Borna Tićak: Desant na zdrav razum

Jutros sam se vozio na potezu Dubrava-Draškovićeva i na jednoj zgradi kraj Iblerova trga vidim plakat ‘Europski dan borbe protiv depresije’. Iznad glave trenutačno su mi se pojavila tri upitnika. Meni je jasno kako je to hvalevrijedna akcija, jasna mi je važnost promicanja svijesti o sveprisutnosti depresije, jasna mi je važnost govorenja o upravo toj temi. No, ono što mi nije jasno je sljedeće: kako pojedinac koji živi u ovom našem, pravom, autohtonom hrvatskom društvu može NE BITI u depresiji kad nas, pardon my French, jebu sa svih strana.

Kršim dano obećanje: ipak ću o politici

Iako znam kako sam u prošlom tekstu obećao da ću se maknuti od političko-društvenih tema, ipak sam odlučio, poput reprezentativnog hrvatskog političara, prekršiti dano obećanje. Nadam se da nećete jako zamjeriti (u krajnjoj liniji, uvijek postoji onaj iksić u gornjem desnom kutku ekrana tako da me se lako možete riješiti).
Zašto ja zapravo trenutno drljišem po tastaturi? Iskreno da vam kažem, ni meni nije jasno. Već je drugi tjedan faksa pri kraju, imam tonu posla koji moram obaviti, ali svejedno se u meni javlja poriv da se primim laptopa i ubacim prste u petu brzinu. Očito mi je to piskaranje svojevrsni ispušni ventil i način rješavanja stresa, a opet bolje da tipkam, nego da pušim kao Turčin (bolje za mene, dakako, za druge to je već i upitno).
No, opet ja digresiram. Što me je ponukalo da napišem i ovaj tekst? Banalna stvar: vožnja tramvajem. Jutros sam se vozio na potezu Dubrava-Draškovićeva i na jednoj zgradi kraj Iblerova trga vidim plakat ‘Europski dan borbe protiv depresije’. Iznad glave trenutačno su mi se pojavila tri upitnika. Meni je jasno kako je to hvalevrijedna akcija, jasna mi je važnost promicanja svijesti o sveprisutnosti depresije, jasna mi je važnost govorenja o upravo toj temi. No, ono što mi nije jasno je sljedeće: kako pojedinac koji živi u ovom našem, pravom, autohtonom hrvatskom društvu može NE BITI u depresiji kad nas, pardon my French, jebu sa svih strana. Pa pogledajte malo novine, portale, Fejs, Twitter ili bilo koji drugi relevantni izvor informacija. Apsorbirati toliku količinu idiotarija na dnevnoj razini i ne skrenuti, pojedinac može naprosto shvatiti kao vlastiti uspjeh. Što nam je onda rješenje? Cijelu naciju kolektivno poslati na nekoliko seansi ili pak umjesto plaće davati antidepresive (što bi se našim poslodavcima i najviše svidjelo, a taj bi potez objasnili kao, toliko često spominjano u našem društvu, reformu)?
Uzmimo samo za primjer prethodni tjedan: koliko se apsurdnih (ne, nikako ne mogu pobjeći od tog pojma niti ga prestati koristiti) situacija nanizalo.

Trešnjica na vrhu šlaga cjelokupne situacije bio je, a tko drugi nego naš dragi Metkovčanin Božo svojim izjavama o pravima molitelja i njihovom izražavanju mišljenja, kao i povlačeći analogiju ekscesa ispred bolnice s prajdom. Naš Metkovčanin pobrkao je dvije stvari: molitelji oduzimaju ženama pravo na izbor, kao i ingerenciju nad vlastitim tijelom, a s druge strane prajdom se upravo žele osigurati jednaka prava jednoj manjini. Koliko je meni poznato, u rječniku hrvatskoga jezika između glagola oduzeti i osigurati još uvijek ne stoji znak jednakosti. Ili se ja možda varam?

Moliteljice i poneki molitelj

Na početku tjedna nekoliko žena, kojima je očito jako dosadno u životu, inspirirane događajem ispred bolnice u Vukovaru, odlučilo se, eto, stati ispred bolnice u Vinogradskoj i moliti se. Koliko sam ja shvatio, one ni same ne znaju zašto se mole. Jedne kažu kako se mole za nerođenu djecu, a druge se mole kako bi se trudnice, koje su prisiljene izvršiti pobačaj, ipak predomislile i odustale od vlastite namjere. Upravo bi se tih par gospođa, koje su se nameračile na jedan nevjerojatno inovativan način mijenjanja ljudske svijesti, mogle dogovoriti zapravo za što se one točno mole. No, šalu na stranu, jedna stvar nije čista: kako se može vjernik kojega bi, prije svega, trebala karakterizirati empatičnost, odlučiti na jednu vrstu emocionalnog pritiska? Koja god da se žena odluči na taj nimalo ugodan zahvat, prolazi kroz jako teško razdoblje i ne treba joj još hrpa babuskara kojima je jedini cilj otežati tuđi život. Ono što čine te tzv. moliteljice jest čisti desant na pravo izbora i odlučivanja nad vlastitim tijelom. Ako su već takvog stava da je pobačaj nemoralni čin, onda ga one same jednostavno ne prakticiraju, a ukoliko već imaju neizmjernu želju moliti se za te žene, svoju želju mogu ostvariti bilo u crkvi, bilo doma. Jedini cilj sastajanja pred bolnicom je nabacivanje grižnje savjesti uz popratno medijsko eksponiranje.
Da bi cijela ta epizoda molitve u Vinogradskoj bila još plastičnija, pred neki dan ekipici neukrotivih pridružili su se i muškarci. Očito su i alfa mužjaci postali eksperti za ženino tijelo i njezine odluke. Pa vi recite kako nismo društvo na visokoj stepenici razvoja i rodne ravnopravnosti.
Trešnjica na vrhu šlaga cjelokupne situacije bio je, a tko drugi nego naš dragi Metkovčanin Božo svojim izjavama o pravima molitelja i njihovom izražavanju mišljenja, kao i povlačeći analogiju ekscesa ispred bolnice s prajdom. Naš Metkovčanin pobrkao je dvije stvari: molitelji oduzimaju ženama pravo na izbor, kao i ingerenciju nad vlastitim tijelom, a s druge strane prajdom se upravo žele osigurati jednaka prava jednoj manjini. Koliko je meni poznato, u rječniku hrvatskoga jezika između glagola oduzeti i osigurati još uvijek ne stoji znak jednakosti. Ili se ja možda varam? Nadam da smo, očito ne svi, ali makar većina, došli do tog stupnja razvoja gdje tijelo smatramo izričito vlasništvom nas samih. Kao takvo, pojedinac ima pravo definirati se i nositi kako on želi, bez osuđivanja i bez srama, a ono najbitnije: pojedinac ima pravo na izbor.

Kako je moguće ne pasti u depresiju?

Sad se vraćam na uvodno pitanje ovoga kratkog komentara: kako je moguće živjeti u našem društvu i ne zapasti u teško psihofizičko stanje? Osvrnuo sam se samo na jedan događaj i uzročno-posljedične veze koje je on inicirao, a takvih, na moju i nadam se svačiju žalost, ima na bacanje. Kako možete biti zdravi ako vam nije osiguran ugodan život u ovakvoj sredini? Ako želimo kao društvo biti zdravi, što fiziološki, što mentalno (iako je to puno teže), moramo se napokon okrenuti uspostavljanju ravnopravnosti, tolerancije i, na kraju krajeva, napretku. Jedino na taj način probleme možemo srezati u korijenu, a ne liječiti samo puke posljedice. Ali kako to ostvariti? Odgovor je jasan: obrazovanjem jer je očito glupost, po tko zna koji put u Lijepoj našoj, krenula u pobjedonosni osvajački pohod.

Foto: www.morguefile.com

Odgovori