Dorotea Topić: Nikad izrečeno pitanje

Bio je to tmuran dan, utorak mislim. Kiša samo što nije počela padati. Jutros, kada je tata gledao vijesti, načuo sam da neće kišiti, no ja mislim da hoće. I moj prijatelj Leo misli tako. Inače zovem se Marko, ali svi me zovu Maki.

Leo i ja smo učenici osmog razreda “Luđačke škole” kako ja kažem. Leo je prosječan učenik baš kao i ja i zajedno uživamo u svojoj prosječnosti.

Kiša je počela padati, prema mojim očekivanjima. Padala je tako sitno, da kada bi kap pala na nos, osjetili biste kao da vas je polizalo mače. Naravno Leu bi to bila propast svijeta, no ne danas. Bio je zamišljen. Prvo sam pomislio da je zaljubljen, no to nije bio zaljubljen pogled. Pogled je bio zamišljen i zbunjen, zgrožen i pun gađenja. Upitao sam ga je li dobro, ali nije odgovorio. Zaderao sam se i tek se onda trznuo. Odgovorio je običnim, ali ujedno i uplašenim “Ne znam”. To “ne znam” meni je zvučalo kao ne. Jedno veliko ne.

Pustio sam ga na miru. Vidio sam da je bio tužan. Tog trenutka je zvonilo. Nisam ni primijetio da smo se nalazili ispred škole. Potrčali smo i ušli u učionicu, a za nama je ušla i profesorica Matić. Kada sam se sjetio da imamo fiziku, zgrozio sam se kao i svi u razredu. Kada je škola završila, nakon sedam zatvorskih sati, otišao sam kući.

Sljedeći dan Leo nije došao u školu. Pretpostavio sam da je bolestan. Nije se pojavio ni sljedeći dan. Nakon dva tjedna odlučio sam ga posjetiti. Znao sam da nešto nije u redu. Pozvonio sam i Leo je otvorio. Izgledao je normalno. “Donio sam ti zadaću” rekao sam. No rekao mi je da ne treba. Sada sam bio siguran da nije dobro. Tada sam primijetio dvije modrice na njegovu vratu. Nisam ništa rekao, nego samo klimnuo i otišao. Tjedan dana kasnije (Leo niti ovaj tjedan nije išao u školu) rekli su nam da je Leo u bolnici. Nisu rekli kako ni zašto, kao grom iz vedra neba. Poslije škole otrčao sam do Kraša po čokoladu i u bolnicu. Doktori su rekli da je Leo u komi. Kada su ga doveli imao je unutarnje krvarenje i teži potres mozga. Ispalo je da je njegov pijani otac tukao njega i njegovu majku.

Tada sam požalio neispitivanje onog tmurnog utorka. Trebao sam zahtijevati da dobijem taj odgovor. No umjesto toga ja sam ga odlučio pustiti na miru. Možda se baš tog utorka kanio izjadati prijatelju, no ja sam ga odbio i pustio na miru.

Tada me je počelo nešto peći u srcu. To je bila savjest, sigurno. Nakon dva mjeseca Leo je umro, a mene je to slomilo. Nisam mu stigao reći ni oprosti, oprosti za sve što nisam napravio, oprosti što sam šutio, što te nisam ispitivao, što ti nisam pomogao. Oprosti što te tog tmurnog utorka nisam upitao “što ti je”.

Otišao sam do najbliže autobusne stanice, ušao u prvi bus koji sam vidio i odvezao se daleko. Daleko od tvog mrtvog, tromog tijela.

Tijekom sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svom gradu tijekom listopada 2016. godine izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Odgovori