Vergilije Franizz: Vidimo se

Tu nisam mogao ništa
Baš ništa
Žestoko me podsjećala
Na omiljenu mačku
Što smo više vremena
Zajedno provodili
Njene slobode su rasle
A i prohtjevi
Zabijala bi mi kandže
Tamo gdje nisam volio
Svoj nosić bi gurala
Tamo gdje nisam htio
Htjela je moju vodu
Hranu zrak
Htjela je moju slobodu
Svaki slobodan trenutak
Htjela je i moje cigare
Shvatih
Da ne podliježem njenim
Potrebama
Rekoh „Šic!“

Foto: www.pexels.com

Victoria Botički: Taj iritantni alarm

Opet sam čula taj iritantni alarm. Moram ga slušati svako jutro. Prerano se dižemo za školu.
Na brzinu sam pojela doručak i spremila se. Otišla sam po svoju prijateljicu i zajedno smo krenule u školu. Na putu smo razgovarale i tek kada smo stigle ispred škole shvatile smo da nismo napisale zadaću iz matematike, a baš nam je matematika bila prvi sat. Zadaću je tako lako zaboraviti, a i da je nisam zaboravila ne bih je imala vremena napisati.
Ovog smo puta imale sreću jer nije pregledavala zadaće, ali je naravno dala hrpu nove. Sada moram napisati duplu zadaću do sutra. Sljedeći mi je sat bila geografija. Potpuno sam zaboravila da imamo ispit. Zašto je tako lako zaboraviti na ispite?! Nadam se da ću imati malo sreće.
Zvonilo je i krenula sam na fiziku – jedan od mojih najgorih predmeta. Ne znam tko je sastavljao ovaj raspored, ali danas imam sve najgore sate, osim dva sata informatike poslije ovog mučenja. Nakon četrdeset i pet minuta (koje su se meni činile kao dva puna sata) napokon je zvonilo. Na informatici ću barem dobiti malo odmora.
Informatika je, naravno, brzo prošla… Ne mogu vjerovati, ali nekako mi svi loši sati traju cijelu vječnost, dok svi dobri traju samo petnaest minuta. Sada slijedi najgore od svega – talijanski i to dva sata. Nemam pojma kako ću to preživjeti. Danas smo samo gledali film (koji ja nisam razumjela jer nije imao titlove) tako da ga uopće nisam gledala, nego crtala.
Zvonilo je, konačno mogu otići kući. Sedam sati tvojih najgorih predmeta je teško izdržati. Naravno, odmor mi neće dugo trajati jer imam engleski (što nije grozno) i hrpu zadaće (što je grozno). Ovo baš nije moji dan. Dobro, možda nije bilo toliko grozno. Većinu vremena smo se zezali i smijali. Na informatici je cijeli razred igrao istu igricu, a na talijanskom sam “dobila” novi crtež.
Priznajem da možda škola nije toliko loša kao što sam rekla, ali to nikako ne znači da je volim ili išta približno tome. Samo volim biti s prijateljima.

I nadalje ćemo objavljivati kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica - ne, nismo stali tijekom listopada, nastavili smo i u studenom i prosincu jer nam se svima skupa jako svidjelo.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svome gradu  izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Borna Tićak: Saborski duvač

Pred nekoliko dana frendica me zaskočila pitanjem podržavam li i što uopće mislim o trenutnom cirkusantu, donedavnom studentu i duvaču kojekakvih supstanci, u Saboru RH. Naravno, na to pitanje nisam mogao tek tako katehetički dati odgovor, već sam, kako meni i priliči, idućih nekoliko dana zapao u preispitivačku krizu o navedenom problemu. A koji je bolji način izlaska iz tog stanja od vječnog bilježenja vlastitih misli u elektroničkom obliku?

Za početak, moram razjasniti određene pojedinosti za navedeni, kako ja volim nazvati, anarhističko-autoritarni pokret. Spomenuta skupina ljudi ne može se nazivati pripadnicima stranke iz jednostavnog razloga: modus operandi njihova udruženja temelji se na rušenju trenutačnog sistema, dok, s druge strane, ne nudi nikakvu alternativu za uspostavljanje istog.

Vraćam se započetoj problematici, zastupniku u Saboru i jednom od osnivača anarhističkog pokreta koji hrvatska populacija tako milozvučno voli definirati strankom. Za početak, moram razjasniti određene pojedinosti za navedeni, kako ja volim nazvati, anarhističko-autoritarni pokret. Spomenuta skupina ljudi ne može se nazivati pripadnicima stranke iz jednostavnog razloga: modus operandi njihova udruženja temelji se na rušenju trenutačnog sistema, dok, s druge strane, ne nudi nikakvu alternativu za uspostavljanje istog. Ukoliko i dođe do toga jednog dana, možemo li se onda zapitati čemu ideali i konstantna borba za njihovim ostvarenjem od samog osnutka moderne Hrvatske pa sve do 1. srpnja 2013. u vidu uključivanja u euroatlanske integracije? Je li stvarno toliko negativno naše članstvo u cijelom spektru organizacija i jesmo li spremni baciti sav trud u proteklih dvadeset i dvije godine, bilo lijevih, bilo desnih političara? Ako išta, makar se možemo pohvaliti kako su se i lijevi i desni uspjeli usuglasiti oko hrvatskog pristupanja navedenim organizacijama, a teško da ćemo tako nešto opet doživjeti u bliskoj budućnosti.

Novost je kako njegovi fanovi od sada mogu orgazmičnim oduševljenjem pratiti i live prijenose lika i djela putem Facebooka. To se zove upotrebljavanje suvremene tehnologije u obrazovne svrhe.

Opet mi misli lutaju, vraćam našeg duvača ponovno u centar pozornosti (kao što to, uostalom, konstantno čine mediji od kad je konstituiran posljednji saziv Sabora). Trč-trč pa na vijestima osvane neko novo sranje koje je izveo bilo u Saboru, bilo izvan Sabora. Itekako sam svjestan kako sam u prošloj rečenici upotrijebio vulgarizam i jasno mi je kako njima nema mjesta u javnom tekstu, ali naprosto ne mogu upotrijebiti nikakav drugi leksem koji bi makar približno dočarao postupke spomenutoga zastupnika. Novost je kako njegovi fanovi od sada mogu orgazmičnim oduševljenjem pratiti i live prijenose lika i djela putem Facebooka. To se zove upotrebljavanje suvremene tehnologije u obrazovne svrhe.

No, što je ono što mene toliko nervira? Pretvaranje Sabora kao institucije u cirkus, pogotovo ako se sjetimo da su nekada zastupnici morali poznavati latinski, biti plemići te posebice vješti govornici (što je ujedno i najbitnija karakteristika) kako bi mu uopće primirisali. Nemojte me krivo shvatiti, nisam ja za ponovnu institucionalnu elitizaciju, ali smatram da se na takvim mjestima mora nalaziti osoba s prosječnom dozom kućnog odgoja sposobna za raspravu argumentima, a ne spodoba koja se samosvrhovito promovira. Snimanje i slikanje po Saboru, nabacivanje spika protiv NATO-a, pravljenje ostalih zastupnika budalama, nazivati bivšu premijerku političkim mrtvacem, satirično slanje poljubaca, duvanje ispred Sabora, žderanje u menzi Studentskog centra uz popratno manipulativno objavljivanje cijene hrane (koja je, doduše, neistinita; naime, cijena usluge daleko je manja ukoliko ste student i ukoliko posjedujete famoznu iksicu; tko zna, možda je naš zastupnik još uvijek zapeo u tim danima) na svom Facebook profilu radi, već spomenute, samopromocije jednostavno nije razina osobe koja bi trebala raditi u službi svih građana i prite primati masne pare za svoj tzv. angažman.

Isto tako moram napomenuti kako se ni ja ne slažem s velikom većinom zastupnika, bilo ideološki, bilo s njihovim (ne)radom, kao i glavni glumac ovog osvrta, ali to ne znači da ću izigravati majmuna od sebe na svom radnom mjestu (ilitiga faksu), ali i izvan njega. Jedini način da mijenjamo društvenu situaciju jest zasukati rukave i boriti se argumentima protiv pobjedonosne idiotizacije. Druge mogućnosti, nažalost, nema.

Prema svim spomenutim akcijama našeg heroja, ako je jedina potrebna kompetencija za radno mjesto saborskog zastupnika posjećivanje menza i kafića uz popratnu usporedbu cijena usluge, onda sam ja najbolji mogući kandidat, a pogotovo zato što, kao student, mogu dati mjerodavne informacije o omjeru kvalitete i cijene hrane studentskih menza.

Ilustracija: Guy Fawkes, Anonymous

Franjo Matanović: Vratio se Franjo iz Zagreba

* * *

vratio s franjo iz Zagreba
u jedno jedino prvoproljetno veče
u jedan jedini Slavonski Brod
koji je odmah uz Bosanski Brod
to ti je otprilike jednojedini Brod
po kojem Sava plovi
(a franjo plovi po mislima)
samo što to niko ne priznaje
ni Niko
ni njegov imenjak Nikola
ni drugi
drugi bjehu i Austrougarci i Turci
i Južni Slaveni i Sloveni
i kao što se još izmišljati može

da vratio se
i dovukao književnost
književnu smotru književnu kritiku
suvremenika forum
republiku pismo quorum
i ostalu književnu periodiku

i sad će Brod da potone
po tone književnosti
da bude teži

Foto: www.pexels.com

Jelena Stojković Mirić: Balada o kulama od peska

Obalom se razleže smeh
to dečurlija pravi kule od peska
a vetar ih uporno ruši. Malo kasnije,
obalu obuzima tišina.
Oborenih nosića rešavaju zagonetku
zašto im to radi, zatim mole belog psa
da im donese novu kanticu.

Nedaleko od njih pada mrtav galeb
koji je išao na ubrzani kurs
ljudskih jezika i pisama.
Iako je posve sigurno
da je sam sebi probio uši i oči
u ptičjoj policijskoj stanici lažiraju događaj pod:
Umro prirodnom smrću.
Slučaj zaključen.

Gradimo svoje živote
dok ih žrvanj istorije i politikanstva
na koje imamo privid uticaja,
ruši.

Svakog jutra molimo sve tiše
belog psa da nam donese novu kanticu.
Nedaleko od nas
sa radio stanice
-Ispravljene nepravde-
slušamo da je Irena Stendler
dobila Nobelovu nagradu za mir.

Foto: www.pexels.com

Tamara A. Čapelj: Ne volim patetiku

(Lazaru Drljači)

Ne volim patetiku,
miriše na koformizam
sinova na važnim pozicijama
s kupljenim diplomama,
što bježe s mjesta zločina
i prosipaju maglu.

Ne podnosim patetiku,
zavodi ispraznom ljepotom
snivače opustošenih srca,
za mirom im duša grca
dok plaćaju danak zanosu
prodavačima magle.

Ne mogu smisliti patetiku,
sve je to EPP idila
grabežljivaca tuđeg znoja,
na rubu morala, na granici spokoja,
ustoličenje okrunjene forme
i zamagljena suština.

Zakonom zabranite patetiku!
Pusite umjetnost iz okova,
glasam za istinu i slobodu
ili ću pobjeći u šumu
da legnem
kao posljednja bosanska bogumilka.

Foto: http://www.meta-physik.com/blog/wien/