Gloria Suton: Izabrani

I te sam se noći probudila okupana vlastitim znojem kao i mnoge noći prije te. U tišini svoje male sobe gotovo sam mogla čuti otkucaje svog srca koje kao da će mi iskočiti iz grudi. Ipak kapi kiše silovito su udarale u prozorsko staklo i na trenutak mi smele misli sa sna koji me budio gotovo svaku večer. San koji nakon buđenja nije ostavio niti jednu sliku, niti jednu uspomenu, ništa zbog čega bih na bilo koji način mogla otkriti što se iza tog sna krije u mojoj podsvijesti. Ništa osim snažnih otkucaja srca koji su mi razdirali grudi. Nakon tog sna koji je u zadnje vrijeme bivao sve češći više nisam mogla zaspati. Pošto je kiša padala već danima, a razlika između noći i jutra bila je minimalna, obradovala sam se kad sam vidjela kako se sunčeve zrake bore s velikim sivim oblacima za prevlast pod velikim svodom. Obradovala sam se suncu, i to još više što je tog dana bio moj rođendan 30 rođendan. Nisam se mogla oteti dojmu da će i meni napokon zasjati sunce, što me navelo da skupim snagu i zakoračim u osvajanje još jednog dana. – Možda će mi 30-te na kraju i donijeti više sreće – pomislila sam tada, još uvijek ne znajući koliko će se toga promijeniti i razjasniti od toga dana.
Nije bilo ni sedam sati, kada mi je zazvonio telefon. Na ekranu se prikazao šefov broj. – Prvi dan godišnjeg, a on već zove! – promrmljala sam iznervirano, ali nije bilo šanse da se ne javim. – Želim da mi budeš dostupna 24 sata ili se ne moraš ni vraćati- vikao je iz svog ureda dok sam izlazila iz firme i znala sam da je mislio ozbiljno.
– Halo, šefe!
– Čekam te kod Brankine farme za sat vremena. Znaš gdje se nalazi? – upita, i ne čekajući da odgovorim, nastavi – to ti je 30 km udaljeno od grada, prema…
– Znam, šefe, znam – pogledam u bocu mlijeka na stolu,
– Brankino kravlje mlijeko pijem od kad znam sa sebe – pomislih. – Ali ja sam na godišnjem i još k tome danas je…
– Nisi više! – kratko odgovori i prekine vezu.
Na putu prema farmi, razmišljala sam o tome što se tako važno događa da šef nije zvao Marina, mog kolegu ili mi namjerno želi pokvariti tih jadnih sedam dana godišnjeg odmora, koje mi je odobrio samo iz razloga što sam ga skoro pa na koljenima molila.
Uočila sam šefov automobil, na raskrižju kilometar prije Brankine farme. Jedva sam uspjela zaustaviti automobil jer sam jurila 130 km na sat kako bih stigla u dogovoreno vrijeme. Moj šef Ivan sjeo je za suvozačko mjesto.
– Vozi – reče.
– Ivane, mogu li znati o čemu je riječ? Mislim, ipak mora da je nešto jaaako važno ako ste mi prekinuli godišnji – bila sam ironična.
– Ne sprdaj se sa mnom, naravno da je važno, senzacionalno zapravo. Noćas je na farmi zaklano trideset krava. Trideset mrtvih krava kojima čak nedostaju neki dijelovi tijela. Nekima su odrezane uši, nekima repovi, jednoj je odrezana čeljust – u šoku sam slušala Ivana, ne vjerujući da postoji monstrum koji bi takvo nešto napravio.
– Kako ti znaš? – upitam. – A da imaš svoje izvore, znam, znam – nastavim. – Što kažu, je li se već nešto otkrilo? – upitam kada primijetim dvadesetak vozila specijalne policije na ulazu u farmu.
– Jesu li rekli nešto o tome zašto je tolika stoka osakaćena? Sumnjaju li u nešto?
– Ne – reče – ali moj mi je izvor rekao da se CIA nešto previše zainteresirala za taj slučaj. To nije napravio čovjek ili neki lopov. Lopov bi uzeo cijelu kravu, a ne pojedine dijelove tijela. Nisu definitivno rekli, ali jedna od mogućnosti je da su izvanzemaljci to napravili – pogleda me čekajući moju reakciju.
– Molim? Ti si poludio? – glasno se nasmijem. – Pa zašto bi izvanzemaljce zanimale krave? I k tome Brankine?
– Ja ti kažem što su meni rekli, a pošto si ti moja najbolja novinarka, na tebi je da to istražiš – reče i izađe iz automobila.
– On je totalno lud. Vjeruje u izvanzemaljce i još mi je dao kompliment – promrmljam sebi u bradu i krenem za njim prema farmi.
Na ulazu nas je odmah zaustavio policajac vraćajući nas natrag.
– Molim Vas da napustite ovo područje. Pusti ih da uđu – reče muški glas. – Ja sam ih pozvao, to su kolege iz veterinarske stanice – policajac se pomakne da prođemo.
– Dobar dan, ja sam Luka Kolar, specijalist veterine – pruži mi ruku.
Uzvratim pozdrav, predstavim se razmišljajući kako se i moj šef preziva Kolar, moguće da su nešto u rodu.
– Tata, ovo moraš vidjeti – reče Luka i potvrdi moje misli.
– To je sin mog šefa – pomislim i krenem za njima navlačeći na sebe bijelu kutu koju nam je Luka dao kako bi stvarno izgledali kao nekakvi doktori ili veterinari što god.
Nakon što sam imala tu čast da iz prve ruke pogledam osakaćena tijela stoke, što mi je izazivalo povraćanje i slabost, Luka je predložio da odemo nakon što je obavio pretrage i pouzimao sve potrebne uzorke.
Otišli smo do njegove ordinacije gdje sam jedva došla k sebi i malo se oporavila od viđenog.
– Kravama su dijelovi tijela i organi uklonjeni pomoću neke vrste nepoznate kirurške procedure, moguće da je to obavljeno laserski, maternica je izrezana doslovno između slojeva stanica – zbunjeno je govorio.
– Ne možemo dokazati da su izvanzemaljci – reče šef – ali sigurno su oni, zdrav razum govori da ne bi CIA bila pozvana da su lopovi u pitanju. Ali zašto krave? – nervozno je šetao amo tamo.
– Izvanzemaljci proučavaju sve vrste na našoj planeti, moguće je da traže načine da poboljšaju hranu koju dobivamo od njih ili možda žele modificirati novu vrstu goveda, koja bi bila u mogućnosti izdržati nadolazeće zemaljske promjene i na taj način bi ljudskoj vrsti bio osiguran opstanak na planetu. Ako i to jesu napravili izvanzemaljci, oni to čine kako bi pomogli čovječanstvu. Ljudska rasa je pokvarena i autodestruktivna i izvanzemaljci nam žele pomoći da to počistimo – izrekla sam u jednom dahu i sama šokirana izrečenim. Luka i Ivan su me čudom gledali.
– Prije si se smijala kada sam spomenuo izvanzemaljce, a sada… to se zove prava novinarka, i kada ne vjeruje pravi priču, nisam te uzalud zvao – pogleda na sat.
– Žurim imam sastanak sa gradonačelnikom, Gloria, očekujem naslovnicu, a ti Luka, daj joj sve informacije da potkrijepi priču – reče i ostavi nas.
– Nadam se da je sve što si rekla tako, ali nije mi jasno zašto izvanzemaljci jednostavno ne slete na Zemlju i lijepo nam i iskreno kažu što žele – našali se.
– Znaš ljude, ako bi izvanzemaljci sletjeli, prvo što bi mi učinili je to da bi skupili svo moguće oružje i počeli pucati na njih. Nismo dovoljno razvijeni da bi prihvatili jedan takav bliski susret i još mirno. Cijeli bi svijet bio u panici i oni to znaju. Zato se i ponašaju tako. Oni nas žele naučiti, ne žele nas preplašiti, i za to imaju bolji način nego da samo slete – dok sam to izgovarala jako me zaboljela glava. – Što mi je? Što ja to pričam? – pomislila sam u sebi. – Što se to zbiva sa mnom?
– Ovo što si rekla, navodi me na to da se zapitam da nisi i ti imala kontakte s izvanzemaljcima ? – nasmije se.
