Miro Škugor: Kako izgleda moja smrt

moja smrt je žena
tridesetih godina
s plavim očima
naglašenom šminkom
i narančastom kosom
skupljenom na zatiljku

nosi crne čizmice
još tamniju usku suknju
kao ugašena noć mrku košulju
te crno-plavi šal
od pletenog cvijeća
preko ramena

o lijevoj podlaktici
visi joj bijela torbica
dok u desnoj ruci drži grafitni ključ
pred bezdanom ključanice
snježnih vrata
kroz koja me poziva ući

a nadao sam se ljubavi
koliko sam se samo nadao
kako će moja smrt
zadržati tvoje lice

Foto: www.pexels.com

Jelena Stojković Mirić: A već je maj

pravda je nepravilno raspoređena po svetu zato se
indigovane duše vijaju po vekovima

sećanja ostaju zapisana u jedarcima
membrane popuštaju pred kloniranjem kroz večnost
dok Flober gricka nokte negde u novembru
a već je maj ko zna koje godine
i treba srce široko otvoriti kad je progovorilo
vrativši se iz mramorne deponije

u čija nedra izliti ugrize strasti
niz čija bedra pustiti svoju kosu da narasta u beskonačnost vriska vreline
na čijem ramenu izrasti kao krilo,
podsmehuta psovkom umiranju i gnjilim kradljivcima energije u lice
do nove membrane

niz čiji se jezik pustiti bez strahova

bitku, varala sam te sa mrtvim pesnicima i slikarima, prosjacima, ponekim listom,
uz Lug plača, Eleni Karaindrou
a ponajviše samom sobom
varala sam te
sve do ovog maja
ko zna koje godine

Foto: www.pexels.com

Sonja Krivokapić: Pet gluposti o suvremenoj hrvatskoj književnosti

Nema tu promjene; književnost nam je onakva kakvo nam je društvo. A u društvu je dominantna kapitalistička ideologija konzumerizma, ja-pa-jakanje, površni individualizam, aktivizam, self help i tako dalje, koja se pak oslanja na odgovarajuću joj ekonomiju, i tako dalje. Dodajmo tome rat i borbe s desničarskim bedastoćama u kojima liberali pravdaju svoj intelektualni raison d’etre i stvar je više manje jasna. Ovo je samo opservacija ponuđena istomišljenicima radi eventualnog lakšeg povezivanja u ovoj suvremenoj gustoj magli odvojenosti. I to je, što bi rekao Harms, zapravo sve.

Nisu sve od ovih gluposti specifične samo za hrvatsku književnost. Premda svaka zemlja ima svoje specifičnosti, Hrvatska njima baš ne obiluje, čak ni kad se radi o glupostima. Ipak, s obzirom na to da su neke stvari vezane za stvarnosnu prozu, koja ima svoju hrvatsku inačicu, neke pak stvari jesu baš karakteristične za Hrvatsku.

  • Uvijek zapravo pišemo o sebi

Rečenica u ovoj ili sličnoj varijanti je izgovorena sto puta kako u Hrvatskoj, tako i izvan nje. Ono što se njome možda želi reći je da uvijek kad pišemo, pišemo iz sebe, ali to se podrazumijeva. Međutim, to ništa ne mora govoriti baš o nama, o onome što mi mislimo i što mi osjećamo, tako da ne pišemo uvijek o sebi, osim ako ne baziramo svoje likove djelomično ili potpuno na događajima iz vlastitog iskustva ili vlastitim osobinama. Međutim, često je baš suprotno. Na primjer, kad je Thomas Harris pisao roman „Kad jaganjci utihnu“, vjerovatno mu je zadnje na pameti bio on sam. Štoviše, mislio je da roman uopće neće ni moći napisati bez da konzultira policijske dokumente kojima je imao pristup. Zašto bi uopće autorove ličnosti baš svugdje moralo biti? Ta opsjednutost autorom je potpuno pogrešan pristup književnosti. Da nema književnog teksta, autor bi bio potpuno suvišna figura. On to i dalje ostaje; književni tekst je ono zbog čega baš taj autor postaje autor, a ne obratno.

  • Pisanje kao psihoterapija

Ovo drugo je, jasno, vezano uz prvo. Ako čovjek piše sebe, ili se piše djelomično, onda mu je pisanje ili nešto stravično emocionalno iscrpljujuće ili mu je pak terapija. Zgodno bi zvučalo i jedno i drugo, jer prvo bi išlo u prilog stvaranju imidža napaćenog umjetnika pa bi zvučalo cool, a drugo je pozitivan spin na ulogu autora-mučenika. Dobro, sad zbilja više manje pucam u prazno, ali očito iz nekog razloga ovo drugo zvuči bolje kad se više koristi. Vjerovatno je razlog taj da je prošlo vrijeme prokletih pjesnika koji ili pate od blage depresije u najboljem ili od teške psihoze uzrokovane sifilisom u najgorem slučaju, a došlo vrijeme pozitivnog mišljenja i self helpa, pa umjetnici danas više nisu nikakvi propaliteti, nego vrlo uspješne i skladne individue (nema veze što je to često laž).
To da je nekome pisanje psihoterapija uvijek je dano vrlo spremno kao razlog zašto čovjek uopće piše. Piše jer mu/joj to pomaže njegovom/njenom mentalnom zdravlju. Onako sasvim intimno i iskreno, ako takvo što dozvole sebi i onome tko pita, većina će umjetnika odgovoriti ili da nema blage veze zašto se bavi tom granom umjetnosti ili će reći da to naprosto voli ili da je tome sklon/a. Nije problem toliko u tome da nekome pisanje daje blagotvoran efekt na njegovo mentalno zdravlje koliko to da se to prezentira kao jedini ili glavni razlog pisanja. Ako je takvo stanje stvari, onda je odlazak psihijatru mnogo bolje rješenje.

  • Proza kao kratak blic stvarnosti

Stvarnosna se proza ne razlikuje od realizma samo po tome što više ne tematizira seoski zakutak i to u kilometarski dugim opisima jednog kamina. Razlikuje se, na žalost, i po tome što je izgubila one interesantne karakteristike realizma, kao na primjer bogat „ulazak“ u čovjekov karakter. Ali ako čovjek piše samo o sebi i o onome što je u okviru njegovih iskustava (ovo zadnje je isto dosta popularno), onda on ni ne može dati bogat opis nekog lika kojeg u životu nije iskusio. Očito je Dostojevski imao bogata iskustva kad je mogao tako pisati. Osim što nije. Bilo je tu potrebno mnogo čitanja, a ono što je Dostojevski dao od sebe je bilo razumijevanje, uvid i vještina. I iskustvo, jasno, ali ne samo to. Balzac je, na primjer, proveo mnogo vremena po knjižnicama studirajući ljudsku psihologiju da bi što bolje oslikao promjene svojih likova kroz njihova putovanja u romanima. U stvarnosnoj prozi toga gotovo nema. Ako i ima, onda rezultati nisu bogzna kakvi, jer ne odražavaju te procese učenja. Ali to im nije ni namjera. Namjera im je napraviti kratku reportersku fotografiju stvarnosti i ispuniti je riječima, da bi ta fotografija što više ličila na neposrednu stvarnost koja je uslikana. I to je isto nešto što se razlikuje od realizma, na žalost. Ne samo po površnosti percipiranja i „hvatanja“ stvarnosti, nego i po odnosu između stvarnosti i pisanja. Realizam nije doslovna preslika stvarnosti, nego koncipiranje događaja i likova da izgledaju kao da bi se mogli naći u stvarnosti u tom obliku. Nije važno je li Madame Bovary zaista postojala i tko je ta osoba; bitno je da bi se po svom opisu ona mogla pronaći u tom vremenu, pod tim okolnostima, u toj sredini, u toj obitelji, na tom mjestu. I ne bi ovo sve bilo ni tako strašno da se to toliko, s vrlo malim iznimkama, ne forsira do besvijesti.

  • Nema eksperimenta, nema ni intepretacije

Otkad krenusmo u školu, učismo na hrvatskom interpretaciju teksta. Bez obzira na to kakav je bio nivo interpretacije i kakva je bila osoba u ulozi profesora koja je intepretaciju vodila, opet smo se kako tako morali baviti tekstom. Opet i u srednjoj, a neki su se za to moranje odlučili i na faksu. I tako smo mi, nakon što smo pročitali, recimo, Ristićevu „Turpitudu“, blenuli sat vremena kući nad tim tekstom i onda još sat i pol na predavanju zajedno s profesorom, i onda još toliko opet kući noseći u glavi nove muke koje nam je profesor zadao svojom pak interpretacijom i svojim primjerima. I onda diplomiram, uzmem u ruke neki tipičan tekst suvremene hrvatske književnosti i više nemam nikakvih muka. I baš mi je dosadno, jer se uopće ne moram tekstom baviti. Sve mi je jasno! Pritom, nemam ništa protiv toga ako mi je sve jasno, ali ako mi tekst donese nešto novo, u spoznajnom smislu (svaki tekst donese nešto novo, osim ako nije plagijat) – ne očekujem od psihološkog trilera rusku avangardu, bez obzira na to što mi je potonja draža. Ali od ovoga nemam gotovo ništa, ne mogu ništa osim reći „primljeno na znanje“, kao da sam pročitala novinski tekst, što domaća stvarnosna proza, pogotovo u svojim začecima (iako ti začeci nisu suviše daleko od današnje vremenske točke), defakto i jest i želi biti. Briše se granica između takozvane visoke i niske književnosti, novinari su pisci, pisci su novinari, jezik je ulični, književnost dostupnija i kao proizvod i kao takozvani zanat, sve je to jasno, ali, brate, dosadno je. U protivljenju opskurnosti u književnosti, čemu se rado pridružujem, ipak se ne mora otići u takvu krajnost – jedno od umijeća književnosti je stvoriti polisemiju s više fabulativnih i interpretativnih niti. Ovo opskurnost ne može – opskurno uglavnom krije nedostatak vještine i talenta. Ali to ponekad krije vulgarna balanost i reporterstvo u književnosti.

  • Nema kritike, samo reklama

Ovo nije moje, nego Solarovo, i teško je to ne potpisati. Kako je književnost danas proizvod koji se daje na konzumiranje, a ne na misaono bavljenje njime, takva će biti i reklama. Naravno, u akademskim krugovima ona još i postoji, iako se više ne probija do „masa“ – tko će platiti kritičara da napiše pogovor od 10 strana. Bavljenje romanom u intervjuima s piscima je isto tako površno kao i reklama koja se nutka kupcima. Negativnih kritika ima vrlo malo, a ako i ima, one su također površne. Vezano uz prethodnu glupost, čini se kao da ne postoji strast za bavljenjem književnošću. Tekst se pročita, najčešće se ostavi ako čitaoca „ne primi“ prvih par stranica i nakon konzumacije se odloži, pospremi se u mentalnu ladicu na kojoj piše „dobro“ ili u drugu na kojoj piše „loše“, a ponekad i na treću na kojoj stoji „neutralno“ i to je to. I to nije rezervirano nužno samo za „mase“; ljudi koji su završili književnost i koji se njome bave slično „operiraju“. Nedavno sam od jedne urednice čula da „te prava književnost mora držati u suspenziji od početka do kraja, tu nekakve filozofije i eksperimenti su bez veze“. Da te bog sačuva, što bi rekla moja baka.

Da zaključim – ništa ne advociram. Nema tu promjene; književnost nam je onakva kakvo nam je društvo. A u društvu je dominantna kapitalistička ideologija konzumerizma, ja-pa-jakanje, površni individualizam, aktivizam, self help i tako dalje, koja se pak oslanja na odgovarajuću joj ekonomiju, i tako dalje. Dodajmo tome rat i borbe s desničarskim bedastoćama u kojima liberali pravdaju svoj intelektualni raison d’etre i stvar je više manje jasna. Ovo je samo obzervacija ponuđena istomišljenicima radi eventualnog lakšeg povezivanja u ovoj suvremenoj gustoj magli odvojenosti. I to je, što bi rekao Harms, zapravo sve.

Foto: www.pexels.com

Viktorija Bauer: Prevodim te potpuno pogrešno

Smetam li ti, ponekad? Kada, čini se, namećem svoju živost. Pokušavam učiniti da svi progledaju i vide kako se ubrzano svijet kotrlja u krivome pravcu. Kada su decibeli mog smijeha prejaki. Korak toliko nemiran i krivudav da ne znaš sa sigurnošću procijeniti hoću li prići i poljubiti tvoj lijevi ili tvoj desni obraz. A možda ću samo proći, naoko djetinjasto uvrijeđena. Možda ću se prikrasti iza tvojih leđa, zaskočiti nevoljkost i ukrasti trenutak: dokazati ti koliko vrijeme čudesno može biti na našoj strani. Smetam li ti, ponekad, s tom sklonošću prema apstrakciji? Dok samo želiš biti, ostati do kraja vjeran utvrđenoj osamljenosti, neokrznut bespotrebnim emocijama, a ja te, od svih ja, salijećem i nudim ruke za suludu vrtnju od koje se slike uokolo pomućuju, sigurnost dekoncentrira i sve poprima nestvarne konture… Smetam li ti, ponekad? Dok bježim od banalnosti i sklapam kutije za čuvanje misterija. Zapravo te sve vrijeme iskorištavam, beskrupulozno i besramno: nosam te uokolo u svojim džepovima, kao kompas, kao orijentir… Dok hodam i bježim, tražim produžetke, a svejedno… I ponovno se vratim u kraljevstvo krhkih temelja, nepostojeće zapravo, metafizičko. Obilježeno nemirom. U kojem si muza riječima i toplini u trbuhu.
Prevodim te potpuno pogrešno, osvješćujem dok prolazim rukom preko etapa poznanstva.
Što li to uopće znači, ta potreba i želja da se usrećiš drugim bićem, dobrovoljno u njemu obamireš, ne jednom, stoput, i rastepeš samouvjerenost za čije je snaženje bilo potrebno toliko vremena. Pojednostavljeno… I čini se dovijeka ponavljanje pitanja, smetam li ti, ponekad, kroz zrak gotovo pretopao od uzbuđenja i straha, jer… Jer se razočaranja očituju u lomljenju duše i razlupanim pogledima u budućnost, a odgovori su ništa više od milostinje.
Prozirnost moje kože i ti koji se nazireš u krvotoku, i gluma, zbog svega bježiš među mondene žene, manje melodramatične, koje mirno sjede opušteno prekriženih nogu…
A ja sam ono nešto brzo što se pojavljuje i izranja uvijek iznenada, smijući se i spašavajući svijet, glasno, preglasno. Smetam, ponekad, znam.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Izazov, igra, izbor

Mogućnost izbora,
ponekad može zbuniti,
dovesti u stanje nelagode
i otvoriti pitanja
na koja nije baš jednostavno odgovoriti.
Što li učiniti?
Prihvatiti izazov ili jednostavno otići?
Dodati još poneku mogućnost
i totalno sve zakomplicirati.
Možda,
ali ako malo bolje razmislite
mogli biste sve.
Mogli biste prihvatiti izazov
kao igru
i upustiti se u nešto novo,
nešto
što još niste doživjeli,
nešto
o čemu ćete još godinama govoriti.
Možda biste,
ako malo bolje razmislite,
mogli sve i zaboraviti,
zakopati duboko,
duboko gdje svjetlost ne prodire
i pobjeći.
Mogli biste možda,
možda samo sanjati o svemu ovome
i nikome nikada ni riječ reći.
Nikada
nikome
riječ
reći,
možda

Foto: www.pexels.com

Enisa Milinović: Strah i hrabrost

Višestruka opasnost koja vuče u propast se zove STRAH. Zbog nje postoji HRABROST koja mu tad pokazuje obalu. Sa obale na okean novoga njegova smjelost ga vodi i vuče.
Svim drugim svojim djelima tu vrlinu plemenitu kazuje. Međutim, mnogi drugi imaju suprotna mišljenja o tome. Hrabrost je moć pristupiti nadolazećem problemu.
Tada se u paučinu uhvati sa svim zlim primislima. Slavu, moć, silu koja ga moguće savlada. I zbog raznih događaja kao kukavica očajava. Zaostane na pola puta ka rješenju svog problema.
Nesreću svoju, nesreću drugih produžuje, pa i pojačava.
Ako se uzda u ljudsku sudbinu, zbilja je budala.
Biti hrabar ne može svatko, to mogu biti samo pošteni, jer za poštenje moraš položiti nekakve žrtve. Hrabri ljudi da bi spasili druge se ne pitaju šta će s njima biti. Humani pak će uvijek slaviti svoje žrtve i heroje mrtve.
Pa šta da kažem nakon svega ovoga, svih ovih tvrdnji. Da li je čovjek zao ili nepošten ako u momentu nije hrabar? Da li je zbog toga izložen podsmjehu, izolaciji, sprdnji. Nije! Nije ni jedno od toga! U ljudskoj koži tu se krije samo običan čovjek!

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Noćas plače Sodaši dülö

Srpska ulica je virtualno imitirajući pantomimično osećanja, na pola puta od panonske nizije do raja, nadraženo osećala betonsko erotsko uzdignuti seksualno vristeći pesak prema nebu, na venerabregastoj bedranjišućoj plišnomilujućoj dolmi pretečoj sjedinjavanja misića, tela, ruka, usana, butina, kosa, udubljenja, ispupčenja, malja na stidnom svedajućem sveuzimajućem u jedno stapajućem odoru rika andaluzijskih bikova natopljenim sluznim kapima rajske rose nevinosti iz ljubavnih požuda biblijske pravičnosti sjedinjavanja krika večnog nezaborava, dolazila pevajući odu zahvalnosti, sreći, ushićenjima, dovekovnoj večnospojenosti, zauveknom nezaboravu, kuneći se Aleksandru Makedonskom velikom i Atili Biču božijem da je to njen put večnosti svih života koliko god ih ima. Ulazila je u rajsko grotlo pored duda Adama njišući bedra iz razmaknutih butina reka kanjonskih vrtloga, moleći strasno ognjeni misić života u stavu device na odjunferskovalskom sedećem vremenskom panju dahćući ispekidano brzo udisući dubokouzdahno treseći visokonaponskim strujnim šokovima podstomačje lomeći se neravnomerno ciklično poput ulaska vrha planine u niske orkanom nošene guste oblake, vrtela je bezvremensku nezaustavivu mišićnu čigru u međunožju poput paljenja ognja u doba kamena, odlazila je u zemaljski raj crescendom noseći goreći sve što je u njoj na njoj i okolo nje bilo… Noćas plače Sodaši dülö za ulicom srpskom koje više nema…

Ilustracija : Florian Hajdu