Elvedina Japić: Naučit ću te voziti bicikl…

“Joj, kako je zgodan!” čuli su se ženski glasovi dok je Leon, novi učenik u mome razredu, prolazio hodnikom.

Neke su djevojke namještale frizuru, neke popravljale šminku, a neke su se pak samo smiješile. On bi kao i svaki put prošao zadovoljno se smiješeći, znajući da se se sve upravo zbog njega uređivale.

Iako je u našoj školi tek dva tjedna, izazvao je pomutnju u ženskom društvu. Među tim curama bila sam i ja.

“Pored Korine i Lare mene ne bi ni pogledao… a ova ruka mi još više otežava stvar”, razočarano sam njurgala prijateljici.

Magda je samo okrenula očima. Ona je bila jedina cura kojoj je Leon bio samo umišljeni mamin sin.

Zvonilo je zvono i mi smo krenule prema učionici. Imali smo prirodu, što me osobito veselilo, jer, prema rasporedu sjedenja, na satu prirode sjedim s Leonom. Sjeli smo u predzadnju klupu, odmah ispred Magde. Bila sam uzbuđena, ruke su mi se znojile. Imala sam osjećaj da ću se svakog trenutka onesvijestiti. Kad sam shvatila da me Leon uopće ne primjećuje, okrenula sam se prema Magdi i počela čavrljati s njom.

Odjednom me netko povukao za rukav. Okretala sam se oko sebe, no nitko nije gledao u mom smjeru. Već sam pomislila da mi se pričinilo kad sam na dnu svoje bilježnice primijetila nešto načrčkano. Jedva sam uspjela pročitati: “Što ti je s rukom?” Leon?! O, moj Bože! Pa to je on meni napisao?! Ruke su mi se počele tresti, a srce mije tako jako udaralo da sam pomislila kako će mi iskočiti iz grudi. “Smiri se, Ajša! Samo te pitao normalno pitanje. Nije te pozvao van ili slično!” tješila sam se. Uspjela sam se pribrati te pokraj poruke dopisati: “Slomila sam je prošlog tjedna. Pala sam s bicikla.” Pružila sam mu bilježnicu i nakon nekoliko trenutaka dobila sam je natrag.

“Kad budeš skinula gips, javi mi pa ću te ja naučiti voziti!!!” pisalo je na sljedećoj stranici. Baš kad sam mu htjela odgovoriti, zvonilo je. Spremila sam knjige u torbu i krenula prema van. Izlazeći iz škole, netko me povukao za ruku. Okrenula sam se. “Onda?!” nasmiješeno me gledao Leon. Pravila sam se da ne znam o čemu govori pa sam ga samo upitno pogledala.

“Nisi mi odgovorila na pitanje koje sam ti postavio u razredu”, pojasnio je zbunjeno.

“Aha, može”, rekla sam glumeći da mi je svejedno.

“Mislim…možemo se mi i ranije vidjeti…” rekao je sramežljivo.

Pružio mi je papirić . Smiješio mi se njegov broj mobitela i naziv facebook profila. Srce mi je počelo još jače kucati, no sad više nije bilo u grudima, već u grlu.

“Jako mi se sviđa, ali ne znam kako da mu to kažem”, jadala sam se tjedan dana kasnije Magdi.

“Mislim da se i ti njemu sviđaš”, znakovito odvrati Magda.

Imala je pravo. U mislima su mi bile samo njegove plave velike oči kojima me zaneseno gledao sinoć kad smo se rastajali.

Tijekom sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svom gradu tijekom listopada 2016. godine izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Odgovori