Edita Brkić: Stvarno ga nema

Prvi majevi ne mirišu k’o nekad.
Trešnja behara. I crven je od makova zrak.
Ljudi su od proljeća vedri. A duše zazelenile od trava.
Pa ipak, praznina vreba. I širi svoja orlova krila.
Da me uhvati. Udari. I ne pušta. Dok srce mi ne iskljuca.
Jer njega više nema.
Bio je maj i svirala je Balaševa Buba Erdeljan. On je digao pogled ka nebu zadnji put. Očima ga upio, da ponese parče bar, tamo negdje u vječna počivališta. Mi smo živjeli u svojim malim, uredno posloženim, idiličnim svjetovima. I slavili zablude od života.
O, slijepče! Da si barem znao! Da si znao, pa da ščepas onaj dan za vrat. Ruke mu svežeš i kosu počupaš. Okove da mu staviš oko noga. Kud si poš’o, naletniče? Zmijo! Prokletniče! Da mu viknes. Stani! Ne mrdaj!
Da si znao, pa da zaustaviš vrijeme, preletiš kilometre i zaustaviš mu onu ruku dignutu na se. Da zadaviš njegovu muku svojim golim rukama i nabiješ nogom u guzicu strah. Da ga zagrliš, da mu kosti ljubavlju polomiš i kažeš, mangupe moj, ne idem ja nikuda. Čuješ li?! Nikuda!
Malo sutra! Ipak si samo čovjek. Zarobljen pod kožom, debelom k’o zidovi dedine stare kuće kroz koju sunce ne probija. Kamen si dračom uhvaćen. I bršljanom pokriven stari panj. A negdje tamo, u mrklom mraku, skriveno ti srce do kojeg vode samo putevi korova. Kasno spuštaš oklope. Kasno čistiš put do srca.
Jer prazno je njegovo mjesto, dole, ispod oraha. I nema ga ni danas da pripremi najbolji roštilj ikada. Da ga začini svojim šalama. Moj blesavi dobričina. Moj vječiti dječak. I s borama oko očiju zanesenjak.
Nema ga, bolan! Džaba gledaš niz ulicu. Džaba ga tražiš među otežalim krošnjama. Nema ga, al njegov smijeh odliježe avlijom i nosi mi njegove riječi vjetar s Veleža. Baca ih u oci k’o prašinu, pa zasuzim, a ne bih htjela.
Ostao je žal. Za svim nerečenim riječima. Za spuštenim kapcima kroz koje ne vidjeh koliko mu trebam. Za rukom, plašljivo skrivenom u džepu, sto ni slutila nije da ju njegovo srce očajnički traži. Ostala je slika u albumu koji ne otvaram. Menđuše, poklon za prvi rođendan. Ostao njegov smijeh da odzvanja. Da me prati dok živim. Da se od mene ne odvaja.
Ostale su suze da ih gutam i krijem u očima. Ostao krik u grlu zarobljen. I rupa nasred srca, k’o svemir velika. I bol, negdje u zadnjem pretincu duše, skrivena. Pa se i zavaram da je presahla.
Džaba. Izbije, svako malo, k’o ponornica što ruši brane. Pa pohara zidove, probije membrane i svu me skrši u trenu.
Jer prvi je u maju i svijet više nije ona mala, uredno posložena, idilična priča. Jer iluzija od života je slomljena. K’o porculanska vaza rasuta. I jos samo nespretno spojene krhotine, što grebale su koljena, sjećaju na život kakav bi mogao biti.
Mozda nekada. Nekome.
Jer, znaš, ja otada ne slušam Bubu Erdeljan. Nikada.
Jer plašim se majeva.
Jer nemam se čime braniti pred životom, sem riječima.
A šta su riječi?
Prhki oklop uplašenog djeteta. Tanani plašt dobrog viteza.
Jer fali mi on, da behar prospe kad kiše zasive maj. Da zasvira smijehom u inat tugama što cvile k’o napušteni pas.
Al njega, znaš, više nema.
Stvarno ga nema.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori