Blago Vukadin: Kafić k’o kafić

„Kako se ono zvaše kafić u Dubokom putu, na lijevoj strani lijeve krivine kad se ide od pijace prema starom kinu?“ – vrti mi se pitanje po glavi, odgovor je na vrhu jezika, ali nikako da izleti.
U ondašnjem Duvnu i današnjem Tomislavgradu oduvijek je bilo bezbroj kafića i tko će se sjetiti baš onoga iz Dubokog puta. Ne bi da je bio pozlaćen!
A nije bio pozlaćen. Kafić k‘o kafić.
Vrata su bila u metalnom okviru, s velikim staklima, malo zatamnjenim. Čini mi se da su čak i škripala, no možda se varam?
Zato sam sasvim siguran da je lijevo, odmah iza ulaza, stajao šareni i bučni fliper na kojem je dominirala narandžasta boja.
I Branko Banov u crvenim patikama.
U sredini prve i najveće prostorije, ispred šanka, uvijek je netko igrao biljara, kugle su lupale jedna u drugu ili u ivice stola prije nego bi završile u pravoj ili pogrešnoj rupi.
Lijevo je bila pregrada koja je veću prostoriju odvajala od manje, a tamo tri stola za kojima je uvijek netko sjedio.
Uglavnom su u maloj prostoriji boravile cure. Momci bi ponekada navratili, pitajući ih što će popiti i požurivali nazad da dovrše započetu partiju.
Iza šanka je stajao ili Dane Jozin, ili Miroslav Gabrića.
Ah da! Sjetih se i imena – kafić se je zvao Antonio, po gazdi Anti iz Letke.
Ili je Ante ipak bio iz Vedašića?
Dane i Miro su prvi iz naše generacije počeli raditi. I to u kafiću u kojem su se skupljali Mandoseljani i Lipljani! I cure iz gornjih sela.
Kud bi bolje?
Kad bih jutarnjim autobusom stigao iz Zagreba znao sam uvijek gdje ću naći mlađeg brata. Matematika mu nije baš išla, imao je puno neopravdanih sati, ali je zato na biljaru bio jako savjestan.
I dan-danas nemam šanse kad u njegovu podrumu razbacimo partiju. Iskustvo je zlata vrijedno.
U školi mu je pomagao Marko Petrov, naš rođak i Bičin brat, koji je i sam imao gostionicu u gradu, pa je poznavao sve profesore i sređivao dvice sinovima svojih tetkića.
Nemojte ovo molim vas nikom kazati – možda se Marko i dalje zauzima za kojekakve igrače?
U kafiću Antonio nastale su mnoge velike ljubavi. Jakiša Šćetin tamo je satima čekao Jelu, Tomislav Mijin mjesecima Ivanku, a Dane Jozin godinama svoju Mirjanu.
Jedino Miro i njegova Katica iz Srđana su se odmah našli.
Kata je živjela u roditeljskoj kući pored ceste, kamo je plavokosi Lipljan svraćao svakog dana kad bi s posla krenuo nazad.
Nije mu Katica mogla dugo odoljeti.
Miro je bio moja generacija, uvijek nasmijan i vedar. Išli smo skupa u osnovnu školu, ja prije, a on poslije podne. U naše selo dolazio je kod Gabruše, svoje tetke, pa smo se ponekada viđali i izvan kafića.
1988. su se Miro i Kata vjenčali, dobili su tri sina – Božu, Tomislava i Zvonku.
Miro je radio s bagerima i kamionima, posao mu je lijepo krenuo.
Zadnji put sreo sam ga krajem devedesetih u Lipi – trebali smo porazbijati stijene na Granici, a Miro je bio stručnjak za takve poslove.
Posao na našoj livadi nije međutim stigao obaviti. Razbolio se je nenadano i uskoro preminuo.
Prošlo je već četrnaest punih godina od Mirina zadnjeg osmijeha.
Kata je njihove sinove odgojila. Radi u komunalnom i gleda kako izići na kraj, no marljiva je i uspijeva. Klinci dobro uče, najstariji je već završio fakultet i napunio dvadesetpetu godinu života. Kao njegov otac kad se je ženio.
Godine šibaju!
Neka sjećanja ostaju, barem dok nas ima. Zahvaljujući djeci ima i bit će nas i kad naš dulji ili kraći put dođe do svoga kraja.
Na Dubokom putu još uvijek stoji zgrada u kojoj je, kao što rekoh, bio fliper pored vrata i biljar u sredini.
Za šankom su Dane i Miro posluživali goste, najprije cure, a onda nas.
Možda netko kaže: „Kafić ko kafić“, no ako upitate Jelu, Ivanku, Mirjanu ili Katicu dobit ćete sigurno drukčiji odgovor.
Tako je to s kafićima, osmijesima, biljarom, fliperom i ljubavima.
Tako će i ostati.

Foto: http://bumpercity.blogspot.hr/2014/08/the-house-of-targ-trip-report-part-i.html

Odgovori