Enver Krivac: Riječke ljetne noći

12512829_1685825115020545_2923865788709854731_n

Enver Krivac, Noć velikog čitanja IV, foto Carmela Žmirić

Tjedan autora Ri Lita – kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV 28. siječnja 2016.

Riječke ljetne noći mirišu na peruniku, ružmarin, marihuanu i Marišćinu.

Mirišu na ćići borići, acidi borici i kanalizaciju, na izmet i nade. Mirišu na dimetil sulfid poznat i kao miris mora, na unutrašnjost katamarana, na ureu iz starih parfema. Mirišu na ruzinu koju nosi južina s Galeba.

Riječke ljetne noći mirišu kroz otvorene poneštre, kroz vruće parkove, čuju se na graševinu iz kartona i alegorijsku kolu, čuju se svađe parova i eksplozije plinskih boca. Mirišu na topli zrak i dredove, na lažinu brade i kose beskućnika koji spavaju pokriveni izbornim lecima.

Podgrijane kao maneštre, pune ambrozije i šišmiševa, pune onog što pada sa stabla na prednja stakla, zapamćene po golim leđima, štakorima u dječjim parkovima, promo partijima i koncertima dalmatinskih alkoholičara. Odzvanjaju dijalektalnim šansonama vesele putujuće karavane, potresujkama, Srbijom, štiklama o glatki kamen, usnama o usne i kliktanjem semafora za slijepe na kojeg se naslonio pospani Rade Šerbedžija.

Riječke ljetne noći su slijepljene, turističke, izgubljene, kratke i na udaru sprejeva.

Ono kad su mokre od Čistoćinih Love Parade kamiona, ono kad se ceste sjaje oznojene natopljene pod lampama pa ti se čini, ono kad poblijede, ono kad na radiju zasvira ono rijetko tvoje kad sjedneš u taksi i ono kad sve što se zbiva su kasnonoćni mejlovi koji donose pretplate na gluposti koje smo jednom kliknuli i više nam ne trebaju. Ono kad su kišne riječke ljetne noći.

Sve je divno i sve je krasno, crkva zvoni iznad 80 dB, žene se klanjaju odvojeno od muškaraca, jako smo tolerantni dok meltamo pot u riječkim ljetnim, dok prodajemo osiguranje, radimo inventure, plasiramo juhe, vozimo viličare, s viličarima radimo flipove, spinove i Tokyo Driftamo, kandidiramo se za kandidaturu za kandidate za vancouverska gradilišta i dublinske kineske dućane, strašeni desnicom, vladani ljevicom, pokriveni guzicom, pokriveni noćima. Sve se sjaji i baji u Kvarner Bayju, na oslobođenom teritoriju, na morskom ulju, u bonanzi bonace brodice love sipice i svjetle, mirišu na plavi dizel, zaprške i Food City, daju na kišu i na novu kandidaturu.

Kome trebaju bolnice kad imamo stadione? Kome trebaju knjižnice kad imamo crkve? Kome trebaju tvornice kad imamo garaže? Kome trebaju predstave kad imamo performanse? Kome treba istina kad imamo poruke od marketinškog anđela? Kome treba bolji život kad imamo 3D printere? Kome trebaju kome kad imamo ljeto? Šta ne da da, da ne da da, da je tako?

Konobari su postali baristi, nasilnici su postali meme, povijesni prelet kraj patuljastog planeta postao je zanimljivost na kraju Dnevnika, netko je ljudima nesretnih gena dao šifre za wi-fi i pustio ih na tipkovnice. Mi ih čitamo, mi se čudimo, mi si govorimo katastrofa i ne možeš vjerovat, mi nismo nikad na televiziji, mi slabi Hrvati, mi ionako smo svi ovdje Zavnoh-pederi i Bosanđeles, mi ležimo na dnu Zaljeva i gledamo gore, ufamo se u UFO, kineskim telefonima snimamo mliječni krak za uspomenu, zvijezde su ovdje i otoci, dobro je, pusti, nema veze, glavno da su noći tople i da mirišu.

Na dietil toluamid iz repelenata sa izbodenih gležnjeva, na tuđe žene s Chivasom u očima, na raspršene elektronske tekućine iz elektronskih cigareta i slavonski calzone iz Mlinara. Na kalijev nitrat poznat i kao vonj vatrometa, na razbijena jaja, pomidore i pljuske, mokru magnoliju i glupe palme. Na znoj crnih vojnika i lovranski. Na stare ljude i Cedevitu.

Riječke ljetne noći su pune smrti, bilo da umiremo od samoće ili na pješačkim prijelazima.

Riječke ljetne noći su financirane i mojim novcem, ali ja i dalje moram plaćati ulaznicu.

Foto: Sergio Lussino

Jedna misao o “Enver Krivac: Riječke ljetne noći”

Odgovori