Slavica Gazibara: Kad malo zavirim u godine

50-te
– Hajde dijete, sjedi tu uz peć i stavi noge u rernu. Začas ćeš se utopliti!
– Ali mama, zima mi je i spavati!
– Samo se ti grij, a tata i ja ćemo staviti još jednu slamaricu i pokriti te tatinim kaputom. I ne skidaj te vunene čarape ni prsluk!
– Evo i ciglu ti još zamotam… Neće tebi srećo više biti zima!
60-te
– Jesi li završila sa zadaćom?
– Jesam!
– Evo ti onda trideset dinara i možeš u kino. A što ima ove nedjelje?
– Winetou!
– Iz kina pravo kući, jasno? Ako nas nema, mi smo kod doktora, idemo gledati Muzej voštanih figura. Moramo požuriti da zauzmemo mjesto. Žgance i kiselo mlijeko ću ti ostaviti na stolu. I operi zube i noge prije spavanja!
– Dobro, dobro!
– I ponovi onu pjesmicu što ćeš recitirati preksutra. Nemoj nas osramotiti, znaš da je priredba za rođendan našeg dragog druga Tita! A on ti je sve dao – i struju, i vodu! I palentu, i mlijeko!!!
70-te
– Ma vidi ti nju… Kuda ćeš takva? Gdje ti je potkošulja?!
– Ma daj mama, pusti me, pa toplo je!
– Haljina ti jedva pokriva guzicu, majica do pupka, a ni potkošulje nemaš. Razboljet ćeš se nesrećo jedna!
– I ugasi taj gramofon već jednom!
– Mama, nije gramofon, nego Radio-Luksemburg, daj još samo malo da čujem, sad je top-lista…
– Draga moja ženo i ti kćeri, odoh ja iz ove ludnice!
– Tata, ideš opet u ribičiju? Crve sam ti nakopala, puna ih je Nivea kutija!
– Baš lijepo! A gdje mi je ključ od fiće?!
80-e
– Kaj, vi budete gradili kuću? Pa tek ste se oženili! Otkud vam novci?
– Dignuli smo bolesničke kredite, on, ja, mama, tata, njegovi i njegov brat pa imamo za učešće da dignemo dugoročni stambeni u Privrednoj za gradilište.
– A dalje?
– U Varaždinskoj budemo isto tak, daju jedan prema četiri. Kad budemo, ako ne sad?!
***
– Kaj čujem, rastajete se?
– Je.
– A kaj bu s kućom?
– Već smo to rešili: prodali, namirili kredite i ostalo za jednu večeru, nismo imali kaj podeliti!
90-e
– Kaj radiš tata?
– Čitam novine. Ovaj rat – ne znaš tu tko koga. Evo, čitaj što rade ovi rođaci tvoje majke!
– Daj stari ne budali! Dobro znaš da su to tvoji zakuhali!
– Opet počinjete? Prestanite već!!! Isuse, poštedite me bar danas! Moram završiti članak za petnaest minuta! A i mala mi je još u vrtiću…

Smjena generacija

2000-te
– Kćeri, bi li se ti digla? Ručak je gotov. Jedan je sat!!!
– Kaj je?! Gde gori?!! Nisam gladna, pusti me…
– Rekla si: bila sam odlična studentica, sad sam apsolvent. Pa kad ćeš učiti i diplomirati ako u 10 navečer izlaziš i dolaziš ujutro?!
– Daj ne urlaj, sad se moram odmoriti neko vreme, a onda budem učila za diplomski. Daj hodi van. I zatvori ta vrata!
2010-ta
– Pa ti si dala otkaz u školi?! Jedva si dobila posao, a dala si otkaz?! A ja crnčim isti posao već trideset godina i koliko sam samo honorarčila da ti lijepo studiraš i da ti dam fakultet!
– Mama, slušaj me dobro: da ja radim još godinu dana u školi, ja sam zrela za ludnicu! Pa zato si ti takva! Pa pogledaj se samo!
– A što ćeš raditi? Od čega ćeš živjeti?
– Upisala sam tečaj alternative. Jooooj, jedva čekam da počne! To je ono što stvarno želim!
– Tečaj… čega???
– Gledaj mama na to malo vedrije, sad ćemo imati dijete, a ja želim biti s djetetom. Za to vrijeme ću ovo završiti i onda otvoriti svoj posao! Sve ide po planu! Daj ne šizi, opusti se malo…
2016-ta
…Hm, uskoro penzija… Eh, da mi je barem onaj tatin fićo …

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Oko Maroko

ne stavljaj mi povez

ja sam Oko Maroko
tvoje treće oko

što smanjuje Sunce protjerujući ga
kroz ušicu svakog našeg sutona

ja sam Oko Maroko
tvoje svevideće oko

zbog kojeg naše noći i jutra
nikada ne trljaju vjeđe

ja sam Oko Maroko
tvoje unutarnje oko

što gleda kroz zjene
i najmanje nam sjene

ja sam Oko Maroko
tvoje dvostruko oko

kojim nam se duše
vjenčavaju za srca

ja sam Oko Maroko
tvoje u trokut upisano oko

koje udara nebeski pečat
na sve što nam se ikad dogodilo

Predrag Kisa Kisić: Prizivanje vatre

Nekada je pisanje za mene predstavljalo pravo uživanje, bilo je to čisto i istinsko zadovoljstvo. Nisam se mučio sa idejama, jer sam ih imao bezbroj, bezbroj toga me je izazivalo i privlačilo da o njemu pišem, jednostavno nisam mogao odoljeti i stalno je nešto naviralo. Jedino sam se ljutio na samoga sebe što ne mogu da upamtim sve te ideje i da ih ispratim, a nisam stizao ni da ih zapišem baš sve. Tako su mnoge ideje i nestale, mnoge zamisli, a i već napisane rečenice u mojoj glavi, propale, kao propuštene šanse, nikad uhvaćeni momenti, zauvijek izgubljeni, i ponekad žalim za tim jer, ko zna, možda su to bile one prave ideje, možda je to bilo ono ključno iz čega bi nastali moji najbolji radovi. Pa, šta sam mogao da učinim? Pisao sam svaki dan, gdje god bih to stigao. Sreća je u tome što sam za to imao dosta vremena, uvijek, pa i kad nisam, ja sam ga nalazio. Sve što me je zanimalo od moje trinaeste godine, bilo je pisanje. Uzeti olovku i papir i zapisati ono o čemu razmišljam. Bilo je to slatko, prijatno, moćno i strastveno pisanje. Pisao sam prije polaska u školu, čak i na putu do škole, čekajući autobus, i u samom autobusu među gomilom svijeta, sredovječnih žena koje žure na svoj posao, umornih šljakera što idu da nadniče, i naravno, mojih vršnjaka koji stojeći spavaju ili budni sanjaju o slobodnom danu i izležavanju do podneva. Uvijek sam ih posmatrao, držao ruksak u svome krilu i imao svesku pred sobom i olovku u ruci, uvijek spreman da zapišem svoja zapažanja o pojedinostima kojih je uvijek bilo, uvijek sam ih nalazaio, prepoznavajući ih na licima svih tih ljudi, i uopšte. Pisao sam i u školi, na časovima najviše, baš zato jer su me užasno ubijali u pojam sa gomilom besmislica, koje nikome od nas nesrećnika nikada nisu zatrebale. Sve mi je to bilo toliko smiješno, taj pokušaj da nas nečemu „nauče“, to mi je ličilo kao da neko pokušava na isti način dresirati konja, magarca, psa, ili neku pticu, ili kao da doktori i psiholozi pokušavaju sve pacijente liječiti istom metodom i istim lijekovima dajući jednaku dijagnozu svima, a pacijenti ustvari boluju od različitih bolesti, dakle ne svi od iste. Zato sam se sklanjao od toga. Pisao sam i za vrijeme odmora između časova. Profesori me nikada nisu voljeli zbog toga, ali nisu me voljeli najviše radi toga što sam im se stalno suprotstavljao mišljenjima i stavovima, protuvuriječio sam im i ulazio u rasprave s njima. U osnovnoj školi su mi oduzeli nekoliko radova, mislili su da su to prijeteća pisma, prijeteće poruke njima upućene, mislili su da ih ismiajvam i vrijeđam kroz neke navodno skrivene poruke, te su me strogo kažnjavali, a zbog čega ja nisam mario, naprotiv. Meni je bilo smiješno to njihovo pogrešno tumačenje mojih radova, i ja sam u stvari samo pisao svoju poeziju, pisao sam svoje tekstove, pljuvao sistem i vlast, pljuvao po svim idiotima koji su nas trovali na razne načine i ispirali mozak raznim glupostima pripremajući nas zapravo da budemo robovi modernog doba. Pisao sam o svim drkadžijama koje nisam podnosio, o svim stvarima koje su mi se gadile i istresao tako gorčinu i nezadovoljstvo, a sve zbog nepravde, zbog laži i foliranja. U srednjoj školi sam bježao sa časova svaki dan, bježao sam samo da ne slušam budalaštine, a neki su me osuđivali i smatrali me za delikventa i rovitog nezrelog dječka koji ne umije da prihvati autoritete. Iskreno, da su to moji profesori nekim slučajem bili, autoriteti, a trebali su da budu, međutim nisu, ja bih ih vrlo rado prihvatio, jer baš u to vrijeme, ma koliko da sam bio buntovan, a jesam, i to prilično buntovan, ja sam shvatao još kako, šta je to autoritet i šta on predstavlja, i upravo sam imao potrebu za nekim starijim, znatno starijim, ko je veoma iskusan i inteligentan, neko ko bi mogao da me shvati i posavjetuje, od koga bih ja mogao mnogo da naučim. Uostalom, ja sam odrastao uz znatno starije od sebe, družio sam se s njima i učio kroz cijelo djetinjstvo, a tada, tih devedesetih godina kada sam provodio svoje djetinjstvo, tada se još uvijek znalo šta je to hijerarhija, šta je autoritet, i to sam poštovao. Ali moji profesori ne samo da nisu bili autoriteti, nego su bili zreli za psihijatrijske ustanove, skupljeni s konca i konopca svi oni koji se u neko prijašnje vrijeme nisu mogli zaposliti u nekim uglednim školama, jer su se sam Bog zna kako provukli na fakultetima, pa su, eto, dopali u našu školu. Srećem ih i dan danas, sa nekima sam razgovarao, i uvjerio se da nisam pogriješio u vezi s njima kada je u pitanju moja procjena iz toga perioda, štaviše, shvatio sam da je njihov slučaj još teži, još ozbiljniji. No, govorih o mom pisanju. Da , bježao sam jer nisam bio poput ostalih, u mnogo čemu sam bio drugačiji, ne kažem ni bolji ni pametniji, a ni gori, već samo drugačiji. Jednostavno nisam prihvatao nešto što ne samo da mi se nije dopadalo, već se tome sve ljudsko i moralno i razumno i normalno u meni protivilo tome. Jednostavno nisam dao da me ta njihova mašina provuče kroz sebe, da me samelje, da me njihov sistem oblikuje i na kraju proizvede kao sirovinu, koju će kasnije decenijama rabiti do moje iznemoglosti, sve dok ne iscrpe i poslednji atom koji bi mogli da unovče. Glupi profesori nisu shvatali da su i oni uvučeni u tu mašinu, već davno, i da su sada dio sistema koji proizvodi obrazovane idiote. Oni su, što je najgore, voljeli svoju ulogu, upravo zbog toga što su sebe smatrali velikim autoritetima, i uživali su da budu iznad nekoga, da nekome naređuju, jer to je njihova potreba, njihova glad, da budu oni koji zapovijedaju, da imaju neki zakon i moć u svojim rukama, i ja sam ih zbog toga prezirao. Zato sam bježao sa tih časova da bih pisao, da bih bio sam, a ako ne to, ako ne zbog toga, onda sam bježao sa svojom klapom, igrao fudbal na gradskim terenima, pio pivo u parku, na klupicama, na gradskom stadionu, na šahovskom, ispred biblioteke, ispred zgrada, u haustorima, kuda bismo stigli, i mnogo, baš mnogo smo se zezali.
U to vrijeme nisam baš mnogo čitao – više sam volio i više mi je odgovaralo da živim život i stičem znanja kroz životna iskustva, kroz proživljavanje u praksi, – nisam ni znao za mnogo pisaca. Imao sam svega desetak knjiga, i to je sve što sam do tada pročitao i znao o književnosti i piscima, ali me oni, pisci, nikada i nisu zanimali. Nikada nisam nešto naročito ni volio taj svijet, a ne mogu reći ni da ga danas nešto volim, možda upravo jer ga sada odlično poznajem. Šta znam, valjda je to zbog toga što je većina pisaca i umjetnika uopšte, oduvijek nešto izigravala, nekakvo ludilo, nekakvu vještačku ekscentričnost, pokušaj da se bude nešto što u samoj svojoj suštini i prirodi svoje ličnosti nisu. Nikada nisam podnosio to glumatanje po književnim večerima, promocijama, izložbama, raznim postavkama i slično. Nekako su se oduvijek svi jednako držali, pozirajući jedni pred drugima, sve u pokušaju da se ostavi nekakav utisak koji bi navodno trebalo nekoga da impresionira, utisak kreativca, intelektualca, koji se ističe i koji je navodno zbog nečega poseban i vrlo važan. Ne znam, nekako su se svi oni, ti o kojima govorim, ta većina, jednako oblačili i neprirodno ponašali. Najviše su mi išli na nerve oni umjetnici koji nose razne marame i šalove. Šta im to zaboga uopšte znači? Ni ja ni gomila mojih normalnih kolega umjetnika, među kojima su i mnogi psiholozi, nikada nismo uspjeli da odgonetnemo, iako pojedini daju nekakve smiješne odgovore. Ne znam, sumnjam da i oni znaju. Nego, govorih o mom pisanju.
Pisao sam strastveno, vatreno i potpuno predan tome, zadovoljan i srećan zbog toga. Pisao sam, kao što rekoh, o gomili pojedinosti iz svakodnevnog života, zapisivao sam svoja razmišljanja, ideje, maštanja, razna viđenja, pisao o svojim snovima, željama, nadanjima, iznosio oštre kritike o onome što sam smatrao neispravnim, nepoštenim, itd.. Međutim, kada sam prešao dvadeset i neku, vatra u meni kao da se najednom stišala, gotovo preko noći, i sva lakoća i ljepota pisanja, kao da su odjednom nestale. Prvo je, nekoliko mjeseci, trajao potpuni tajac. Pola godine sam radio u nekoj lokalnoj televiziji. Rintao sam kao upregnuto kljuse, kao crnački rob. Životna „sreća“ me je i tu pratila, a koja mi gotovo nikada nije donosila dobro, kao i ranije, prije toga dok sam radio u pogrebnom ’’društvu’’ – zbilja ne znam zbog čega su to nazivali društvo, – godinu i nešto dana kao grobar, ukopnik. Dobro, tada sam otkrio vjeru i našao Boga u sebi, pa sam i mnogo pisao pod blagodeti Božjom. Ali to je u mnogome nesrećan posao, nekako mračan i strašan, jeziv i sablasan. Nema ništa lijepo da se doživi kroz taj posao, osim da se mnogo nauči o životu i smrti. Bila je to jedna velika i korisna lekcija, jedno izuzetno poučno iskustvo. Iskustvo koje je tjeralo na veoma trezveno razmišljanje o čovjekovom životnom putu, o sudbini, o sreći i nesreći, o prokletsvu i mnogo čemu. Često sam, dok bismo čekali povorku, šetao grobljem između spomenika, posmatrao izblijedjele likove sa starih fotografija, izblijedjela slova ugravirana s namjerom da budu dio vječnosti, dio vječnog traga koji će ostati za pokojnim. Razmišljao sam i o njihovim životima, o njihovim životnim sudbinama, o nesrećama koje su ih vjerovatno zadesile, a neke sigurno jesu. Razmišljao sam i o radostima koje mora da su proživjeli, bar malo osjetili. I uvijek kao da sam osjećao nešto što je zaista ostalo za njima, kao da nešto zaista i dalje postoji, tu gdje blijede slike i jedva vidljiva slova od zuba vremena i dalje svjedoče da su nekada živjeli i postojali u ovome svijetu. Ipak, smrti se nikada nisam plašio, čak ni kada sam sahranjivao svoje vršnjake. No moram priznati, sva ta tuga i bol koja se raspe kad su sahrane, svi ti teški i veoma potresni prizori, ostavili su velikoga traga na meni, mom srcu i mojoj duši, i sjećanja na te dane, dane sablasnih jeseni i hladnih zima kada sam kisnuo i kada me je studen vjetar šibao, i kada sam ispraćao mnoge u onaj zagrobni život, nikada neće nestati, neće izblijediti ni najmanje.
Ali, dok sam radio u televiziji, kao scenograf, tj. fizički radnik u sektoru scenografije koji je sklapao i rasturao scene za razne emisije, bilo je mnogo posla, mnogo više nego ikada ranije, što zbog toga jer je u ekipi sa kojom sam radio, vladao opšti haos zbog loših odnosa i nikakve saradnje, nikakve kolegijalnosti, što zbog toga jer je sa mnom radio jedan umno poremećen čovjek koji je pričao sam sa sobom, sam sa sobom se svađao i psovao, grdio, ljutio se, i… A drugi je bio jedan starac, u šezdesetim godinama, neobično snažan, krupne građe, ali toliko glup, da je gotovo bio imbecil. Treći je bio teški neradnik, kockar, pijanac koji nije znao da pije i koji nije podnosio alkohol, lažovčina, kleptoman i žestoki prevarant, najgori u našoj grupi, podlac i tračara, a ja sam htio da ga bijem, najviše zbog laži koje je širio o meni i zbog toga jer nije htio da radi pa je posao padao po mojim leđima, a ni prva dvojica nisu htjeli da rade, pa ja eto, urpavo zbog toga bilo tako mnogo posla i naporno, između ostalog. Druga stvar koje je učinila da posao liči na robovski, bile su poplave koje su te godine zahvatile skoro cijelu državu. Kiša je padala danima, oblaci iznad grada se nisu micali, a voda je sve više navirala, sve dok sve nije poplavilo. Poplave su donijele veliki haos, ogromne štete su nanešene. Podrum zgrade je bio potpuno potopljen i sva naša scenografija je ležala pod vodom, sasvim uništena. Danima su pumpe crpile vodu, i kada je nivo najzad dovoljno opao da se može u specijalnim odijelima ući, jedan kolega i ja smo bili jedini koji su silazili u podrume i magacine, probijali se do radionice i parkinga, do klima komore i prostorija iz kojih smo izvlačili ono što je se moglo spasiti. Posle smo ručno crpili vodu, gazili mulj koji se na dnu nataložio, a ispod sebe je skirvao rasute dijelove izlomljenog stakla, plastike, i sami Bog zna koliko rasutih šrafova, eksera i raznih oštrih predmeta iz radionice. Hodali smo u nekim smiješnim odijelima, sasvim neudobnim, noseći zaštitne maske na licu, jer je smrad od prlajvštine i fekalija koje su se izlile iz kanalizacije bio nesnosan. Plašio sam se neke infekcije i danima sam imao problema sa glavoboljom i disanjem. Naravno, za to nam niko nije pošteno rekao ni hvala, a kamoli da nas je platio za prekovremeni rad i posao, koji nije bio naš posao, ali eto, obavljali smo ga, i to je bio najprljaviji posao koji sam ikada radio. Moram da kažem da je nivo vode tada bio nam do pojasa, i da se zbog nedostatka svjetlosti, jer nije bilo struje, ništa nije vidjelo, pa smo bukvalno tumarali u mraku, i posle nekog vremena toliko navikli na takve uslove, da sam imao osjećaj da se pretvaram u slijepog miša, jer mi se vid toliko prilagodio tmini da sam mogao savršeno jasno da vidim sve ispred sebe. Ali dobro. Za to vrijeme, zbog tako napornog posla i velike iscrpljnosti, proživljavao sam teške i nesnosne košmare. Sanjao sam razne užase, stotinu puta veće od onih koje sam sanjao za vrijeme rada u pogrebnom, kao grobar. I sanjao sam jedan uvijek te isti san. Neko me je u snu svaki put zatvarao u neku mračnu prostoriju i pritiskao nekakvim pokretnim zidovima, gdje ništa niti sam mogao da vidim niti sam mogao da se izbavim, a bilo je hladno, strašna studen, i ja sam se užasno plašio toga, i uvijek grčevito dozivao upomoć. Posle sam se navikao i na loš san, čovjek se valjda na sve te stvari prije ili kasnije navikne. Navikao sam da zbog duplih i troduplih smjena, radeći po petnaest časova u prosjeku – a nekada sam ostajao i mnogo više, po trideset i nešto časova, – spavam tek svaku drugu noć, i to veoma kratko, dva ili tri sata, najviše četiri, i to uvijek isprekidano, upravo zbog onih košmara koji su me mučili. U to vrijeme – a tome sam još negdje ranije počeo da govorim, prije nego sam počeo da govorim o poslu i drugim stvarima, – pola godine nisam uopšte pisao. Ni jedne proklete rečenice nisam sastavio. Živio sam sam tada, u stvari, imao sam cimera, jednog prijatelja sa kojim sam se i od ranije družio jer sam redovno odsjedao u njegovom Pub-u. Stan u kome smo živjeli, pod kirijom, zapravo je bio stan našeg prijatelja. Lijep je to i skroman život bio u podstanarskoj sobi, mada smo koristili cijeli stan, ali me ta kirija, iako snižena, koštala skoro trećinu mojih mjesečnih primanja. Ostatak primanja sam trošio na cigarete, neizostavno i na alkohol, kafu, sitne potrebštine i kafanu u koju sam volio da odlazim u slobodno vrijeme, radi druženja i odmora. Ne znam odakle sam se hranio, s kojim novcima, ali znam da sam u početku dobro se hranio, a kasnije, kasnije je bilo i gladi. No, tad sam dao otkaz na poslu u televiziji, riješio se kafane koja me mnogo koštala – jer sam se zaista svega zasitio, jednostavno, bilo mi je dosta da lomim kičmu za ništa, za neku bijedu od primanja, i uopšte, bio sam sit svega toga, – i ponovo počeo da pišem.
Međutim, od tada moje pisanje postaje muka, od tada počinjem da se borim i sam sa sobom i sa stotinu mojih jada, novih i starih problema i muka, raznih đavola i demona koji su me progonili. Od tada bijem bitku da napišem makar i jedan jedini prokleti red. I to tako traje mjesecima, i činilo mi se kao bezizlazna situacija, nešto poput one situacije u kojoj sam se nalazio u mojim košmarima. Sva moja razmišljanja, sve moje ideje, viđenja, sve one pojedinsti iz svadnevice, sve se to gubilo pred bjelinom papira, pred linijom koja neumitno blinka na ekranu mog računara. Naposletku, obuzela me i ljenost, izgubio sam volju, i čini mi se, predao se nekoj višoj volji koja je tada, osjećao sam to, upravljala mnome. Bio je to čudan osjećaj i nešto još čudnije, nešto što nisam shvatao, tjeralo me na razne rđave pomisli kada je riječ o pisanju, te sam tako razmišljao i o tome da sasvim prestam pisati i baviti se pisanjem. I pored toga čudnog osjećaja koji me držao, bio je tu i osjećaj koji se svakoga dana javljao. Bilo je to nešto što me je golicalo, kopkalo i što mi nije davalo mira. To nešto mi je govorilo da pišem, da radim i ne gubim vrijeme na druge stvari – ali ja sam tada bio obuzet mislila o tome što sam vjerovao da gubim sebe, – već da sjednem i počnem pisati. Često, gotovo uvijek, sam slušao taj neki glas, taj neki osjećaj, to nešto, i sjedao bih i uzimao da pišem. Mučio sam se i naprezao, satima uporno pokušavao da nešto napišem, sjedeći pred računarom, hodajući po sobi poput kakvog ludaka i boreći se sa nervima koji su popuštali, pa ipak, uvijek se ponavljalo isto, sve riječi, sve misli, sve ideje i zamisli su se gubile pred praznom bijelom stranicom, pred linijom koja neprestano blinka na ekranu mog računara. Kada bih najzad odustao, predao se višoj sili koja je odlučivala umjesto mene, uprkos mojoj upornosti i trudu, da neću ništa napisati, počinjalo bi da me grize nekakvo drugačije osjećanje. Onda bi me progonile misli o tome zašto nisam ništa napisao, zašto ne mogu. Kao da me savjest pekla, osjećao sam strašnu krivicu, jeo sam se iznutra koliko mi je bilo krivo što ništa nisam napisao, što nemam snage, što sve to nestaje u trenutku kad treba biti preneseno na papir. Kao da su se u meni smjenjivali udarci dobra i zla, dobroh i zlog duha, udarci koje su oni međusobno razmjenjivali a koje sam ipak samo ja osjetio. Sve to me je dovodilo do ludila, bio sam isfrustriran zbog toga i molio sam Boga da to stanje prođe. Molio sam se da jedan od ona dva duha, dva osjećanja u meni, ili šta god da je to bilo, pobjedi jedan, pa ma koliko me bolio udarac pobjednika i ma ko taj pobjednik bio. Toliki je bio moj očaj, da sam samo želio da se to konačno svrši u meni, te da nakon toga znam na čemu sam.
A onda je na scenu stupila žena koju sam nešto malo ranije zavolio i koja je neizostavno mene zavoljela. Ona me je iščupala iz mojih govana, iz mulja od poplava koji se uvukao i umoju ludu glavu, iščupala me iz mraka mojih košmara, uključila je svjetlo, otjerala moje demone, i natjerala me, iz ljubavi, da pišem svoj prvi roman za koji sam ideju dobio godinu i nešto dana ranije, u vrijeme dok je pisanje za mene još uvijek bilo lako, jednostavno i čisto uživanje. I zaista, neka sam proklet ako lažem, ali za petnaest radnih dana od ukupno njih devetnaest, koliko sam radio na romanu, ispisao sam preko tri stotine stranica. I dok sam u narednom periodu sređivao rukopis – a sve vrijeme, žena koju sam zavolio i koja me je zavoljela, mi je pomagala i gurala me naprijed, bodreći me i ohrabrivajući da istrajem u tome, – ja sam dobio ideju za nastavak priče, te sam tako napisao i drugi dio romana, za rekordnih deset radnih dana. Broj stranica je na kraju izašao na pet stotina trideset i dvije stranice. Prizivao sam vatru i vatra se vratila, vratili su se lakoća i uživanje, i bilo je to strastveno i ekspresivno pisanje, i uživao sam toliko da sam to zadovoljstvo zbog osjećaja koji me konstantno držao, poredio sa žestoko dobrim orgazmom posle seksa. Po završetku romana, nekoliko mjeseci sam odmarao i pio, zadovoljan i srećan što sam najzad napisao svoj prvi roman. A onda sam sasvim iznenadno došao do gomile novih ideja za nekoliko novih romana. Ne želeći da gubim vrijeme i plašeći se da te ideje ne izgubim kao što sam mnoge već davno izgubio, a o čemu sam već govorio na početku, odmah sam počeo da pišem jedan za drugim romane. Palio sam se, gorio od uzbuđenja kad-god bih dobio novu ideju, i čini mi se da sam svršavao pisajući prva poglavlja novih romana. Jedan, drugi, treći..peti, i na kraju njih ukupno sedam. Jednostavno bih stao na drugom ili trećem poglavlju, i dobivši novu ideju za još jedan roman, ostavljao bih rukopis na kome sam do tada radio i odmah prelazio na drugi. To me, naravno, nikuda nije odvelo. Shvatio sam da je to – pošto s time ništa nisam postigao, – zapravo bilo samo bilježenje, hvatanje ideja da ne iščeznu. Kada sam to shvatio, počele su velike nevolje, velike svađe s ocem i sa ženom koju volim. Moja životna „sreća“ je ponovo pokucala na moja vrata i bogato me nagradila. Sve više sam se povlačio u sebe, nekim čudom baš tada prestao da pušim, čak sam se i rijetko napijao, a iz kuće gotovo da uopšte nisam ni izlazio, i sve manje sam pisao. Počela je da me hvata ozbiljna depresija, bio sam je svjestan i suočavao sam se sa mnogim unutrašnjim problemima, a uzrok tome, pored svađa, vjerovatno je bio i taj što sam se plašio da se ono stanje u kome sam mučio muku sa pisanjem, ponovo ne vrati. To bi me dotuklo. Hranio sam se knjigama, kao što je to bio običaj već duže vrijeme unazad – a to sam propustio da spomenem da sam negdje u međuvremenu počeo mnogo da čitam. Zaboravio sam i da kažem kako sam oduvjek volio da stičem razna znanja, da se o mnogo čemu informišem, učim i usavršavam. Pa sam tako mnogo gledao dokumentarne filmove, emisije, o umjetnosti, nauci, i raznim stvarima. – Mnogi, iako mi to nikad nisu otvoreno kazali, a ja sam to puzdano znao, – su smatrali da sam odlijepio, a mislim i znam da nikada nisu ni imali naročito mišljenje o meni, a ni ja se nikada nisam trudio da im nametnem drugačije, jednstavno sam bio to što jesam. Žena koju sam volio i koju i dalje volim, me nije ostavila niti sam ja nju napustio, iako smo nastavili da se žestoko svađamo. Ona je deset godina starija od mene, ali zar je to važno? Ja imam dvadeset i pet godina kada ovo pišem, i dalje bježim sa nekih časova jer vidim šta se krije u pozadini cijele ove naše priče, a i profesori su veoma loši. I dalje u meni živi bunt koji se zasniva na temeljima zdravog razuma, čiste savjesti, na moralnoj osnovi i logici, kao i na svijesti koja prkosi i odolijeva lažima i podvalama koje nam svaki dan serviraju i kojima nam i dalje ispiraju mozak. Već je kasno, ponoć je prošla. Ujutru idem u nadničenje, jer i dalje živim težak život – a nekad sam imao sve i to sve mi je oduzeo jedan prokleti rat, – i ne stidim se toga, ne stidim se poštenog rada, a u rad i trud vjerujem i smatram da bez toga nema ničega. Ali, noćas sam odlučio da se kao pisac vratim, sebi, i da probudim uspavane ideje, ponovo prizivam vatru da se digne iz pepela i vaskrsne pred suncem novoga jutra. Potaknuo sam žar koji je već dugo tinjao u meni, potaknuo ga da se razgori kao nekada, ali ovaj put da njime i vaskrslom vatrom zapalim cijelu državu.

Foto: www.pexels.com

Katja Radolović: Juraj Dobrila na tajnom zadatku

Vrte se. Vrte se. Boje se vrte. Sve mu je zamagljeno. Zelena… plava… crna. Polako raspoznaje stabla i livadu. Osjećao se oslabljeno. Teleportacija mu je oduzela puno energije. Polako je pokušavao hodati. Poput tek rođenog laneta, nesigurno. Osjećao je snagu u sebi. Bio je jači nego ikad. Imao je nevjerojatne sposobnosti. Imao je i languamix. Njegovo malo čudo od uređaja. Dobro, ne baš malo. Languamix zna oko 7000 jezika – od latinskog do klingonskog. Languamix koristi infracrvene zrake za miješanje jezika u ljudskom mozgu. Nije namijenjen za to, no jedan klik i to se može dogoditi. Languamix je zapravo univerzalni prevoditelj koji uči onoga u koga su usmjerene infracrvene zrake. Mislio je u sebi – Misija započeta! – U razmišljanju su ga prekinuli uzvici seljaka koji su tjerali svoje volove: – Ajde! Brže, brže – Ou! – potiho je uzviknuo. Nije bio naviknut na takav izgled ljudi. Odjeća od platna, najobičnijeg starog prljavog platna. Koraknuo je iza. U vodu. Brzo se okrenuo. Bolje je pogledao svoj odraz.
– Čovjek u modernom odijelu, previše se ističe – proletjelo mu je kroz glavu. Na štriku je, kad se osvrnuo oko sebe u potrazi za odjećom, ugledao plahtu. – Idealno! – U tren oka se presvukao. U potrazi za prenoćištem odlutao je do obližnje krčme. Nije mu bilo drago što tamo mora prespavati. Sve je smrdijelo po rumu, a ugledao je i žohare koji su se skrivali između drvenih zidova poluprazne krčme. Te je noći malo spavao. Bilo je sparno. Ujutro se probudio oznojen. Lutao je krčmom u potrazi za kupaonicom. – Pa da – sinulo mu je – gdje bi ovakvi ljudi mogli imati kupaonicu?! – Vratio se u sobu. Pokušavao je stupiti u kontakt sa zapovjednikom Ljudevitom Gajem.
– Pih! Nema signala! – pomislio je. Odlučio je da će prošetati gradom i proučiti običaje ljudi i kulturu grada. Nakon obilaska grada, vratio se u sobu. Trebao je napuniti svoj Languamix.
– Nema ga. Nema ga u džepovima. Nema ga nigdje – razmišljao je panično. Jedina teorija koja se činila mogućom, osim da su mu ga ukrali izvanzemaljci, je da mu se netko ušuljao u sobu po noći dok je spavao i ukrao ga. Brzinom svjetlosti pohitao je u mjesnu policiju. Upitao ih je ima li u gradu lopova. Oni su prozborili nešto kao: – Ob voi kenyér!
– Oh, ne, katastrofa, tragedija! – pomislio je Juraj. Dogodilo se ono čega se najviše bojao. Njegov Languamix je pao u krive ruke. Svi su se jezici pomiješali. Nitko nije razumio nikoga. Nevjerojatnom brzinom u gradu je nastala opća zbrka. Ljudi su se sporazumijevali na primitivne načine. Lamatali su rukama i nogama, trčali uokolo. Sjeo je na livadu i duboko se zamislio.
– Što sada napraviti, što?
Nakon nekoliko sati razmišljanja, donio je odluku. Počet će ih učiti hrvatski. Znao je da je hrvatska neovisnost u pitanju. Naime, u budućnosti iz koje je on došao Hrvatska nije bila samostalna, već je bila podijeljena između tri jake države. A nije bila samostalna jer se nikad nije govorilo hrvatski pa nije imala nacionalni identitet. To je ono što je želio. Da, to je ono što je on, Juraj Dobrila, čovjek iz budućnosti na tajnom zadatku zajedno s još troje prijatelja želio i namjeravao. Poučiti ove ljude hrvatskom jeziku .
– Ja to mogu, ja to želim, ja to hoću! – uzviknuo je i potrčao prema glavnom trgu. Stao je na postolje statue na trgu. Kako je imao nevjerojatne sposobnosti, govorio je jezik svakog stanovnika svijeta. Na svakom je jeziku pomalo objašnjavao da će ih naučiti jedan zajednički jezik – hrvatski, tako da se mogu svi razumjeti. Malo-pomalo nakon par tjedana svi su znali hrvatski. Bio je iscrpljen, ali sretan. Sjeo je na onu istu livadu na koju se teleportitrao. Livada napretka, kako ju je zvao. Utipkao je broj Ljudevita Gaja i nazvao ga. Nekim čudom bilo je signala. Ispričao mu je o krađi languamixa (kojeg ni dan-danas nije pronašao ), učenju hrvatskog jezika i zgodama u selu. Popodne se otišao oprostiti od seljaka. Rekao je da će se jednog lijepog dana vratiti. Odšetao je do livade. Stajao je tamo i mahao. Odjednom, jaki bljesak na trenutak zaslijepi mještane i njega više nije bilo. Teleportirao se u nepoznatom pravcu. Tko zna, možda na tropski odmor na Havaje, ili možda na novu misiju. Nikad se ne zna…

Foto: https://www.pinterest.com/pin/544654148657598588/