Freddie: Moje pismo Posejdonu

Dragi pronalazitelju ovoga pisma!
O tebi ne znam ništa. Ne znam ti ime. Ne znam iz koje si države. Ne znam hoćeš li uopće moći razumjeti ovo što je napisano. S druge strane, možda ga nikada i ne pronađeš. Možda ostane u vlasništvu mora koje će ga pročitati i ljuljati na valovima dok se konačno ne potopi.
Međutim, svoje misli moram prebaciti na papir i moram se nadati da će moje pismo pronaći netko tko će razumjeti. Netko tko neće osuđivati ni smijati se tim problemima.
Jer, ukoliko ne napišem ove riječi, mislim da ću eksplodirati. Ne mogu to reći svojem prijatelju, ali možda mogu reći nekome koga nisam nikada vidio.
Bilo bi najbolje da krenem.
Oduvijek sam bio dobro dijete. Nikada nisam roditeljima zadavao probleme, nisam se tukao, nisam bio problematičan u školi. Baš suprotno, bio sam potpuno miran i povučen, čak i pomalo sramežljiv. Potpuna suprotnost drugim dečkima.
Kada sam imao devet godina, upoznao sam svoju najbolju prijateljicu R. s kojom se družim još i danas. Ona me iz ozbiljnog i sramežljivog pojedinca pretvorila u iskreno, otvoreno i uvijek sretno biće. Stvarno sam je volio i još uvijek je tako.
Svaki dan igrali bismo se u parku ispred škole. Bile su to razne igre: skrivača, crvena kraljica, krokodila, lovica, ledena baba… Možda za neke od tih igara nisi ni čuo, ali mi smo se svaki dan tako igrali i zabavljali.
To je trajalo nekih godinu i pol. Taj dan nikada neću zaboraviti.
Započeo je sasvim obično. Ujutro je bila škola, a popodne smo se igrali. Taj smo dan R. i ja bili sami i odlučili smo napraviti novu igru, karaoke. Ja bih uzeo svoj stari mobitel i puštao glazbu. Pjesme su pripadale raznim pjevačima i grupama, kao što su Snow Patrol, The Fray, Rihanna, Lady Gaga, Beyoncé, Coldplay…
Pjesme su puštane nasumično i, tijekom jednog od mojih nastupa, svirala je Unfaithful, jedna od najpoznatijih Rihanninih pjesama. Naravno, počeo sam pjevati kako sam i trebao te mi se ona pridružila. Zajedno smo pjevali i smijali se. Za nas, bio je to sasvim normalan dan kao i svaki drugi.
Tada je pored nas prošao jedan dečko. Sve što sam znao o njemu bilo je da je godinu dana stariji od nas. Dečko je blenuo u nas kao da radimo tko zna što. Moja prijateljica je podignula obrvu i čekala da ode, a ja sam nastavio sa svojim nastupom. Uopće se nisam previše obazirao na njega, a ionako je otišao nakon nekoliko sekundi.
R. i ja smo ostali u parku još otprilike sat-dva. Tada sam morao otići kući. Polako sam pješačio cestom pokraj škole kada sam ugledao onog dečka od prije, jednog malo debljeg i jednu djevojku, ali još uvijek nisam obazirao na njih.
Tek kad su se okrenuli prema meni, shvatio sam da će biti nekakvih problema, iako su me pristojno pozdravili i pitali me kako se zovem.
“Koju ste to pjesmu pjevali?” pitao je onaj dečko od prije.
Rekao sam mu ime pjesme i pjevačicu. Pogledali su me kao da sam ubio petero ljudi.
“Isuse, zar ti to slušaš?”
“Bože, kako jadno!”
“Bila si u pravu, stvarno je peder!”
“Sramota!” bile su samo neke od stvari koje su mi govorili.
To je bio prvi put da sam čuo riječ “peder” i nisam znao što znači, ali sam zaključio da ne može biti ništa pozitivno.
Nakon nekoliko minuta uspio sam nekako otići uz izliku da moram kući čuvati brata. Otišao sam dužim putem samo da ih ne moram slušati.
Sljedećeg sam dana pitao R. što znači ona riječ i rekla mi je da je to uvredljiva riječ namijenjena gejevima. I tu mi je riječ trebala objasniti, a definirala ju je kao dva dečka ili dvije cure koji su zajedno i vole se.
Bila je znatiželjna što sam je uopće pitao za te riječi, ali kada sam joj krenuo reći istinu, zastao sam. Što ako im se bude pridružila? Očito je da sam bio jako nesiguran u sebe. Stoga sam joj odgovorio da sam je čuo kada sam pred neki dan išao kući.
Do kraja toga tjedna nije više bilo nikakvih incidenata pa sam mislio da je sve bila samo zafrkancija i da je gotovo. Čak sam se i nasmijao samome sebi što sam mislio da je nešto više od toga.
Ali, prevario sam se. Već sljedećeg tjedna sve se nastavilo. Uskoro je od njih troje postalo njih šestero, a u sljedeće tri i pol godine bilo ih je dvadesetak i svi su govorili iste stvari koje su mene, iz dana u dan, sve više i više pogađale.
Znam da možda pitaš zašto se nisam suprotstavio ili rekao nekom. Odgovor je sasvim jednostavan: bilo me strah. Njih je bilo dvadeset, a ja sam bio sasvim sam.
Odvojio sam se od R. i potpuno zatvorio u sebe. Imao sam, možda, do sredine sedmog razreda tri prijatelja. Bilo me strah da će R., ako se nastavim družiti s njom, maltretirati kao i mene, a to je zadnja stvar koju sam htio.
Te su me tri i pol godine dosta emocionalno slomile.
Znao sam izmišljati roditeljima razne bolove samo da ne bih išao u školu, samo da ne bih opet trebao trpjeti vrijeđanja. Mrzio sam ih što mi to rade, ali sam mrzio i sebe što sam bio takav jadnik da im se nisam mogao suprotstaviti.
Jedine dobre stvari koje je to razdoblje potaknulo bile su čitanje i pisanje. To je bilo doba kada mi je Harry Potter bio najbolji prijatelj; skupa smo se borili protiv zlog Lorda Voldemorta i tražili skrivene horkrukse. Bio je to moj bijeg od tužne stvarnosti, ali ni on nije trajao vječno.
No, kada sam krenuo u sedmi razred, nešto u meni je puklo i jednostavno me prestalo biti briga za njihove riječi. Oni bi me vrijeđali, a ja bih samo kimao glavom i govorio: “Ajme, kako ste samo znali?” ili “Kako ste me skužili, kraljevi!”
Kada su nekoliko mjeseci kasnije shvatili da me njihove riječi više ne diraju, prestali su. Stvarno sam bio glup! Mogao sam se ponašati kao da me nije briga cijelo ovo vrijeme i oni bi prestali! Idiot!
Kako je to sve završilo, pokušao sam se vratiti R. i opet smo postali najbolji prijatelji. Stalno
smo bili zajedno, prije škole, poslije škole, vikendom. Uživao sam u životu s njom i ostalim prijateljima. Zabavljali smo se i smijali, ali onaj osjećaj straha i povrijeđenosti nikada nije otišao. Naravno, većinu stvari sam ostavio iza sebe, a neke su mi još uvijek ostale u sjećanju.
Ali nikada neću zaboraviti kada sam prije godinu dana vidio onu djevojku od koje je, kako mi se čini, sve počelo. Izgledala je užasno. Bila je blijeda poput krede, oči su joj bile izbočene i imala je goleme podočnjake. Djelovala je zbunjeno i tada sam shvatio da je ona samo sjena nekadašnje opasne djevojke.
Iako sam prestao nositi naočale i narastao od sedmog razreda, znao sam da me prepoznala. Taj trenutak nikada neću zaboraviti.
Dok je prolazila pokraj mene, samozadovoljno sam se osmjehnuo, a ona, kada je vidjela moj osmijeh, samo je pokunjeno spustila pogled. To me još i dan danas nasmije jer ja sam se te cure prije samo dvije godine bojao, a sada izgleda gotovo neprepoznatljivo. Likujem svaki put kada se toga sjetim.
Možda te zanima što se sada događa sa mnom? Imam 17 godina, R. mi je još uvijek najbolja prijateljica, imam odlične prijatelje za koje bih dao sve na svijetu i znam da bi oni isto učinili za mene. Sretan sam.
Međutim, svaki dan strahujem da će se pojaviti neka nova osoba kojoj će biti zanimljivo maltretirati me. Nadam se da ću jednoga dana prijeći preko tog straha i lakše nastaviti dalje ne osvrćući se na prošlost.
Ovo sam pismo napisao samo iz razloga da prebolim još neke stvari koje su ostale. I mogu reći da mi je pomoglo.
Ali nije samo pisanje ono što mi je pomoglo, već i ljudi koji su bili uz mene i podržavali me u mojim odlukama. Ljudi koji su me usrećivali kada bih bio tužan, koji bi izlazili sa mnom kada bih bio usamljen. Ljudi koji su tu i kada treba i kada ne treba te je očito da ne planiraju otići.
Hvala ti što si pročitao ovo pismo i saslušao me. Nemaš pojma koliko to cijenim.
Još jednom ti zahvaljujem,
Freddie
12. studenog 2016.

Foto: www.pixabay.com

Odgovori