– Ne znam što mi se dogodilo Luka, ja ne znam ništa u vezi izvanzemaljaca i da ti pošteno kažem cijela ova situacija me jako prepala – bila sam iskrena. – Kasno je već, morala bih otići. Molim te javi mi se kada dobiješ rezultate pretraga, a ja idem kući malo googlati – pružila sam mu svoju posjetnicu.
– Hoću ne brini, ali jesi li ti dobro? – upita
– Jesam, hvala – odgovorim i krenem prema izlazu.
Kada sam tog dana došla kući, bacila sam se na krevet i ubrzo zaspala. Iznenada sam se probudila i pogledala po slabo osvijetljenoj sobi. Promrzla sam od straha kada sam uočila neobičnu, neprepoznatljivu siluetu pored prozora. Zatvorila sam oči, nadajući se da haluciniram ili da još uvijek sanjam. Međutim kada sam otvorila oči ona silueta još je uvijek bila tamo, samo što se još više približila. Polako sam podigla ruku s namjerom da upalim svijetlo, ali na moje zaprepaštenje neki mi je glas naredio da to ne učinim. Glas je bio nekako umjetan i kao da je dolazio sa svih strana. Pogledala sam prema otvorenim vratima misleći da je netko u hodniku, ali tamo je bilo sve mirno. Pomislila sam iskočiti iz kreveta i pobjeći, ali tada sam ponovo čula glas – Ne boj se, došli smo samo da ti prenesemo jednu poruku.
Preplašeno sam gledala u neobičnu siletu visoku oko metar, iako joj nisam vidjela lice, osjećala sam da se gledamo u oči. Nešto kao da me prikovalo uz krevet, više nisam mogla upravljati svojim udovima. Bila sam potpuno paralizriana, mogla sam pomicati samo oči. Dok su mi se misli zaprepašteno i u panici razmjenjivale u glavi odjednom sam osjetila strašnu bol u stomaku.
– Molim vas, nemojte mi nauditi, molim vas – šaputala sam u grču.
– Ašan, srtav, ozdali, an, umljez, it, šeć, itbi, anejd, do, jelihpreviž – odzvonilo je u zraku.
Pa opet, i opet i opet… Stvorenje je i dalje stajalo tamo, ne pomaknuvši se ni milimetra, a glas koji kao da i nije dopirao od njega nije se stišavao. Neumorno je ponavljao iste riječi, bez naglašavanja, kao da broji.
– Ašan, srtav, ozdali, an, umljez, it, šeć, itbi, anejd, do, jelihpreviž – pridružila sam se u isti glas i započela ponavljati, jednom, dvaput, triput…ono što sam tada mislila da je nekakvo brojanje, i tako sam ponavljajući jedne te iste riječi nekako u nekom trenutku utonula u san.
Ujutro sam se probudila, na isti način kao što sam i zaspala, izgovarajući te nerazumljive i čudne riječi. Iskočila sam iz kreveta ponavljajući u sebi kako ih ne bih zaboravila prije nego što ih napišem na papir. Na stolu me dočekao još jedan smotuljak za koji sam znala da prije nije bio tamo. Pažljivo sam odmotala papir na kojemu je bilo nešto nalik mapi, i jedno je mjesto bilo označeno crvenim x, upravo kao mape od blaga što ih vidimo na filmovima.
Zgrabila sam papire strpala ih u u džep i odjurila k Luki, da provjerim ima li što novog.
U vožnji mi je zazvonio telefon.
– Halo, Gloria, gdje si? Moraš odmah doći – reče muški glas sa druge strane.
– Tko je to? – upitam.
– Oh, oprosti, Luka je. Cijelu noć nisam spavao, mnogo nejasnoća veže se uz slučaj osakaćene stoke, moraš doći, čini mi se da sam nešto otkrio.
– Evo, upravo sam na putu k tebi. Stižem za desetak minuta – rekla sam uzbuđeno i pokušala prekinuti vezu.
