Edita Brkić: Banka staklenih snova

“Vrati mi moje krpice
Moje krpice od čistoga sna
Od svilenog osmeha od prugaste slutnje…”

Pružala se ljubičasta ulica i vijugala u daljine, a ja sam zamišljala da je ona Borhesova, iz Buenos Airesa, i sve dižući stihove, k’o čelični oklop prhkih riječi, k’o plašt dobrog viteza, trčala joj na grudi široke, pahuljasto mehke.
Ali znaš, ovo je Mostar, i ulica ne vodi u čaroliju, nego u krhotine jedne ruševine sto k’o noževi srce bodu.
“Staklena” je to. Zgrada porušenih snova i zatrpanih obećanja, što više ni ruku ispod kamena ne pružaju. Zgrada smrvljenog djetinjstva i protjerane sreće, što više ne živi ni u sjećanju.
Okrenuh se oko sebe. Ništa ovdje nije ljubičasto.
Neki dan su, kažu, ispred staklene našli mrtvaca. Pričaju da se odvikav’o jedno 5 puta. Da je pokusav’o. Al opet bi se vrać’o na isto. Što, bolan, pitali su. E sto ti to treba? Ostavi ta govna, govorili su. Pusti, okani se, batali, ponavljali su.
Jebiga, svijet mi bar na tren bude nekako lijep. Znaš… Rekao bi i zašutio.
Ovaj put, zašutio je zauvijek.
Jer, tamo iza zidova staklene, nema čarobnog aprila. Nema ljubičastog behara. Ni kestena u novembru što miriše. Iza zidova staklene je smrad i trulež.
Zgarište snova. Sumrak svijeta.
I dok dopire zvuk praznicnih pjesama s Lenjinovog, toplog i mirisnog, dok se jedu breskvice i staklenom vunom prsti petljaju, dok odzvanja nečiji smijeh i dok se obrazi poljupcima griju, iz staklene izlaze ispijena lica i drhtave ruke što vise ispod koščatih ramena. Iz staklene se izvlače klimave noge što vrludaju i namračene vjeđe ponad usahlih očiju.
Groblje mladosti. Ponor civilizacije.
Jer vidjela sam ga neku večer kako preskače zid išaran grafitima i ulazi u ruševinu. Išla sam za njim duž ulice. Ispod lipa. Očišćenih, sjajno bijelih trotoara. Mirisala je nečija sreća iz Hotela Mostar. Možda njegova, ukradena. Kroz stakla predvorja virili su osmjesi. On se nije obazirao. Zurio je ko’ da ga gone. Oni su se smijali. On je teturao. O vlastite noge se saplitao, sve trčeći, zadihan, da stigne u svoj svijet.
Jedini bolji, jedini ljepši. Svijet od iluzije satkan.
Jer iza oronulih starih zidova je na trenutak barem šareno. I neba ima na treptaj bar. I toplo bude, znaš kako toplo i fino bude u staklenoj.
K’o u majčinom krilu. K’o na očevim grudima.
Tamo sanjaš na minut bar. Sanjaš da si sretan.
Al stakleni su to snovi, znaš. Pa se rasprsnu čim izađeš. I bodu stopala. I grebu laktove. I samo još crnje oboje ovu prazničnu noć.
Skoro će mrak. I grad se polako povlači u tišinu.
Staklena baca sjene tuge po ulicama, krovovima, ljudima.
Jedan pas tromo kruži Španskim. Pogled mu tužan. I rebra se oslikala k’o na rendgenu.
Ljudi prolaze kraj njega.
Ljudi će uvijek prolaziti.
I ljubičasta ulica će se pružati i vijugati negdje u daljine, a ja ću sanjati da je ona Borhesova, iz Buenos Airesa, i sve dižući stihove, k’o čelični oklop prhkih rijeci, k’o plašt dobrog viteza, trčati, sanjajući joj, mraku uprkos, grudi široke, pahuljasto mehke… Sanjajući sreću…

“Vrati mi moje krpice
Vrati kad ti lepo kažem…”

Odgovori