Carmela Žmirić: Lipa

Drvored u našoj ulici bio je naš ponos. Lipe nanizane s obje strane ceste promatrali smo od djetinjstva. Ispred moje zgrade rasla je jedna koja u početku nije imala volju za životom. Majka ju je dodatno zalijevala ne čekajući radnike iz „Parkova“, a otac je mladici postavio štap i vezao je da bude čvršća. Dok su ostala stabla već mahala novim grančicama i šuškala listićima, ova naša lipa je još uvijek muku mučila da sa svojih desetak listova ostane uspravna. Jedne godine drvored su napale gusjenice. Činilo mi se da ih noću čujem kako žvaču i mljackaju. Majka je rekla da umišljam i dodala kako našoj kržljavici baš sad trebaju te proklete gusjenice, taman kad se oporavila i krenula. Otac ih je micao rukama u teglicu punu vode. Utopile su se.

Jedne zime bura je nosila crjepove, trgala oluke i lomila čak i ogromna stabla. Nismo znali kako pomoći našoj lipi. Do mraka smo je promatrali kroz prozor kako pognuta pokušava dotaći zemlju. Otac je rekao ono njegovo:“Što bude bit će“, a mama je jezikom radila cccccc i odmahivala glavom. Ujutro smo je našli na svom mjestu, polegnutu uz zemlju. Tata joj je do večeri složio veliku dasku. Dasku smo zvali longeta, a lipa je opet bila uspravna. Htjela sam joj nešto nacrtati na longetu, ali daska je bila tvrda. U meku koru urezala sam srce. Te večeri sam dobila jezikovu juhu i tjedan dana bez crtića. Drvo je raslo, a majka je govorila o lipovom cvijetu kojeg ćemo jednog dana brati i mirisnom čaju kojeg ćemo od cvijeta pripravljati.

Moja Dana voli lipov čaj, ima deset godina i premda u našoj ulici više nema djece, nikada joj nije dosadno. U trošnim radničkim zgradama ostali su samo penzioneri. Gledali su šestogodišnju Danu kako prvi put vozi role od lipe do lipe, pridržavajući se za svako deblo.

Dok sam s majkom i ocem ispijala prvu jutarnju kavu, a Dana svoj omiljeni čaj, u našoj su se ulici zaustavili veliki kamion i nešto metalno s krakovima. Metalno je svoje krakove s tri strane zabilo duboko ispod lipe, protreslo je i snažno iščupalo. Raskošna lipa otresla je kosom i zašuštala uvojcima. Zaklela bih se da se naježila i zacviljela. Onaj osjećaj za koji se kaže da te preskoči smrt. Otac je skočio, majka je srušila kavu. I ja sam se nekako našla na ulici. Na naše očajne krike dobili smo odgovor. Zarazna bolest napala je nekoliko stabala. Najbolje ih se riješiti ovako, s korijenom. Majka je plakala, otac je zavukao ruke u džepove, ja sam tražila znakove bolesti, gusjenice po sočnim listovima, flekice ili bilo što. Dana je gledala u rupu i povlačila dio korijena koji je ostao u zemlji. Isto su učinili sa svakom drugom lipom u ulici. Čula sam ih kako ih na parove prebrojavaju:“Prva. Druga. Prva. Druga…“, a svaka druga je legla u veliki kamion. Kasnije je došlo još kamiona. Ugodnu hladovinu zamijenilo je sunce, a sada smo vidjeli i neke zgrade u daljini koje su lipe godinama zaklanjale.

Sedam dana kasnije, na vrata nam je pozvonio mršav čovjek u radnom odijelu, plavom sa zelenom crtom na rukavima i nogavicama. Lice mu je bilo naborano i preplanulo. Dana nas je poslije pitala  zašto je barba rekao da ga boli srce i zašto je došao k nama, a ne doktoru. Na komadu škartoca napisao je adresu i dao mom ocu.

Tog  poslijepodneva sjeli smo u auto i iz naše radničke ulice zaputili se gore prema brdu, u ulicu u kojoj žive neki ljudi koje nikad ne vidiš u dvorištima, ako im uopće vidiš dvorišta. Zidovi oko njihovih kuća su visoki, opasavaju ih visoka stabla, grmovi su lijepo obrezani. Moj otac se uvijek pita čime se bave ti ljudi kojima kuće s njegovanom okućnicom narastu kao tijesto za kruh, naglo i veliko.

Na kraju ulice rasla je jedna takva kuća. Nalazila se na kraju velikog posjeda do kojeg je s glavne ceste vodio široki put. Premda još bez fasade, ova je kuća imala višegodišnji lipov drvored i debeli hlad koji je vodio do terase. Osam lipa od kojih jedna šuštava, treperava, mirisna, nekad mala i kržljava s urezanim srcem u kori. Na početku puta vlasnici su postavili znak „Stop!  Privatno vlasništvo!“ Otac je pomakao dasku koja mu je priječila put, velikim koracima zagrabio do naše lipe, naslonio dlan na nju i nogom lupio po zemlji. Kao da provjerava je li dobro ukopana. Ostao je tako nekoliko minuta, zatim podigao pogled s korijenja na nas koje smo još uvijek stajale uz veliki znak „Stop“.  Kimnuo je glavom kao što ljudi u filmovima kimaju mrtvozorniku kad prepoznaju prijatelja. Iz velike kuće nitko nije izlazio i nitko nije gledao, ali mi smo dugo gledali u prazne prozore.

Otac svakog jutra gleda kroz prozor i promatra zatrpanu rupu. Majka je htjela na to mjesto posaditi neko drvce, ali on nije dao. Rekao je kako to nije naše i kako nemamo pravo samo tako posaditi drvo.

 

Odgovori