– Gledaj, Gloria, cijeli ovaj slučaj mi je jako misteriozan. Kao što sam već rekao svaki dio tijela kao da je odstranjen nekom laserskom tehnikom. Ne postoji ili barem za sada nije predstavljen medicinski instrument koji na tako precizan način može isjeći meso i kosti. Zvao sam svog dobrog prijatelja kirurga, koji radi u jednoj od najpoznatijh bolnica u New Yorku koji mi je potvrdio da još uvijek ne primjenjuju zahvate kojima mogu rezati doslovno između slojeva stanica, te da ne postoji način kojim se toliko detaljno može procijeniti gdje se nalazi taj dio, da stanica ostane netaknuta.
– Dobro, i što sada to znači? Da je zločin počinjen nekom nepoznatom tehnikom smo znali i jučer, da li danas imamo nešto više od toga? Jesi li si otkrio čime je to počinjeno?
– Čekaj, polako… Moj prijatelj kirurg je rekao da ukoliko je netko napravio takav zahvat, s ciljem da stanice ostanu neoštećene postoji mogućnost za prirodni ili umjetni razvoj dvije ili više genetički identičnih stanica ili organizama. Shvaćaš sada?
– Nažalost ne shvaćam.
– Je li ti poznat pojam „kloniranja“? – upita.
– Naravno da mi je poznat, ne misliš li da valjda da bi izvanzemaljci na Marsu klonirali krave? – upitala sam ironično.
– Samo se ti šali, ali ja mislim da je nešto puno ozbiljnije u pitanju. Proučavam izvanzemaljce dugi niz godina. Fasciniraju me od kada sam bio dječak, pročitao sam na stotine knjiga o njima i… – zastao je
– I?
– I u jednoj od njih sam pročitao da će 2014. godine uništiti svijet, i da će samo tisuću ljudi preživjeti njihovu invaziju. Tih tisuću ljudi će nastaviti život na zemlji. To je ujedno i jedini razlog zašto bi klonirali životinje.
Zamislila sam se. Da mi je to netko rekao prije, pomislila bih da je zreo za u ludnicu, ali nakon onoga što sam iskusila sinoć, sve je moguće. Stavila sam ruku u džep i grčevito stiskala dokaze o mom susretu sa izvanzemaljcima. Dvoumila sam se da li da ih pokažem Luki, ali ipak, postoji li netko drugi s kim bih to mogla podijeliti. Izvadila sam papire i stavila ih na stol.
– Luka, sinoć su bili kod mene – rekla sam tiho. – Ukoliko nisam poludjela, bili su kod mene sto posto.
– O čemu pričaš, Gloria? Tko je bio kod tebe? – zbunjeno me pogledao.
– Izvanzemaljci – sama sam sebi izgledala glupo dok sam to izgovarala. Luka je ipak doktor, u redu, veterinar, ali i to je neka vrsta doktora. Možda me strpa u ludnicu.
– Bože, Gloria, jesi li ti svjesna što si upravo rekla?
– I više od toga. Pogledaj! – rukom sam mu pokazala na papire na stolu.
Laganim se koracima približio stolu, i promatrao papire, izvadio je naočale. Čini mi se da je cijelu vječnost promatrao slova i simbole na papirima. Oko nas je zavladao popuni muk.
– Ipak sam bio u pravu – Luka je razbio tišinu u tisuću komadića. – Dolaze! Svijetu kakvog znamo je kraj. Konačni kraj.
– Molim? Kako znaš? Što pričaš? – u panici sam ga počela povlačiti za ruku, a on je stajao kao ukopan u zemlju.
– Istina je, Gloria. Dolaze. Dolaze, a ti si jedna od tisuću, koja će nastaviti živjeti nakon invazije i uništenja. Sada mi je jasno zašto se dogodilo ovo sa stokom, i ne samo sa stokom, godinama već uzimaju dijelove svih životinja po cijelome svijetu. Pripremaju se za nastavak.
Sjela sam, noge me više nisu držale.
– Je li to moguće? – razmišljala sam.
– Moramo krenuti, nemamo puno vremena – zgrabio me za ruku i povukao prema izlazu.
– Kamo idemo?
– Sve ću ti objasniti u autu – reče.
– Ovo što si donijela je mapa mjesta gdje se trebaš skloniti za vrijeme invazije, donijeli su ti je kako bi mogla otići tamo i spasiti se.
– Ali… ako je to istina, moramo obavijestiti ljude, vladu, narod, predsjednika. Kako će mi moji povjerovati u to. Neće htjeti otići sa mnom, mislit će da sam skroz poludjela – rekla sam kroz suze.
– Što to pričaš? Nitko osim mene i tebe ne smije saznati za ovo. Zar misliš da oni koji su ti ovo donijeli, ne bi to isto donijeli i meni i tvojim roditeljima da su mislili da ih treba spasiti. U knjizi koju sam pročitao dok sam studirao u Americi, naišao sam na to. Ne sjećam se svega, ali znam da se spominjalo 10 000 ljudi koji će preživjeti. Ostali su osuđeni da umru.
– Kako možeš biti tako miran, ako misliš da ćeš umrijeti – upitala sam.
– Umrijet ćeš i ti ako ne otkrijemo gdje se ovo mjesto nalazi. Nisam ti rekao, ali na jednoj kravi stajao je datum 25.10.2013. mislio sam da je to žig vlasnika, sada shvaćam da nije, sve je povezano, sve su znali, zbog toga su nas i spojili, kako bih ti mogao pomoći da pronađeš put.
– To je za… točno 10 dana – rekla sam dok mi je strah paralizirao tijelo. – Kamo mi sada idemo?
– Na aerodrom kupiti karte. Čim prije putujemo u New York. Moram pronaći tu knjigu, mora još nešto pisati, a i moramo se vidjeti s još jednim čovjekom. On ima jako široko znanje o svemu, siguran sam da će nam moći pomoći.
– Molim?
– Ništa ne pitaj molim te. Znam da se uopće ne poznajemo, ali moraš mi vjerovati. Moramo što prije otići.
Otišli smo na aerodrom i kupili karte. Ostalo nam je dva dana do polaska za Ameriku. Luka me dva dana nije puštao samu, bojao se da nekoga ne obavijestim o svemu što se događa. Ipak, mislim da ne bih uspjela sve prebroditi bez njega.
Zvala sam roditelje, ništa im nisam spominjala. Suze su mi klizile niz lice dok sam ih pozdravljala. Nikada ih više neću vidjeti. Živjeli su Njemačkoj, a ja sam se nakon studija vratila u zemlju u kojoj sam se rodila, a sada nemam vremena niti zagrliti ih zadnji put.
Let za New York je prolazio je u potpunoj tišini. Luka i ja već danima nismo pričali. Razmišljala sam o tome kako se on osjeća dok meni pomaže, a sam zna da mu se sprema smrt. Divila sam se njegovoj hrabrosti, shvatila sam da mi se zapravo sviđa.
– Kakva sreća – pomislim. – Sretnem savršenog muškarca i on je osuđen na smrt.
Zapravo, nije me to baš ni čudilo. Nikada nisam ni imala sreće u ljubavi, ali barem imam sreće što sam „izabrana“.
Na aerodromu u New Yorku, Luka je preuzeo nove karte. I već smo kretali dalje.
– Kamo idemo? Zar ne stajemo ovdje? -zastala sam. – Hoćeš li ti meni reći kamo idemo? – vikala sam dok su se ljudi okretali za mnom.
– U Južnu Ameriku, Čile, Santiago – reče i krene ne obazirući se.
– Što sad? – pomislila sam, prevrtila sam film u glavi i pomislila kako sam mu sve lako povjerovala. – Što ako je sve ovo neka varka? Kako sam tako mogla povjerovati čovjeku kojeg uopće ne poznajem?
Potrčala sam za njim. Nevjerojatno je kako se odjednom promijenio. Više nije pokazivao nikakve osjećaje, nikakvu brigu. Bio je hladan i suzdržan.
– Uskrsni otok – rekao je. – To je naša konačna destinacija.
Kada smo stigli na otok, otišli smo u hotel. Luka i dalje ništa nije pričao. Lice mu nije pokazivalo nikakav osjećaj.
– Odmori malo sada. U osam te čekam na večeri – rekao je i otišao.
U osam sam sišla i sjela za stol za kojem je već sjedio Luka. Kada sam sjela, Luka je započeo svoju priču.
– Ja sam jedan od njih. Majka mi je bila izvanzemaljac. Sama znaš da je napustila mog oca kada sam imao 10 godina. Istinu sam saznao kada sam napunio 14 godina. Tada je prvi puta stupila u vezu sa mnom. Došla mi je jedne noći, baš kao što sam i ja došao tebi.
