Miro Škugor: Vremenoslovlje za navirivače

podignuto na nožne prste
drži se Sunce
za rubove najnižih oblaka
limenog obzora
navirujući u svako srce
u kojem bi moglo zasjati

tako se i ja navirujem
u svaku novu minutu
poput unezvjerenog vremenoslovca
predviđajući te i voleći
onkraj nepovratnog slijeda pojava

bez tebe kao da dan opet nije započeo
a jutro čvrsto zaspalo
snivajući beskrajne nizove i redove
sivih padobrana
koje kapljice kiše otvaraju
nakon odvajanja od podnica nimbostratusa
sudjelujući na tromjesečnom prvenstvu
jesenjeg neba
u slobodnim padobranskim skokovima

Foto: www.pexels.com

Victoria Botički: Djeca Instagrama

Danas je cyber nasilje vrlo često, no ljudi i dalje nisu svjesni da riječi bole više od udaraca. Ja sam također bila žrtva cyber nasilja i odlučila sam podijeliti svoju priču.

Ime mi je Lena, imam 16 godina i idem u drugi razred srednje škole. U mojoj školi društvene mreže nikada nisu bile popularne, no tijekom ljeta gotovo je svatko napravio svoj profil na društvenim mrežama poput Instagrama, Facebooka i ostalih. Jučer sam i ja odlučila napraviti Instagram i vidjeti zašto je tako popularan. Istog sam dana odlučila postaviti nekoliko svojih slika. Nakon što sam se vratila iz škole otvorila sam svoji profil i primijetila da imam 16 komentara, bila sam jako sretna i odlučila sam ih otvoriti.

Odmah sam požalila svoj odluku. Neki od komentara su bili bezobrazni i uvredljivi. Priznajem, rastužili su me kada sam ih pročitala, ali pokušala sam ne razmišljati o tome i zaboraviti ih. U sljedećih nekoliko dana objavila sam još dva selfija i tri slike na kojima se moglo vidjeti moje cijelo tijelo. Komentari su postajali sve gori i gori, te su polako dopirali do mene. Od toga je prošlo oko tjedan dana i moja najbolja prijateljica Lea odlučila me je posjetiti nakon škole. Pretpostavljam da je to odlučila jer je primijetila da se drugačije ponašam. Priznajem da u zadnje vrijeme nisam previše jela, ali osim toga i nekoliko izgubljenih kilograma potpuno je savršeno.

Kada je došla, sjedile smo na mome krevetu i pričale o školi i našim prijateljima. Tada nam je postalo dosadno pa je Lea predložila da napravimo “fotoshoot”, na što sam se ja složila. Nakon otprilike četiri sata postale smo umorne i odlučile smo odabrati najbolje slike koje bismo zadržale. Dugi proces “manekenstva” završile smo vrlo kasno kada je Lea otišla kući.

Već sam ležala u svome krevetu kada sam odlučila opet proći kroz slike i postaviti ih nekoliko na svoji Instagram profil. Sljedeći dan škola je prošla dosta dobro – zbog čega sam bila zadovoljna – do kada sam došla kući i otvorila svoj profil kako bih provjerila svoju najnoviju sliku (onu od jučer). Isprva sam bila sretna jer sam konačno dobila nekoliko lajkova, nakon toga sam otvorila komentare kojih je bilo mnogo više i moj je osmijeh odmah nestao. Komentari su bili puno gori od zadnjih koje sam pročitala i nisam sigurna da bih željela ponavljati te riječi. Nekoliko dana nakon toga prošlo mi je pomalo mutno, ali sigurna sam da nisu bili gori od onoga što slijedi. Probudila sam se i osjećala pomalo čudno pa sam jednostavno odlučila ponovno preskočiti doručak i krenuti u školu.

Toga sam dana odlučila ići dužim putem. Kada sam stigla u školu primijetila sam da su hodnici bili potpuno pusti, kao da hodam kroz grad duhova. Nakon nekoliko minuta lutanja pustim hodnicima u potrazi za životom odlučila sam pogledati na sat, te sam se iznenadila kada sam ugledala da je već prošlo osam sati. Počela sam trčati na svoj prvi sat najbrže što sam mogla, no nažalost nisam jela par dana pa sve to skupa ni nije bilo ne znam koliko brzo.

