Davorka Črnčec: Zaboravljeno vrijeme

Znao je oduvijek kako ju pridobiti, zadiviti, nasmijati, pripitomiti divlju. Razbio bi sjetu u oku po kojoj su je svi poznavali. U oku, na tom istom mjestu, rasplinuti žar sad kad sjete više nije. Ružom, dodirom, ponekom šalom, plesom uz zvuke starih stvari, beskrajnim razgovorima do zore na parkiralištu uz autobusnu postaju. Kad se radnici jutarnjih smjena pospano naslanjahu na stanici-ona se naslanjala na njegovo rame, u maloj, a toploj “četvorki”.
U godinama opterećenim borbama za egzistenciju, odgoj djeteta, karijeru…zaboravili se vicevi, a ruže čekaju Valentinovo i rođendan- više obavezu nego htjenje. Pohabale se plesne cipele, okopnila ljubav, nestala strast. Kao da je nikad ni bilo nije. Ona noćima u pjesme onu svoju sjetu skriva. Zaboravila se smijati. Još mlada, a starica. Ničemu se više ne nada, ne raduje. Ni uspomeni na zaboravljeno vrijeme, ni ružama u vrtu, ni starim baladama. Jutra ih sada razdvajaju. I dani. I večeri.
A na stajalištu zorom naslonjeni još sneni radnici. Barem neke se stvari nisu promijenile ni zaboravile.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori