Borna Tićak: “Dajte im da kupuju!”

ERRARE CROATICUM EST

Kad krenu rasprodaje u lancima svakodnevnih potrepština, krdo nahrli na njih, kupuju se tone pašteta i hrenovki, hektolitri pivine u plastičnim bocama, gotovih umaka i tko zna čega sve ne. Tada zaboravimo na sve postojeće međunacionalne razmirice i apsolutno nam nije bitno odakle je proizvod, njemački, talijanski, slovenski, srpski, brazilski, pa čak i da je iz Černobila, jedino je bitno da je K-plus cijena.

Otvorite novine, izleti priča o salmoneli; otvorite Fejs, diže se panika o zaraženom mesu; sjednete na kavu, gospođe za susjednim stolom govore o apstinenciji od mesa. Samo fali da prilikom otvaranja nove role toaletnog papira izleti tekst o salmonelici. Zadnjih nekoliko dana ne postoji osoba ili medij koji ne govori o naznaci nove epidemije. Trč-trč pa osvane neki članak o novom trgovačkom lancu sa zaraženim mesom. Kao što su ne tako davno lovili Pokemone, ljudi sada love meso sa salmonelom po poznatim hrvatskim trgovinama. No, je li itko primijetio anomaliju u ponašanju naše nacije za vrijeme ovakvih situacija: kada se na sve strane govori o mogućnosti zaraze, rulja masovno zapada u paničnu ekstazu izbjegavajući upravo taj jedan proizvod, ali zato nitko ne reagira što svakodnevnom prehranom unosimo raznolike vrste govana u naš organizam.

Svi mi unosimo hranu dobivenu industrijskim postupcima i jasno je svima da ona ne može biti jednake kvalitete kao domaća. No, opet postoji, makar i malena, razlika od proizvoda do proizvoda. U pekarske proizvode, bombone, sladolede šiba se košenil crveno A (E124), a želei, marmelade i jogurti kupaju se u karagenanu (E407). Tko vodi brigu o tome u Lijepoj našoj i zaboli li uopće ikoga za sastav naše hrane svagdašnje?

Činjenica jest kako mi kao nacija imamo minimalnu svijest o hrani ili, bolje rečeno, nemamo ju, ali takva razina kontradikcije među nama samima fascinira me. Radije ćemo kupiti bembaru, provozati se kao glavni džek ulicama gdje možemo i hoćemo biti viđeni, nego voditi brigu o vlastitom tijelu. Kad krenu rasprodaje u lancima svakodnevnih potrepština, krdo nahrli na njih, kupuju se tone pašteta i hrenovki, hektolitri pivine u plastičnim bocama, gotovih umaka i tko zna čega sve ne. Tada zaboravimo na sve postojeće međunacionalne razmirice i apsolutno nam nije bitno odakle je proizvod, njemački, talijanski, slovenski, srpski, brazilski, pa čak i da je iz Černobila, jedino je bitno da je K-plus cijena. Ako je pride taj proizvod, uz već sniženu cijenu, na dodatnoj akciji 2+1 gratis, orgazmičnim oduševljenjem njime u cijelosti ispunjavamo vlastita kolica.

Koliki postotak ljudi je čuo za aditive u hrani, odnosno tzv. E-brojeve? Koliki postotak ljudi će okrenuti proizvod i pročitati njegov sastav? Koliko će ljudi izbjegavati potencijalno opasne aditive u hrani? Svi mi unosimo hranu dobivenu industrijskim postupcima i jasno je svima da ona ne može biti jednake kvalitete kao domaća. No, opet postoji, makar i malena, razlika od proizvoda do proizvoda. U pekarske proizvode, bombone, sladolede šiba se košenil crveno A (E124), a želei, marmelade i jogurti kupaju se u karagenanu (E407). Tko vodi brigu o tome u Lijepoj našoj i zaboli li uopće ikoga za sastav naše hrane svagdašnje? Preoptimistično bi bilo za očekivati kako će svi kupci biti upoznati s navedenom problematikom, ali zato se red može i mora uvesti na razini cijele države. Aditive ne možemo izbjeći, ali zato možemo ograničiti uporabu najopasnijih aditiva, dok u namirnica s potencijalno opasnim aditivima možemo navesti moguće nuspojave. Za takvu odluku potrebna je samo i jedino politička volja.

Ili, još bolje, je li opasnija situacija gdje osoba puši i svjesna je posljedica ili je pak opasnije da osoba konzumira hranu s polica marketa, a da nije svjesna što trpa u sebe? Kao što cigarete uzrokuju cijeli spektar bolesti, tako i neprimjerena hrana (bolje rečeno, neprimjereni aditivi u hrani) može dovesti do pojave karcinoma, astmi, hiperaktivnosti kod djece.

No, čime se bavi naša vlast? Pušačima. Priznajem, u ovom sam aspektu veoma subjektivan s obzirom da sam i ja jedna od parnjača, ali određene postupke ne možemo tek tako aksiomatično prihvatiti. Odluka (koja je doduše propala u vodu) jednog od bivših ministara zdravstva bila je povišenje mjesečnog iznosa zdravstvenog osiguranja za sve pušače. Priznajem, to bi u jednoj utopijskoj sredini stvarno i bio dobar potez, no u ovakvom surovom svijetu ne. Koja je razlika između pušača i osobe koja se svjesno nezdravo hrani? Ili, još bolje, je li opasnija situacija gdje osoba puši i svjesna je posljedica ili je pak opasnije da osoba konzumira hranu s polica marketa, a da nije svjesna što trpa u sebe? Kao što cigarete uzrokuju cijeli spektar bolesti, tako i neprimjerena hrana (bolje rečeno, neprimjereni aditivi u hrani) može dovesti do pojave karcinoma, astmi, hiperaktivnosti kod djece.

Nemojmo biti toliko kontradiktorni kao društvo. Ili jednaka cijena zdravstvenog osiguranja za sve (što bi jedna država s naglašenom socijaldemokratskom komponentom i trebala osigurati) ili uvođenje inspektora po dućanima koji će bilježiti kakvu kvalitetu hrane kupuje pojedini građanin.

Ovim tekstom ne želim umanjiti opasnost od već spomenute epidemije, niti želim to negirati. Cilj mi je naglasiti kako općenito kao nacija ne vodimo brigu o tvarima koje unosimo u svoje tijelo, a veliki meštri naše države to i iskorištavaju. Takav odnos prema hrani omogućuje im postavljanje na police svojih lanaca svakojakih sranja iz svakojakih dijelova svijeta, kupovinu preprodanog mesa pred istekom roka trajanja i njegovo prepakiravanje, uvoz mlijeka iz Čunga-lunga zemalja, dok naši farmeri propadaju. Je li onda imamo pravo čuditi se pojavi salmonele? Iskreno, ne. U ovakvim situacijama, ali i u općenitom stanju jedino tko nam može pomoći jesmo mi sami. Pratiti sastav proizvoda i izbjegavati (koliko je moguće) sve opasno, meso i mliječne proizvode kupovati od provjerenih prodavača i malih obrtnika. U sveprisutnoj političkoj i društvenoj dekadenciji bilo bi ludo za očekivati kako će vlast regulirati kvalitetu proizvoda na našim policama.

Foto: www.pexels.com

Odgovori