Pokucala sam i ušla u razred uz ispriku što kasnim, profesorica me pustila bez opomene pa sam krenula prema svojoj klupi (sjedim sama). Polako sam hodala i uspjela sam čuti da neki iz razreda komentiraju kako sam mršava. Ostatak dana prošao je prilično prihvatljivo, no onda sam odjednom dobila poruku od svoje mame. Pisalo je: “Ja sam te ispričala, samo požuri kući.”

Zato sam samo uzela svoju torbu i otišla iz razreda. Na putu prema vratima sam rekla profesorici da moram ići, što ona začuđujuće nije preispitivla (pretpostavljam da me mama stvarno ispričala). Izašla sam iz škole i ugledala mamin auto. Ušla sam i upitala je gdje idemo, ali jedini odgovor mi je bio da idemo kući. Kada smo stigle posjela me na jednu od kuhinjskih stolica i pokrenula razgovor o mojoj navodnoj depresiji, iako sam ja tvrdila da nemam depresiju. Razgovor je trajao oko dva sata, a kada smo konačno završile shvatila sam da je moja mama možda bila u pravu. Nakon svega toga bila sam jako umorna pa sam otišla u svoji meki krevet.

Sljedeći dan vodila sam isti razgovor sa svojom najboljom – a trenutno i jedinom prijateljicom. Govorila je o tome kako je vrlo zabrinuta za mene i da mi želi pomoći na čemu sam joj bila jako zahvalna, ali voljela bih kada bi svi konačno prestali ulaziti u tu temu.

Sutra me mama odvela doktoru, pa nakon toga još jednom, pa još jednom, od kojih su svi potvrdili maminu teoriju. Otprilike četiri ili pet mjeseci nakon toga stanje mi se izuzetno poboljšalo, no i dalje nisam bila u najboljoj formi, s obzirom na to da sam bila puno dublje u problemima nego što smo mislile. U tom sam se trenutku samo nadala da ću ubrzo ozdraviti. Na kraju sam se potpuno  oporavila i više se ne obazirem na lajkove, a još manje na komentare.

Danas imam već 37 godina, a od tih događaja prošlo je više od dvadeset, dvadeset i jedna točnije. Zapravo prošle su dvadeset i dvije godine – danas mi je rođendan!

Nadam se da je moja priča nekome pomogla.

Tijekom sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svom gradu tijekom listopada 2016. godine izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Nacrt nove umjetnosti – kraj modernog eksperimenta?

1. Uvod

Moderna umjetnost započela je u zemljama zapadnoga svijeta otprilike sredinom 19. stoljeća. Zemlja u kojoj se najprije pojavila revolucionarnom snagom noviteta i blasfemije, bila je Francuska. Godine 1874. u Parizu javnosti je predstavljena izložba slika odbijenih slikara, djela kojima službena komisija Akademijinih profesora nije dopustila da budu predstavljena u službenom programu. Tadašnja kritika je spomenutu izložbu skupine odbijenih slikara nazvala, rugajući im se, Salon Impresionista, prema nazivu Monetove slike Impresija. Službeno vladajući akademski ukus u slikarstvu smatrao je ta djela nakaradnima, smiješnima i izobličenima, u najmanju ruku nedovršenim skicama.
Međutim, moderna umjetnost u Francuskoj nije započela novim idejama i pristupom u slikarstvu 1870-ih godina. Pravi početak moderne umjetnosti dogodio se u književnosti pojavom knjige pjesama Cvjetovi zla (1857. godine). Autor je bio pariški boem, bonvivan i književnik, pisac teorijskih djela o umjetnosti, prevoditelj djela Edgara A. Poea, Charles Baudelaire.

2. Cvjetovi zla i “prokleti pjesnici”

Cvjetovi zla je knjiga poezije formalno savršeno oblikovanih stihova, najčešće povezanih u formu soneta ili slične forme vezanog (rimovanog) stiha. Baudelaireov jezik i stil je jasan, čvrst, konkretan. Kod Baudelairea, unatoč težini zadane forme, nema suvišnih riječi. Baudelaire je bio prvi od “prokletih pjesnika”; mistik suvremenog doba, alkemičar i metafizičar.
Kao što svjedoči ustrojstvo zbirke Cvjetovi zla, Baudelaireu je bila izuzetno važna forma (arhitektonika) i stiha, i pjesme, i zbirke. Baudelaire i njegovi nasljednici “prokleti pjesnici” (Rimbaud, Verlaine, Mallarme) nisu nipošto bili “prpošni” pjesnici. Njihovo odnos prema jeziku, operacijski zahvati na pjesmama i dugogodišnji rad na njima, prije ih je stavljao u poziciju matematičara i arhitekta; bili su oni inženjeri jezika i svećenici duha.
Njihova tema i cilj bio je uzeti si slobodu da se slobodno iskaže, izrazi, opiše i opjeva, neovisno i od stege Crkve (religije) i neovisno od društvenih nazora; da se slobodno opiše i opjeva prokletstvo suvremenog čovjeka razapetog između (naslijeđenog) animalnog, prirodnog, tjelesnog s jedne strane i duha, tzv. Ideala s druge strane. Čovjekov duh sposoban je, prema Baudelaireu, da stvara nove, artificijelne rajeve. Iako je Baudelaire bio idejni začetnik, jedan od prvih koji je osjetio “duh novog vremena”, njegove ideje o razapetosti suvremenog čovjeka i o disonantnosti čovjekove egzistencije, u poeziji su praktično ostvarili tek pjesnici koji su došli nakon njega. Među njima jedno od najistaknutijih mjesta zauzima pjesničko djelo “zločestog dječaka”, mladog genija francuske književnosti, Arthura Rimbauda. U dobi dok je većina ljudi zaokupljena srednjoškolskim brigama, mladi Rimbaud je u pjesničkoj praksi u svega 3- 4 godine stvorio prvi zaokruženi arhetipski korpus moderne poezije i lirike.

3. Dinamikom društvenog i tehničkog razvoja uvjetovana disonantnost moderne umjetnosti

Moderna umjetnost je od svojih početaka, od sredine 19. stoljeća, bila izrazom svojevrsne pobune; pobune protiv društva i licemjernih društvenih konvencija; pobuna protiv Crkve i religije kao jednog od glavnih stupova i propagatora licemjernih društvenih odnosa. Moderna umjetnost je također bila pobuna protiv dotadašnje umjetnosti.
Veliki je jaz koji idejno odvaja klasičnu umjetnost od moderne. Sve ono što je nastajalo od renesanse do romantizma (od 16. do 19. stoljeća), klasična je umjetnost koja se uvelike oslanjala na varijaciju antičkih oblika, obrazaca i vrijednosnih sudova o lijepom i dobrom. Moderna umjetnost je umjetnost sveprisutnog nemira.
Tradicionalna, klasična umjetnost, cijeni i traži ljepotu, sklad, harmoniju, te ljepotu nalazi u miru koji pruža sklad teme, riječi, stila i motiva. Moderna umjetnost teži da izrazi nemir, neslaganje, rastrzanost i razapetost koja nas okružuje. Ukoliko je ideal klasične umjetnosti bila Ljepota koja proizlazi iz sklada (harmonije), ideal moderne umjetnosti je Istina koja proizlazi iz sveprisutnog nemira. Međutim, moderna umjetnost ne izražava svoj nemir i nezadovoljstvo postojećim samo deklarativno; ona izražava svoj nemir i nezdovoljstvo razaranjem i promjenom ukupnosti dotadašnje pjesničke i umjetničke paradigme; na razini forme, ali i na psihološkoj i idejnoj i vrijednosnoj razini. Novi pristup stvarnosti zahtijevao je drukčiji odnos prema jeziku. Jezik za “proklete pjesnike” nije više bio puko tehničko sredstvo za opisivanje vanjskoga svijeta, nego je jezik postao svijet za sebe, metafizička ekstenzija i duhovna nadgradnja; stvarnost potpuno paralelna, pa čak svojim moćima i hijerarhijski nadređena vanjskom, fizičkom, događajnom svijetu. Jezik ima moć da posredstvom Uma i Intuicije izrazi običan, vanjski, svakodnevni svijet, da kaže i prikaže bez uljepšavanja i obmana što svijet i život zapravo jest. Jezik i riječ ima moć da sažme i osvijesti svijet te da ga tako oslobođenog usmjeri prema njegovoj pravoj metafizičkoj egzistenciji.
Kao što je Hugo Friedrich u svojem djelu “Struktura moderne lirike” primijetio da sva djela moderne umjetnosti imaju nešto zajedničko, neovisno o međusobnom poznavanju ili nepoznavanju i neovisno o utjecajima. Friedrich je zaključio da je to zajedničko modernoj umjetnosti upravo njezina disonantna struktura; struktura opće prevladavajućeg nesklada kao temeljnog načela moderne umjetnosti. To se najljepše može ilustrirati možda čak primjerima iz svijeta glazbe. Bečka klasika teži skladu i ljepoti, slično kao i barokna glazba prije nje. Beethoven – romantični revolucionar, još uvijek ne odlazi daleko od sredstava i načina izražavanja spomenute klasike. Za razliku od spomenutog, sasvim drukčija je atonalna glazba Schoenberga; posvuda u modernoj umjetnosti disonantnost je postao aktualni i prihvaćeni način izražavanja.
Pa, odakle modernoj umjetnosti zapadnog svijeta ta zajednička disonantna struktura? Uzroke i sile koje su dovele do potrebe i mogućnosti oblikovanja takve umjetnosti imaju svoje izvorište u psihološkom odnosu umjetnika – pojedinca prema razvoju industrijskih, tehnokratskih i sve normiranijih društava zapadnog svijeta.
Razvoj tehnike i znanosti, uvođenje propisa i reda, ostavlja kreativnom pojedincu sve manje prostora slobode. Stoga je pobuna bila neizbježna. Jedini izlaz za umjetnike je bio bijeg i uzlaz u unutrašnjost biti i smisla čovjekove svakodnevne egzistencije. Istražiti uzroke vlastitog nezadovoljstva, vlastitog prokletstva.

4. Kraj modernog eksperimenta pobune i dekonstrukcije tradicionalnog

Dva temeljna obilježja moderne umjetnosti su pobuna i eksperiment obilježen provokacijom i negativnim odnosom prema tradicionalnom. Međutim, modernoj umjetnosti u cjelini do danas se dogodilo ono što se događa mnogim pojavama i stvarima koje predugo traju: ispuhala se. Moderna umjetnost se ispuhala poput probušenog balona. To je, barem, što se onog njenog najizazovnijeg dijela tiče: pobune i provokacije.
Nekoliko riječi još o svrsi pobune protiv tradicionalnog i provokacije danas. Kakve svrhe i kakvog smisla ima više uopće danas pobuna kakvu je uveo Rimbaud u francuskoj i svjetskoj poeziji, a Kamov u Hrvatskoj? Dekonstrukcija klasičnoga i tradicionalnoga kod Rimbauda očitovala se u njegovom putu od zatvorene rimovane tradicionalne forme pa do proboja u slobodu forme pjesme u prozi. S druge strane dekonstrukcija je kod Rimbauda provedena na idejnom planu, što je započelo već u vezanim stihovima; uvođenje estetike ružnoga, običnoga i bizarnoga kao poželjnog, nasuprot malograđanskom idealu i poimanju ljepote. Naravno, dekonstrukcija klasičnih i tradicionalnih obrazaca kod Rimbauda, i na formalnom, i na idejnom planu, oblik je pobune. Rimbaud je stvorio novi kod u poeziji, nove obrasce i načine opisivanja i izražavanja stvarnosti koji su bili pretečom nadrealizma i drugih novih smjerova. Također, dekonstrukcija u likovnim umjetnostima, u slikarstvu i skulpturi koju su proveli kubisti, futuristi, nadrealisti: Braque, Picasso, Matisse, Dali i drugi. Picasso je izvršio dekonstrukciju tradicionalne forme, dok je Dali izvršio idejnu i psihološku dekonstrukciju tradicionalne slike u modernom slikarstvu. Međutim, danas više niti pobuna niti radikalna dekonstrukcija tradicionalnoga nemaju smisla jer bi predstavljali obično ponavljanje već postojećega i već učinjenoga.
Baš sam nedavno imao u rukama i čitao djela nekih hrvatskih pjesnika mlađe generacije koji pišu većinom pjesme u prozi. Čitajući tako te pjesme, od kojih su većina njih čak vrlo dobre, pitao sam se koja je u načelu razlika između njihovih radova danas (2015. godine) i pjesama u prozi koje je napisao oko 1873. godine mladi francuski pjesnik Arthur Rimbaud. Rimbaud je svoje pjesme u prozi svrstao u dvije zbirke: Sezona u paklu i Iluminacije.
Razlike, u osnovi, nema. Riječ je o paradigmi i diskursu istog ili vrlo sličnog tipa koji pripadaju istoj tradiciji, bez obzira na razliku od nekih 130 godina. Također, čitajući jednom prilikom pjesme u prozi hrvatskog pjesnika Branka Čegeca, pronašavši u njima elemente svojstvene dadaizmu, nadrealizmu i automatskom pisanju, zapitao sam se koja je zapravo razlika između tog štiva i onoga što je i kako je pisao npr. talijanski futurist Marinetti uoči Prvog svjetskog rata?
Zaključak je jasan: moderna umjetnost je danas već stara. Ona ima svoje tradicije, svoje uvriježene načine pristupa temi i obrade teme i motiva; ima svoje već ustaljene sheme i obrasce. Dakle, većina suvremenih modernih pjesnika piše u istom “duhu epohe”, i sve to djeluje prilično slično. Efekti pobune, eksperimenta i provokacije nisu više novi i aktualni, nego su već viđeni i očekivani. Moderna umjetnost i poezija i svekolika moderna lirika prošla je fazu eksperimenta; fazu u kojoj je bila radikalno “nova”. Nakon revolucionarnog zanosa, zamaha i eksplozije, slijedi vrijeme kada stvari sjedaju na svoje mjesto.
Revolucija je provedena, tekovine raskida sa “starim svijetom” su osigurane.