– Molim? – mislila sam da ću se onesvijestiti.
– Ne govori ništa. Molim te pusti me da završim – reče i nastavi. – Već dugo sve znam. Majka me o svemu još davno informirala i bilo mi je strogo zabranjeno da to ikome kažem. Kao što sam ti rekao deset tisuća ljudi će se spasiti. Od tih deset tisuća, tisuću je naše vrste. „Mješanci“ tako nas zovu. Svaki od nas može povesti jednu osobu sa sobom. Petero tisuću djece koja su zapravo nova generacija koja će nastaviti svijet, a ostali se moraju brinuti o njima. Oprosti što ti ništa nisam rekao prije. Bojao sam se da ne bi otišla sa mnom.
– Ti si izabrao mene? – upitam zbunjeno. – Zašto? Zašto nisi poveo svog oca?
– On mi jest otac, ali osoba koja nastavlja dalje, mora biti čiste duše, a i sama znaš da je mom ocu, nažalost, najbitniji novac. Takvim ljudima, nije mjesto u novom svijetu. Otac mi je pričao o tebi, o tvom poštenju i osjećaju za pravdu. Već nekoliko godina razmišljam o tebi, iako ti se nisam htio prije približiti. Čitam tvoje članke, koji su puni osjećaja za dobro i mir, koje pišeš, jer težiš pravdi, a ne novcu i publicitetu. Zato mom ocu nije ovdje mjesto.
– Kako to možeš tako hladno reći?
– Teško mi je, ali godinama dobivam poruke od svojih i već sam odavno pripremljen na ovo.
U glavi mi se počeo odmotavati film. – Svi ljudi, svi putnici u avionu su izabrani – pomislih.
– Sva ona djeca u avionu, plakala su zapravo jer su odvojeni od svojih roditelja, jel’ da?
– Da, ali ubrzo će se smiriti, pronaći će svoj mir. Djeca će sve zaboraviti, moraju, kako ne bi razvili osjećaj mržnje i agresivnosti.
Tada su mi se slike putnika počele vraćati pred oči. Tek sam tada shvatila, od boli izobličena lica ljudi koji su se iskrcali na otoku. Svi su oni odvojeni od svojih voljenih, suočeni sa spoznajom, da je njihova sudbina smrt.
Dana 25.10. sam se probudila. Dan je izgledao kao svaki drugi. Pogled na plažu i sunce nije ničime odavao da bi danas mogao biti takav dan. Da je zapravo kraj svijetu kojeg znamo i svim ljudima koje volimo. Luka mi je pokucao na vrata, a ja sam počela plakati.
– Voljela bih još jednom čuti svoje roditelje – rekoh kroz suze.
– Žao mi je, ovdje već danima nema veze. Od kada su ljudi počeli stizati. Morali smo se osigurati da nitko nikome ne kaže što se događa – zagrlio me.
– Sve će brzo biti gotovo. Nitko neće patiti. Mnogi će biti spašeni, svi oni koji pate, boluju, koji su zlostavljeni. Njima ovo dolazi kao spas – stisnuo me jako uz sebe.
– Nisam ti se zahvalila što si me izabrao, ali to je zato što se osjećam krivom što ću preživjeti, dok će mnogi umrijeti.
– Sve mi je jasno, ne brni. Idemo sad. Uskoro počinje – pruži mi ruku.
Gusti su oblaci prekrili sunce, iako je bilo jutro, kao da je odjednom opet pala noć. Zemlja se zatresla i more uzburkalo. U daljini su se kamene kugle spuštale na Zemlju kao kiša. Iznad nas ništa samo je snažno puhao vjetar. Sve je trajalo svega nekoliko minuta, svi su plakali, i odrasli i djeca i „mješanci“… onda odjednom opet sunce.
– Gotovo je – šapne mi Luka – rekao sam ti da će biti brzo.
– Samo nekoliko minuta bilo vam je dovoljno da uništite ovakav svijet – rekoh tužno.
– Nismo ga uništili. Spasili smo ga.

Ilustracija: The Last Perfect Day on Earth, Carl Sagan, Kozmos

Odgovori