Edita Brkić: Tišine

Postoje tišine što sjećaju na riječi. Davne.
Što parale su platno srca i ko zvizdan kožu pekle.
Još su na njoj plikovi.
Jer, znaš, sve ja isto kao lani. On sjedi na svom mjestu i desnom nogom cupka. Iza vela sigurnosti krhka krila svija. Kroz zbrku glasova, čuje ga. Isti kao i uvijek. Platnom riječi srce pokriva. Vjeđe, u luk straha skupljene, smijehom ispravlja. Između njih legla je tišina. Tišina što sjeća.
Jer, pet godina je dugo, predugo za zaborav. Znaš li, bolan, koliko je to? Imaš li pojma uopće?
Mogu bure. Mogu mrazevi. Može vjetar s Veleži podivljati i grad otpuhati. Mogu vulkani. Zemljotresi. Mogu krajevi. Moze život procvjetati. I stati. Može ga ne biti.
Mogu ratovi. Mogu dušmani. Može trešnja probeharati. Mogu orah posjeći. Može, bolan, svašta. Može svijet nestati. Može nas ne biti. Al staju li ikad sjećanja?
Nestanu li onda kad nestanemo i mi? Il žive i dalje? I kad nas nema? Na klupi. Ulici. Ispod lipa. Uklesana u slovima. Ispisana po zidovima. Pitam se, pređu li ikad u zaborav? Jer, pet godina je to. Dovoljno dugo da nikad ne zaboraviš. Dovoljno kratko da opet poželiš. Iznova. S jeseni.
Jer ti sjediš na svom mjestu i desnom nogom cupkas. Lagan ko maslačak. Još latice u knjizi čuvam. Noć je ogrnuta tvojim mirisom. Upijam. I tonem. Dubinama, tminama modrim bez dna, što između nas se pružaju. Što oči nam zapljuskuju. Stijene buđenja su tvrde. Još čvoruge nosim i povlačim rukave preko sastruganih laktova. Još me boli sve.
I kroz sve te ožiljke, ja rukama misli sopstvene, s tvojima srasle, u tebe prerasle, tražim i čupam.
Kroz sva ta sjećanja, pogledom vrištećim, srcem luđackim, tačku tražim. Tačku za kraj priče.
I okrećem grad naopačke. Izvrnem ga. Svaki džep mu preberem.
Pretresem srce do zadnjeg ćoška. Izvratim i uvratim. Svaku klupu pregledam. Svaki kamen podignem. Ispod svake lipe zastanem. Nema je.
I trčim, boreći se za dah. Ko bez glave, ko da me gone nemani, ko da se zemlja otvara, ko da sutra svanut neće. Tačka mi treba.
Jer, rekoh li ti već, sve je isto kao lani. Ti još sjediš na svom mjestu i desnom nogom cupkaš. Miran. Vulkan što se vrisnuti sprema. A ja sam sve više sigurna da cijeli život jednu jedinu pjesmu pišeš. Prastaru, davnu, započetu ko zna kada. Priču kojoj kraja nema. Jedna tačka negdje je pobjegla. Jedno srce uzalud je traži.
Jer jos bih te mirisala tamo između uha i vrata. Još mi nemir misli ko vjetrenjače vrti. Jos izvlačiš bijele golubove iz šešira, pa opet poželim. Iznova. S jeseni.
Jer postoje tišine koje sjećaju na riječi. Davne.
Što žuljale su dlanove i ko pauk misli mi zapetljale.
Još čvorove odvezujem.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori