Darko Balaš: Razgovori putnika 4…

Miris mora i krik galeba koji kao prijatelj čovjeka uvijek očekuje nekakav ostatak, koji će nepažljivi trapavac ostaviti iza sebe. Kružio je laganim letom oko čamca, glumeći potpunu neizanteresiranost, no njegove oči bile su prikovane za malu, orahovu ljusku što se nježno njihala na mirnoj površini mora, nejaka i nemoćna u odnosu na ogromnu silinu vode što caruje planetom od praiskona. Uživao sam u laganom pljuskanju vode o rub čamca, tako utkanom u dušu svih nas koji putujemo i koje daljine dozivaju svojom ljepotom i bio miran, kao dijete u sigurnom zagrljaju majke koja se sprema uljuškati me u čudesne svjetove snova. Sunce se podiglo visoko na potpuno čistom nebu i daleko u daljini jedno monumentalno plavetnilo, spajalo se s drugim, kao što to čini svakim sunčanim danom već milijune godina. Sva ta svjetlost prosula je bisere po površini mora, što su se poigravali s mreškanjem valića i činili ih zasebnom ljepotom u nisci ogrlice koja se pružala svuda uokolo čamca. Potpuni mir, na stranicama bajke što ih jedino priroda može ispisati.
– More je kao život – rekao je starac i sam prestavši veslati kako niti jednim pokretom ne bi narušio čudesnu ljepotu trenutka, moćno nezaustavljivo i prelijepo. Široko kao i ljudska duša, duboko i monumentalno kao i širina iz koje dolazimo i kojoj ćemo se jednom vratiti. Širina koja nas poziva na putovanje, otkrivanje, kako bi na kraju, pronašli sami sebe. Preslika monumentalnih dubina postojanja koje duša prepoznaje kao svoj izvor.
– Istina – složio sam se u potpunosti – uvijek me uzme neki poseban, duboki osjećaj kada ugledam daleke pučine kada ih nisam dugo vidio. I uvijek osjetim tu praiskonsku želju da se zaputim na njih. A negdje, duboko unutra, ćutim taj zov mora koji me obuzme svaki put. No, ujedno osjećam i strahopoštovanje prema svoj toj moći što pobjeđuje moj pogled gubeći se u daljini.
– Jest – potvrdio je starac, uz svoj karakterističan osmijeh – stvoreni smo za putovanja, no katkada ga se bojimo, iako nas život zove k sebi. Divi se, otisni se i putuj, jer i ti si širina. No, život je kao i more. U ovom trenu potpuni mir, no već u slijedećem trenutku može donijeti oluju koja će zbrisati sve pred sobom.
Kao da potvrđuje starčeve riječi, galeb je još jednom kriknuo za pozdrav i samo njemu poznatim smjerom i navigacijskim uređajem, zaputio se ka smjeru iz kojeg smo doveslali prije sat vremena. Blagi nalet vjetra zamreškao je dotad gotovo mlječnu površinu vode i sobom donio još intenzivniji miris soli koji je ispuni sva moja čula.
– Valja nam poći – rekao je starac i dohvatio veslo sa svoje strane – sprema se oluja.
I doista, dotad potpuni mir ispunio se iznenadnim osjećajem napetosti i elektriciteta što se mogao gotovo fizički osjetiti. Sa juga, odjednom su doplutali tamni oblaci, široki i tmasti, noseći sobom moć jednako tako praiskonsku, kao što ju je imalo i more.
– Konstantna izmjena – osmjehnuo se starac, ugledavši moj iznenadni strah i pokušavajući me umiriti – jin i jang. Muško i žensko, dan i noć, bonaca i oluja. Fizičko je okruženje u kojem naša duša mora spoznati svoje osobno iskustvo. A ono je uvijek putovanje i činjenica kako ništa ne traje zauvijek, kako su i more i život samo još jedna od promjena što nas čekaju na putu. Čak i kada to ne vidimo sve je u pokretu, konstantno se izmjenjuje. Planet se okreće oko sunca, sunce putuje galaksijom, galaksije se okreću jedna oko druge u konstantnoj igri stalne promjene. Kada ju prihvatiš, shvatiš da je ona jedina konstanta na tvom putovanju, tada ćeš zavoljeti život. I shvatiti postojanje. Ovdje na fizičkoj razini.
Pogledao sam u nebo što se ispunjavalo sivilom i dohvatio svoje veslo koje mi se sad činilo jedinom sigurnošću u nadolazećoj neveri.
– Veslajmo natrag – rekao sam mirno, pokušavajući razumjeti starčeve riječi – vratit ćemo se kada prođe oluja.
Zajedno smo zaveslali iz sve snage i naš mali čamac je poletio k obali, nošen snagom želje za preživljavanjem. Sjekao je već pomalo šire valove koji su nagovještavali dolazak gospodara pučine i sigurno stremio naprijed.
– Jest, vratit ćemo se – složio se starac, dok mu je sijeda, duga kosa poput zastave mudrosti vijorila na iznenadnom vjetru – želja za putovanjem u nama nikada ne prestaje. I oluja u sebi nosi ljepotu, predivnu svježinu promjene koja donosi kišu i novi život svuda kamo prođe. Samo što za nju moramo biti spremni. Shvatiti kako se za sve moramo pripremiti i u svemu uživati. Jer niti jedan tren ne traje zauvijek. Zato smo tu, kako bi živjeli, kako bi postali jedno s mijenama koje su svuda oko nas i kako bi učili tko smo. Maleni, ali moćan čamac na širokim pučinama postojanja. Čamac koji će svladati sve daljine, bez obzira kako se one ponekad činile mirnim i privlačnim, a katkad divljim i neprijateljskim.
Kao da odgovara na njegove riječi, oluja u daljini obznanila je svoj dolazak potmulom grmljavinom i jednostavno donosila promjenu.
– Jest – rekao sam čvrsto, dok je čamac pjenio more, nošen snagom čovjeka – i mi smo oluja!

Foto: www.morguefile.com

Odgovori