si s guštom organizirali klizno radno vrijeme koje su oni prevodili i provodili kao ‘ukliži ili klizni s posla kad trebaš.’ I za divno čudo, to je savršeno funkcioniralo i sve se kod njih stizalo i sve se odrađivalo. Mara im je zavidjela nadajući se od srca da ih život i uz tu glupu imenicu vezane obaveze prema svima osim prema sebi samima, nikada neće natjerati da se promijene. Kako god, veselila se toj srijedi, makar je znala da neće moći ostati do kraja jer ju je dan kasnije čekala gomila posla i sastanaka koji se nisu imali namjeru odraditi sami. Veselila se i tome što nije trebalo puno dumanja oko toga što će obući, nego je samo navukla traperice i majicu jer nikog na toj fešti nije zanimala toaleta. Obveza je bila samo donijeti neku cugu. Odlučila se za bocu burbona i sa zadovoljnim osmijehom krenula u kasnu prosinačku večer koju je nemilice zalijevala riječka kiša. Bila je gotovo sva mokra dok se uspjela dočepati auta koji je ionako planirala ostaviti negdje na sigurnom bude li pila baš toliko da će za doma uzeti taksi. A to ‘na sigurnom’ značilo je da će ga ostaviti u nekoj škuroj i dalekoj vražjoj materi gdje se parking ne plaća i ‘pauk’ ne kruži. Našla je upravo takvo mjesto dobrih petnaest minuta hoda udaljeno od mjesta na kojem se zabava odvijala. Molila je samo boga, ili takvu neku moćnu silu, da zaustavi kišu jer je loše procijenila da joj kod jakne s kapuljačom kišobran neće trebati.

I bome, kiša je taman dovoljno stala da sasvim pristojno suha dođe do rashodovane zgrade u čijem je podrumu bio veliki, u nekom ‘baš nas briga’ stilu opremljen prostor koji je bio i ured, i proizvodni pogon, i kuhinja, i dnevni boravak, a nerijetko i spavaća soba muškoj petroci koja je tu radila. Naguralo se unutra i usitno plesalo na glasnu glazbu između, ajde od oka, od trideset do pedeset ljudi. Uvijek je bila slaba u tim procjenama. No, nije to Mari bila zadnja loša procjena. Loša je procjena bila i da joj nakon burbona s kojim je startala, neće naškoditi čaša vrhunskog crnog vina s kojom ju je nudio zaklinjući se u ljekovita svojstva mirisne tekućine već dobrano ovinjeni domaćin Ivan. Uzela je, iskapila i zaključila da je stvarno lijek, a ne tek obično vino. Zato je strusila dvije, a ne jednu čašu. Zaliječena time od svih inhibicija koje traži nekakvo službeno minglanje, dala si je zeleno svjetlo za otpuštanje kočnica. Otpuštanje kočnica značilo je i da je sa zadovoljstvom prihvatila na ples ponuđenu ruku nepoznatog muškarca koji joj se srdačno osmjehivao. Smjehuljica s kojom je plesala ponudio joj je da naiskap istresu u sebe nekakvo plavo i beskrajno ukusno čudo od koktela koje je mućkao jedan od domaćina – zgodno momče definitivno bez barmenskog znanja, ali s očito istančanim osjećajem za pretjerivanje s količinom alkohola u tim tekućim umjetničkim kreacijama. Ponuđač ruke, koktela i društva zvao se Slaven. Spadao je dobrano ispod Marine dobne kategoriju i bio beskrajno zabavan. Slaven je Mari radio društvo par sati koji su proletjeli kao nekoliko minuta. Nakon puno smijeha, lagane priče koja je tekla bez napora i nova dva burbona ponudio joj nešto što joj je, zagušeno glasnom glazbom, zazvučalo kao nekakav specijalitet meksičke kuhinje. Bila je gladna od svog tog alkohola i neka ljuta klopa činila se kao dobra ideja, pa je klimnula glavom pristajući na ponuđeno. Slaven ju je zavjerenički i zavodnički pogledao, uzeo za ruku, pa poveo van iz podruma, pa van na cestu, pa je tada Mara pitala zar moraju autom i dodala još kako je ona zapravo mislila da će to obavit na tulumu. Slaven ju je tada malo čudno pogledao, slegnuo ramenima i uz smiješak rekao da mu se auto ipak čini kao bolja ideja. Došli su do njegovog auta, ušli, i tada je Mara na teži način shvatila da ‘Netflix and chill’ nije meksička klopa, da uopće ne zvuči kao meksička klopa i da joj neformalni seks koji je nehotice prihvatila nije ni na kraj pameti! Iz neugodnjaka od kojeg je mislila da će umrijeti na licu mjesta izvukao ju je sam Slaven koji na brzinu sve okrenu na nekakvu klimavu šalu, kao, nije to ništa, mali se nesporazumi događaju, a ovaj je baš zabavan…

Mara je i dalje mislila da će umrijeti od srama i molila se za neki potres, nešto dovoljno jako da otvori zemlju u koju bi s guštom propala.Vratili su se zajedno na zabavu, on bez ikakve namjere da je se otarasi i nađe nekog drugog tko razumije sve što razumiju mladi, pa se zato Mara na brzinu otarasila njega. Bila je pijana, ali ne toliko da ne bi kužila kako je ovo sve najbolje zaboraviti. A da bi se zaboravilo, najmudrije i najbolje bilo je nestati. Pa je nestala. Izgubivši se Slavenu iz vida na brzinu se ispozdravljala s Ivanom uz isprike kako je kasno i kako je sutra čeka naporan dan, što nije bila laž. Vani je shvatila da je loše procijenila kako će joj baterija mobitela izdržati dok se ne vrati kući.

„Pas mater!“ opsovala je tiho. Nije imala čime nazvati taksi, a natrag se više nije imala namjeru vraćati i jedino što joj je preostalo bilo je otpješačiti do automobila. Negdje na pola puta petnaest minuta dugog hoda počela je ponovo lijevati kiša, tako da se i ono neuzimanje kišobrana pokazalo kao loša procjena. Kad je tako promočena iznutra i izvana sjela u svoj autić, sklopila je ruke na volanu moleći da po ovom kijametu od vremena policija ne stoji po cestama čekajući pijane žene kojima će pakosno oduzimati vozačku. No, ispalo je ipak da je ta večer Mari donjela jack pot nevolja. O, da! Policija je bila na položaju i da, zaustavili su jedini auto koji je plazio po cesti u ovu nedobu, po ovom nevremenu. Mara je poslušno stala u kraj, otvorila prozor kroz koji joj je u lice udarala kiša i uniformiranom muškarcu, nakon obostranog ‘dobra večer’ mrtva hladna rekla : „A sada me, molim vas, pitajte ono glupo pitanje.“ Momak u uniformi nasmijao se od srca. Naravno, puhala je, i za ne vjerovati, bila je tek malo iznad ‘granica normale’. Policajac joj je velikodušno i dobrohotno odrezao ‘samo upozorenje’ i uputio je nek’ ide ravno doma, što je Mara zahvalno i poslušno odmah i učinila.
Nikakva se sranja više nisu dogodila. Uostalom, bilo ih je stvarno previše za jednu jedinu noć i za jednu jedinu osobu. Kad je legla još se dugo vrtjela po krevetu sluđena sobom i svim pizdarijama koje su je pratile proteklih par sati i, morala si je priznati, malo sluđena i onim pre-pla-vim! Slavenovim nasmijanim očima.

Jutro i zvonjava alarma, kako to obično biva nakon razbijenih noći, stigli su, činilo joj se, nakon samo par minuta sna. Bila je umorna i mamurna, a dan pred njom neće imati milosti. Zato je krenula s tuširanjem, kojekakvim vitaminskim napitcima i jakom turskom kavom. Javila je na posao da će zakasniti pola sata jer joj je, lagala je, susjed obećao pogledati auto, kako tobože, nešto nije u redu s auspuhom… Zapravo si je bez grižnje savjesti ukrala malo vremena kako bi se dovela u red, pa se oblačila i šminkala polako, pijuckajući kavu i zirkajući po netu. Otvorila je i Facebook na kojem ju je društvena mreža dočekala s onim glupim pitanjem ‘Što vam je na umu?’. Mara je na brzinu, upisala kratak i jasan odgovor – ‘Odjebi.’ Osmijehnula se uživajući u lakoći ispisivanja riječi čije izgovaranje u pravom trenutku nije nikad do kraja savladala. Sa sve većim osmijehom nastavila je sa smirujućim ritualom oblačenja, šminkanja i pijuckanja kave. Prepoznatljiv zvuk signalizirao je da je njezino ‘Odjebi.’ netko pozdravio podignutim plavim palčićem. Pored ‘lajka’ stajalo je nepoznato prezime i poznato ime. Slaven. Samo sekundu kasnije stigao je zahtjeva za prijateljstvom. Od tog istog Slavena. Nije razmišljala ni sekunde nego ga je sa dva klika mišem pustila u svoj svijet dok joj se lice razvlačilo u osmijeh.

Ono kad se veselje pojavi kao niotkuda.

Foto: www.pexels.com

Odgovori