5. Nacrt i formula nove umjetnosti:

Psihološka autentičnost, kreativna afirmacija i tehnika kolaža
Kakva je to nova umjetnost? Nova umjetnost je umjetnost koja dolazi; umjetnost budućnosti, a možda već i postojeće sadašnjosti.
Zasićeni smo modernom umjetnošću; zasićeni smo već kanoniziranim ponavljanjem obrazaca u suvremenom pjesništvu, obrazaca koje su uveli Rimbaud, futuristi, kubisti i dadaisti. No, tu je prije svega novi odnos prema tradiciji.
Neki nazivaju taj novi, kreativni odnos prema tradiciji i velikim djelima prošlih epoha postmodernizmom, a pojavu citiranja znakovitih rečenica i stihova iz velikih djela prošlosti, (kao npr. citiranje stihova provansalskih srednjovjekovnih trubadura ili stihova iz Dantea) kao izdvojenih fragmenata u okvirima suvremenih djela smatra se uspostavljanjem svojevrsnog dijaloga i povezivanja s tradicijom. Premda, naravno, takvi citirani i izdvojeni fragmenti u suvremenom djelu dobivaju novi, aktualni smisao kojega suvremeni autor u njima vidi iz svoje današnje perspektive. Iako dotični citat izvađen iz svog izvornog konteksta dobiva novi smisao, takvom upotrebom i takvim postupcima prenamjene izvornih elemenata prošlost i tradicija biva prisutna na nov i kreativan način u sadašnjosti te se ostvaruje veza s tradicijom. Jedan od najpoznatijih primjera takve prakse u pjesništvu su citati u djelu T. S. Eliota.
Treba se također prisjetiti da su u vrijeme najžešće rasplamsalog moderniteta u Europi, između dvaju svjetskih ratova, svoja prekrasna i zaokružena djela stvorili pjesnici Federico García Lorca i Rainer Maria Rilke . Bili su to pjesnici bez mnogo vanjske buke i bez banalnosti površnog eksperimenta. Lorca je bio pjesnik mistike života i sudbine, vlastite i svoje zemlje, koje je doživljavao primarno intuitivno. Rilke je bio pjesnik metafizičke stvarnosti svijeta, ljudi i stvari. Upravo rad tih pjesnika i njihov odnos prema tradiciji predstavlja naznaku i putokaz prema novom vremenu.
Dakle, nova umjetnost ne teži, poput moderne, disonantnosti, negativnom određenju spram svijeta i tradicije te negaciji, već potpuno suprotno – traži putove do novoga kroz konstrukciju i stvaranje koje prihvaća stare, tradicionalne elemente, ali ih objašnjava na novi način.
Nova umjetnost zasniva se na psihologizaciji i psihološkom pristupu kroz medij jezika, ukoliko je riječ o književnosti i poeziji, ili kroz oblike i boje ukoliko je riječ o likovnim (vizualnim) umjetnostima. Važno mjesto u novoj umjetnosti imaju simboli čiju upotrebu nasljedujemo iz moderne umjetnosti simbolizma, mada su oni prisutni u ljudskom izražavanju već od umjetnosti prapovijesti (skulpture i slike u pećinama, menhiri i spirale), preko simbola u umjetnosti prvih civilizacija (Kreta, itd).
Nova umjetnost upotrebljava simbol psihologijski, namjerno i promišljeno, analitički, kao psihološki instrument, sredstvo izazivanja niza podsvjesnih asocijacija kod gledatelja ili čitatelja, tj. primatelja poruke. Ništa nije slučajno, mada se možda tako može činiti na prvi pogled. Umjetnost je oblik manipulacije i svojevrsno kolažiranje (stvaranje kolaža) s ciljem utjecanja na svijest i podsvijest čitatelja, promatrača kako bi se izazvale razne asocijacije u umu i tako poslala poruka.
Formula nove umjetnosti bila bi sljedeća: psiha kroz jezik, kroz sredstvo; učinak na psihu čovjeka izražen kroz tehnička sredstva dotične umjetnosti: kroz jezik u književnosti, kroz boju i oblik u vizualnim umjetnostima, kroz zvuk u glazbi. Nova umjetnost dotiče se onoga što je poznato kao ambijentalno, npr. u suvremenoj glazbi. Glazba skladatelja kao što su Vangelis, Enio Moricone, itd.
Kao što smo spomenuli, još u vrijeme nadirućeg moderniteta, stvarali su i postojali umjetnici koji svoju umjetnost nisu zasnivali na negativnom i agresivnom pristupu tradiciji i stvarnosti. Bili su to već spomenuti Federico Garcia Lorca i kasni Rilke koji je u svojim kasnim djelima, naročito Sonetima Orfeju i Devinskim elegijama, bio pod znatnim utjecajem pjesništva i poruke njemačkog pjesnika Friedricha Hölderlina (kraj 18., početak 19. stoljeća). Također, mogu kazati da je novoj umjetnosti daleko draži i bliži Kandinsky , negoli Picasso. Salvador Dali je vrlo važan kao preteča nove umjetnosti, ali se trudio biti previše provokativan.
Od suvremenih umjetnika smatram da određene karakteristike nove umjetnosti pokazuju npr. francuski pjesnik i prozaik Michel Houellebecq. Iako poznatiji zahvaljujući međunarodnom uspjehu svojih romana, Houellebecq je vrlo dobar pjesnik. On jednostavnim, pripovjednim načinom opisuje i donosi nam unutarnji psihički svijet svojih likova /subjekata/; uglavnom sebe. Njegove pjesme su kao psihološke crtice i skice koje nam pružaju pogled u nutrinu pjesnikove okoline; njegovog univerzuma. Taj svijet koji je uzrokom sukoba i kriza u nutrini samoga pjesnika do brutalnosti je minuciozno psihički seciran u Houellebecqovim pjesmama. To je poezija koja svojim stilom i talentom daje lakoću, lepršavost i draž teškim egzistencijalnim preokupacijama.
Od hrvatskih stvaratelja istaknuo bih zasad tek slikara čije djelo poznajem – Vladimira Meglića, ali i slikara-grafičara Igora Konjušaka koji nam je predstavio ciklus grafika pod nazivom Prozori još 1990-ih godina; intuitivni bijeli otvori i kružnice na crnim ili crvenim podlogama pravokutnika sa naizgled slučajnim jedva primjetnim crticama koje sugeriraju emocionalnu izbrazdanost svakodnevice šalju snažnu metafizičku poruku autorove samozatajne osobnosti i egzistencije. Postoji i cijeli niz suvremenih mlađih slikara koji slikama na platnu (dakle, jednim tradicionalnim sredstvom) preispituju metafizičku pozadinu svega već viđenog i poznatog.
Prema svemu navedenom, nova umjetnost koja proizlazi iz revolucije moderniteta teži otvaranju novih putova i prozora u stvarnost koja nas okružuje; njezin cilj je individualna spoznaja i otvaranje novih načina promatranju postojeće stvarnosti koja nas okružuje. Ona ne teži izražavanju disonantnosti i nemira kao moderna, nego otvara putove k rješenju kroz novu kreaciju i afirmaciju, umjesto putem negacije i agresivnoga odbijanja. Konstrukcija i stvaranje kreativnih kolaža od tradicionalnih elemenata, umjesto dekonstrukcije. Nova umjetnost više je prostor kreativnih alkemičara i čarobnjaka, negoli agresivnih pobunjenika i provokatora. Također, vjeruje u višu metafizičku vrijednost svijeta. No, postoji nešto od postignuća moderniteta što nova umjetnost sigurno zadržava, a to je odnos prema slobodi, kreativnosti i jeziku. Novo koje proizlazi iz staroga, različito je od staroga, ali ipak zadržava i nastavlja u sebi neke njegove elemente.
“Jezik nije više puko tehničko sredstvo za opisivanje vanjskoga svijeta, nego je jezik postao svijet za sebe, metafizička ekstenzija i duhovna nadgradnja; stvarnost potpuno paralelna, pa čak svojim moćima i hijerarhijski nadređena vanjskom, fizičkom, događajnom svijetu. Jezik ima moć da posredstvom Uma i Intuicije izrazi običan, vanjski, svakodnevni svijet, da kaže i prikaže bez uljepšavanja i obmana što svijet i život zapravo jest. Jezik i riječ ima moć da sažme i osvijesti svijet te da ga tako oslobođenog usmjeri prema njegovoj pravoj metafizičkoj egzistenciji.”

Foto: Edouard Manet, Doručak na travi

Igor Petrić: Imaju li oči tvoje ruke

Vjeruješ li dovoljno
vjeruješ li uopće
u sve te priče koje,
servirane hladne,
dolaze do tvog stola?
Starog, rasklimanog stola
na kojem mrvice prošlih života
bulje izmišljenim očima
u tvoj lik, smežuran i nevjerojatno tih.
Vjeruješ li u Boga kako su te učili,
u sudbinu ili proroke iz Babilona.
Vjeruješ li u sebe?
O čovječe,
ponekad tako si jadan
tako si malen i ranjiv bez oklopa.
Kupi si jedan,
možda ti zatreba u ovom svijetu
koji poprima nevjerojatan oblik,
koji jedva diše pod pritiskom
i samo što se ne raspadne.
Vjeruješ li u bajke
i sve crtane likove,
superjunake i njihove pratilje.
O čovječe,
budi muško, budi žensko,
dijete i njegova sjena,
budi sve od jednom,
otvori oči
i probudi se.

Foto: www.pexels.com

Andrea Žic Paskuči: Drukčija pjesma

Ako ikada poželim napisati drukčiju pjesmu
u njoj neće biti mjesta za tebe,
za ijedno slovo o ljubavi,
slovo o životu, o smrti
ili bilo čemu takvome
što je prolazno u svojoj biti.
U njoj neće biti mjesta za mene,
u njoj neće biti mjesta za nikoga.
U drukčijoj pjesmi nitko se neće dosađivati
i neće moći raspravljati zašto sam napisao ovo
ili ono. Nitko nikoga neće ubiti u toj pjesmi
koja će biti drukčija. Neće imati početak,
neće imati kraj, ali će imati mir.
Drukčija pjesma imat će tišinu
koju možeš čuti
kada odeš dovoljno daleko u svemir
ili dovoljno duboko
u sebe.

Foto: www.pexels.com

Elvedina Japić: Naučit ću te voziti bicikl…

“Joj, kako je zgodan!” čuli su se ženski glasovi dok je Leon, novi učenik u mome razredu, prolazio hodnikom.

Neke su djevojke namještale frizuru, neke popravljale šminku, a neke su se pak samo smiješile. On bi kao i svaki put prošao zadovoljno se smiješeći, znajući da se se sve upravo zbog njega uređivale.

Iako je u našoj školi tek dva tjedna, izazvao je pomutnju u ženskom društvu. Među tim curama bila sam i ja.

“Pored Korine i Lare mene ne bi ni pogledao… a ova ruka mi još više otežava stvar”, razočarano sam njurgala prijateljici.

Magda je samo okrenula očima. Ona je bila jedina cura kojoj je Leon bio samo umišljeni mamin sin.

Zvonilo je zvono i mi smo krenule prema učionici. Imali smo prirodu, što me osobito veselilo, jer, prema rasporedu sjedenja, na satu prirode sjedim s Leonom. Sjeli smo u predzadnju klupu, odmah ispred Magde. Bila sam uzbuđena, ruke su mi se znojile. Imala sam osjećaj da ću se svakog trenutka onesvijestiti. Kad sam shvatila da me Leon uopće ne primjećuje, okrenula sam se prema Magdi i počela čavrljati s njom.

Odjednom me netko povukao za rukav. Okretala sam se oko sebe, no nitko nije gledao u mom smjeru. Već sam pomislila da mi se pričinilo kad sam na dnu svoje bilježnice primijetila nešto načrčkano. Jedva sam uspjela pročitati: “Što ti je s rukom?” Leon?! O, moj Bože! Pa to je on meni napisao?! Ruke su mi se počele tresti, a srce mije tako jako udaralo da sam pomislila kako će mi iskočiti iz grudi. “Smiri se, Ajša! Samo te pitao normalno pitanje. Nije te pozvao van ili slično!” tješila sam se. Uspjela sam se pribrati te pokraj poruke dopisati: “Slomila sam je prošlog tjedna. Pala sam s bicikla.” Pružila sam mu bilježnicu i nakon nekoliko trenutaka dobila sam je natrag.

“Kad budeš skinula gips, javi mi pa ću te ja naučiti voziti!!!” pisalo je na sljedećoj stranici. Baš kad sam mu htjela odgovoriti, zvonilo je. Spremila sam knjige u torbu i krenula prema van. Izlazeći iz škole, netko me povukao za ruku. Okrenula sam se. “Onda?!” nasmiješeno me gledao Leon. Pravila sam se da ne znam o čemu govori pa sam ga samo upitno pogledala.

“Nisi mi odgovorila na pitanje koje sam ti postavio u razredu”, pojasnio je zbunjeno.

“Aha, može”, rekla sam glumeći da mi je svejedno.

“Mislim…možemo se mi i ranije vidjeti…” rekao je sramežljivo.

Pružio mi je papirić . Smiješio mi se njegov broj mobitela i naziv facebook profila. Srce mi je počelo još jače kucati, no sad više nije bilo u grudima, već u grlu.

“Jako mi se sviđa, ali ne znam kako da mu to kažem”, jadala sam se tjedan dana kasnije Magdi.

“Mislim da se i ti njemu sviđaš”, znakovito odvrati Magda.

Imala je pravo. U mislima su mi bile samo njegove plave velike oči kojima me zaneseno gledao sinoć kad smo se rastajali.

Tijekom sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svom gradu tijekom listopada 2016. godine izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: www.pexels.com