Daria Glavan Šćulac: Izlaz

Malo Dijete se noćas budilo pa sam zaspala pred jutro, kratko prije nego se oglasio alarm. Alarme sam u mobitelu podijelila po kategorijama, a sinoć sam odabrala onaj najraniji pod nazivom: OPRAT KOSU/VRTIĆ/NEKA PIZDARIJA.
Smušena, zaboravila sam pravilno ustati pa me nepažnja koštala vrtoglavice. U desnoj me papuči na nož dočekao mač Lego gusara, a lijevu nisam pronašla.
Kosu sam na brzinu posula dječjim puderom, da izgleda čišće. Tako savjetuju svi vjerodostojni savjetnici ljepote, uz važnu napomenu da kosu nakon posipanja raskuštrate češljem, kako sve skupa ne bi izgledalo kao sijedo klupko vune. Moj se češalj, nažalost, od sinoć nalazi u otapalu za dezinficiranje, nakon što je Malo Dijete ispitivalo mogućnosti prolaska nazubljenog predmeta kroz WC otvor.
Dok sam pokušavala skuhati kavu, crnilo mi se pred očima.
Razmišljala sam o magneziju i vitaminu B-neki-broj kojima je zadatak ukloniti za mene nimalo kreativne smetnje u svakodnevnom funkcioniranju. Nakon trideset dana potrebno je ipak napraviti pauzu u konzumaciji pa sam poslušno prihvatila uputu s kutije. Činilo se, ipak na vlastitu štetu.
Ako zapalim cigaretu, ispovraćat ću se. Usprkos tomu, tvrdoglavo sam se držala posljednje u nizu štetnih rutina koje sam si ujutro još uspijevala priuštiti. Uz srk otrova, priuštim si i udah jutarnjeg zraka, budući da pušačku naviku savjesno prakticiram izvan četiri zida kućice-slobodice.
Dok sam uzimala mlijeko iz frižidera, s vratnice je otpao magnet s debelim klokanom kojim je bio pričvršćen neiskorišteni božićni kupon za masažu u wellnessu hotela u centru.
Naručit ću se za ovaj tjedan, rekli su da nema veze što je prošla godina dana – lagala sam sinoć sebi i mužu, hineći organiziranu mater i suprugu uvijek oprane kose.
‘Da mi je sada barem staviti japanke i skočiti u ono sestrino australsko more’, pomislila sam gledajući u mutno nebo i kišu koja se kao iz neke namočene krpe cijedila niz prozorsko staklo.
Na izlasku iz stana Malo Dijete je pokakalo hlačice pa sam službeno ispucala i vrijeme raspoloživo za pizdariju.
Ulazeći u auto, opazila sam predstavnika stanara kako nam se približava odvažnim predstavničkim korakom.
‘Susjeda, Peršići su se opet žalili na galamu i divljanje, treći put ovaj mjesec. Prijetila je socijalnom službom, dajte to riješite…’
‘Mama, gdje mi je Ninja?’ zacvililo je Starije Dijete.
‘Otišao je kod susjede, ljubavi, objasnit će joj da dječje noge služe za hodanje, trčanje i skakanje, a metla za metenje, a ne lupanje u strop! Najavit će joj i da planiramo raditi na proširenju obitelji!’ odgovorila sam malome dovoljno glasno da izazovem gormoglasno spuštanje kuhinjske rolete kod Peršićke i odlazak predstavnika.
CD u autu nije radio, što me lišilo slušanja kričave vrtićke izvedbe ‘Pahuljice, padajte’.
‘Mama, pretvorio sam radio u kasicu prasicu, kad je napunimo, bit će dovoljno za naš put!’ razotkrio je stariji sin višednevni misterij.
Šampon za kosu, dvije kutije magnezija, tri paketa od po sedam dječjih gaća, zvučna izolacija poda u stanu, vađenje kovanica iz CD playera, putovanje u Australiju… nabrajala sam novonastale troškove.
U vrtiću, na ploči s informacijama, dočekala me nova poruka: Dragi roditelji, u vrtiću se pojavio šarlah (starija skupina) i uši (jaslička skupina), slobodnog prijevoda: Dragi roditelji, naoružajte se bolovanjem i sredstvima za istrebljenje nametnika.
Ovo se jutro nije previše razlikovalo od jučerašnjeg ili sutrašnjeg. Ipak, ni rasplesana mašta nije mi mogla pomoći protiv slutnji kako će biti mučno preživjeti ovu glupu zimu.
Kasnije, vraćajući se kući nakon dana koji je loše započeo, a još se lošije nastavio, ugledala sam oglas na Peršićkinom poštanskom sandučiću: PRODAJEM STAN POVOLJNO.
Još kasnije, muž je uletio u stan s isprintom trinaeste plaće i tresnuo rukom o stol držeći četiri aviokarte Zagreb – Sidney.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori