Jasna Dimitrijević: Dečak sa Ipaneme

Posle višenedeljnog kolapsa tela i duha, ustao je iz kreveta kao novi čovek. Rešen da se čuva stranputica i zabluda, odlučio je da uredi život po proverenim principima. Umio se i obrijao, podrezao nokte i aspiracije, a zatim se bacio na posao. U plastične kese i kartonske kutije trpao je knjige i časopise, neke stare diktafone i beležnice, fotografije, trake i memorijske kartice. Odlučio je da do kraja dana raščisti prostor za budućnost na čvrstim temeljima. Prionuo je na posao. Ali u startu je napravio grešku, nehotice. Dok je radio, slušao je vesti, upravo suprotno novim odlukama. A tamo su javljali da je general Ratko Mladić, optužen za genocid i zločine protiv čovečnosti, upravo uhapšen u mestu Lazarevo kod Zrenjanina. Na to je stao. Stajao je nasred sobe i gledao u zid dobrih 5-6 minuta. Onda je bacio na pod kutiju sa svojom biografijom i počeo da traži alat.

Dana 26. maja 2011. godine, prema svedočenju porodice, prijatelja i policije, N. N. (33) iz Beograda probio je zid sopstvene sobe, izašao na ulicu i krupnim korakom krenuo ka centru grada. Tada je N. N. viđen poslednji put.

***

April je bio surov kao niko, mislio sam. Ali ne u nekom univerzalnom, poetskom smislu, ovaj april bio je nemilosrdan kao čovek. Za weltschmerz nikad nisam imao ni vremena ni volje, živa svakodnevica šikljala je stresove koji su osvajali moju punu pažnju. Bio sam novinar. I bio sam siguran da ću napraviti sjajnu reportažu i konačno se maknuti sa pozicije malog od palube. A onda sam se zakucao duboko pod zemlju, ovu blatnjavu, prokletu, usranu.

Imao sam sve informacije: lokaciju, izjave očevidaca, novi identitet generala optuženog za ratne zločine, sve. Anonimna dojava stigla je do mene preko pouzdanog linka. Sarađivao sam i ranije sa tim nervoznim čovekom iz Ministarstva. On je mogao neometano da „posluje“ zato što nikome od njegovih nadređenih nije na pamet palo da bi se neko kao on osmelio na taj korak. Doduše, nije on uvek puno znao, sa njim su delili samo nižerazredne podatke. Ne znam kako je došao do toga da Mladić živi u kući svojih rođaka u selu kraj Zrenjanina, ali verovao sam mu. Bio je to čovek ljut i isfrustriran, rešen da okusi malo moći, makar i krišom. Nikad nismo razgovarali o njegovim motivima. To nije bio novac, nikada ga nije tražio, ali čisto sumnjam i da je bila želja za pravdom. Pre bih rekao da je želja za kaznom. Ali ne prema Mladiću, već prema strukturi koja ga godinama sistematski potcenjuje.

Ali od svega što mi je rekao, na terenu nismo pronašli ništa. Ništa.

Bosiljka R. ­– urednica, boginja i batina moje redakcije – desnom rukom je kontrolisala volan, a levom ušuškavala sisu u brushalteru. Pipkala se neopterećeno, nesvesno. Kao i svaki put kad mi se pogled sretne sa takvom scenom, hitro sam ga skrenuo u stranu. A srećemo se mi svakodnevno, dominantni narativi ne pitaju za nelagodu Drugoga. Ne znam šta bi se desilo kada bih ja, tu pred svima njima, usred rečenice, namestio jaje koje mi se, posle trusne vožnje po krpljenim putevima, nažuljalo u farmericama. Mislim da bih samo postao gola meta za zajebanciju i štipkanje, zato i ne pokušavam, uvek nađem način da neopaženo rešim problem. Ali to su zaludne misli, uvek se ispostavi, pa sam zato skrenuo u razmišljanja i planiranja koja ipak nečemu koriste: večeras peglam, ujutru punim paprike za ručak, zavese perem za vikend, račune plaćam sutra, posle posla, a pre pijace.

„Dobro, naseli smo, nije nam prvi put, nije ni poslednji“, Bosiljkina podrška bila je usiljena. To što koristi množinu doživeo sam kao pasivno agresivno upiranje prstom u mene. Ideja je bila moja, prva koju je redakcija prihvatila otkako radim u Tribjunu. Ja sam organizovao put, pronašao sagovornike i osvojio njihovo poverenje da će ostati sakrivenih identiteta. Trebalo je da na zadatak krenem samo sa Sašom, snimateljkom, ali onda me je Bosiljka obavestila da i ona kreće sa nama, da mi pomogne. Nisam smatrao da mi je pomoć potrebna, niti sam je tražio, ali nije me u tom trenutku opterećivalo što i ona želi da preuzme deo zasluga za dobru priču, kako sam tada razumeo ovaj njen potez. Nisam se bunio ni kad je predložila da povedemo i Milicu, jer ona ima više iskustva u istraživačkom radu, mada se ne mogu složiti sa tim. Ona i ja došli smo pre dve godine zajedno u Tribjun, ali Milica je provela više vremena u guzici glavne urednice. Isprva sam pokorno živeo u njenoj senci, verujući i sâm da je Milica uvek korak ispred mene zato što je smelija i sposobnija, dok nisam osvestio da gotovo ništa nije do mene i mojih kvalifikacija, već je Milica uvek bila u prednosti jer je svet, jednostavno, ustrojen tako da nju vidi kao sposobniju. Tada sam i ja, kao moj kolega iz Ministarstva, prihvatio pravila koja sam mrzeo u tišini. Ali, kažem, sada mi ništa nije bilo važno osim reportaže, neka se potpiše na špicu cela redakcija, briga me. Trebalo je samo da odemo u to selo u Vojvodini i napravimo intervjue.

A kada smo stigli tamo, odjednom su svi telefoni postali nedostupni, sve kapije zaključane i niko nije čuo za Milorada Komadića, radnika na građevini, koji neobično podseća na ratnog komandanta VRS. Niko.

„A jeste malo nerealno, čuj: Milorad Komadić! Skoro pa akronim. I još u kući rođaka! Ali šta da radimo, primili smo se…“, Milica je dovršila misao svoje mentorke i priključila telefon na zvučnike. Na moje olakšanje, pevljivi tjun sa Miličine plejliste onemogućio je svaki neprijatan razgovor.

Tall and tan an young and lovely, the boy from Ipanema goes walking, and when he passes, easch one he passes goes a-a-a-h.

Saundtrek je izgleda preusmerio Bosiljkin fokus, pa je tada otvorila trač-rubriku o zvezdama političke, umetničke i estradne scene koje je imala prilike da upozna. Mada se na osnovu njene spike moglo zaključiti da su, zapravo, oni imali sreće nju da sretnu. Bosiljka je proslavila onu i onog, pomogla ovoj i onom. Na početku jugoslovenskog novinarstva stoji Bosiljka, trebalo je da steknemo taj dojam. Ili da se pravimo da smo ga stekli. Ili da ćutimo. Ja sam ćutao i fokusirao se na svoja jaja u procepu. Kad sam bio siguran da niko ne gleda, stavio sam jaknu u krilo i zavukao ruku da popustim stisak u nogavici, zadovoljan kada je sve prošlo neprimećeno. Nije samo sreća, i tuga je u istim tim malim stvarima.

„Došao tako jedan dedac posle koncerta koji je A. održala u Sava centru prošle godine. Doneo cveće. Mi pile viski u garderobi, pušile. On kaže: Zar me se ne sećaš? A ona ga gleda, gleda… kao, priseća se. I onda kaže: Ma jesi li ti onaj što sam te jebala ’55. u Poreču? Da prosti ovaj dečko pozadi…“, trznula je glavom u mom pravcu, ali vrlo brzo se vratila na glavni kolosek svoje priče. „On gleda u A., trepće, a mi – na dupe od smeha! Njemu malo bilo neprijatno, ali odmrzô se posle dva viskija…“

I tako celim putem do Beograda. Milica je svojski podržavala šeficu i bodrila je da priča još, još. Saša je uštekala slušalice u telefon, priključila se na njih, odvrnula na najjače i okrenula glavu. Meni nije bilo samo malo neprijatno, ja sam se zgrčio na zadnjem sedištu automobila, sažvakan i ispljunut. Ali čim su one zaboravile na mene, osećaj krivice uzeo je bič u ruke i razigrao se.

Ludak, klovn, budala, konj, govno jedno malo glupo, to sam ja. U prvoj neverici pomislio sam da su saznali da dolazimo, pa su ga sklonili na drugo mesto, a svedoke zastrašili. Nije mi logično da je ovo bila samo patka. Frenetično sam pozivao sve kontakte koje mi je prosledio onaj magarac iz Ministarstva, prvi, drugi, peti, jedanaesti kontakt, pa onda sve iz početka. U nekom trenutku sam samo stao, spustio telefon na sto i otišao da se umijem. Povratio sam pamet i snagu pod mlazom vode i isparenjima amonijaka, pa sam se vratio u dim i tužne harmonike seoskog bircuza. Tada sam prvi put pažljivo zagledao kafanu u kojoj nas je čekao ručak. Lamperija po zidovima, osamdesete na posterima, devedesete na crkvenim kalendarima, neke žene u ćošku igraju karte. Sto prekriven mušemom. Na stolu tri čašice i flaša rakije, pepeljara i cigarete. Konobar kuca poruke za šankom i trza se na svako: Alo, mali, koje odjekne iz njihovog ćoška. Tad obično traže da isprazni pikslu, donese bokal vode ili promeni stanicu. Dok mu govore, cakle im se zubi, oči i pljuvačka u ugovima usana. Grle ga oko struka, stiskaju mu mišice i ramena, ponekad ga lupnu po dupetu. On se pravi kao da podržava šalu, smeje se, ne protivi se. Zovu ga lutak, lepoto, dušo, mačak. On se odaziva. Voleo bih da mu kažem da se i na boljim mestima isto tako komunicira, da za nas, zapravo, ne postoje bolja mesta, da nemamo gde da pobegnemo, gde god da čučnemo i zažmurimo – nađu nas i vrate u dodeljenu ulogu. Voleo bih, ali ne bi bilo fer, jer su mikrofon i diktafon, svestan sam toga, ipak bolja zaštita od mokrog šanka i zapišanih vrata drumske kafane.

Bosiljka, Saša i Milica već su bile završile obrok, ispijale su kafe kad sam izašao. Rekao sam da mi nije do jela i da ću ih sačekati kod auta. Vapio sam za vazduhom i rešenjem.

Bio sam nadomak odluke kada smo nastavili put. Bosiljka nas je vozila kroz mrakove Balkana uz Miličinu muziku koja golica prepone. Pretpostavio sam da me čekiraju u retrovizoru. Zapravo, bio sam siguran u to. Često sam pomišljao da me Bosiljka drži u redakciji samo zato što se loži na mene, kad već nikad nije zadovoljna mojim radom. Milica, mlada nada Tribjuna, relaksirano je pevušila: When he walks he’s like a samba, that swings so cool and sways so gently. Saša je i dalje gledala u stranu, slepa, gluva, uplašena, nedodirljiva. A ja sam konačno bio rešen da kapituliram pod pritiscima svog starog i prihvatim da ovaj stresni posao prevazilazi granice mojih sposobnosti. Da sam nešto mogao uraditi u karijeri, napravio bih to do trideset i treće godine, koliko sada imam u guzici. Bilo bi najpametnije da nađem sebi dobru ženu, posvetim se porodici, ostvarim se u ulozi oca, jer izvesno je da nikad neću postati novinarka kakva bih želeo da budem.

„Bosiljka, želeo bih da razgovaramo čim se vratimo u Beograd“, progovorio sam glasom koji nije bio moj.

Foto: www.morguefile.com

Borna Tićak: Prijevoz naš svagdašnji

Aksiom: što je veći indeks tjelesne mase pojedinca, to je pojedinac pripadnik višeg sloja javnogradskoprijevozne stratifikacije

Pa ako želiš ući u tramvaj, zar nije logičnije pričekati da drugi, koji trebaju, izađu, naprave malo životnog prostora i tek onda ga ti ispuniš svojom masivnošću? Bi li se možda već postojeći putnici prije izlaska iz tramvaja trebali jednostavno dematerijalizirati? Osobno jamčim da će, ukoliko dođe do spomenutoga otkrića, prototip toga postupka ostvariti upravo ZET-ovi korisnici.

Svojim novim tekstom želim dočarati svakodnevnu atmosferu zagrebačkoga javnog gradskog prijevoza. S obzirom da sam rođen i odrastao u Rijeci, a trenutačno živim u Zagrebu, s punim pravom mogu izjaviti kako te atmosfere pokazuju visoki stupanj sličnosti, ako ne i najviši: one su identične. Jedina razlika je ta da se u Zagrebu prometuje tramvajima, a u Rijeci autobusima.

Na svakodnevnoj ruti Dubrava – Trg bana Josipa Jelačića imam i više nego dovoljno vremena da promatram postupke svojih životnih suputnika pa sam, moram priznati, došao do nekih veoma zanimljivih zaključaka. Za početak, prilikom otvaranja vrata (ovdje bih čak mogao ubaciti sintagmu vrata pakla, ali ne želim biti toliko prozaično-dramatičan), ljudi ne čekaju da drugi izađu iz vozila, već hrle kao Bugari na ćurku. Pa ako želiš ući u tramvaj, zar nije logičnije pričekati da drugi, koji trebaju, izađu, naprave malo životnog prostora i tek onda ga ti ispuniš svojom masivnošću? Bi li se možda već postojeći putnici prije izlaska iz tramvaja trebali jednostavno dematerijalizirati? Osobno jamčim da će, ukoliko dođe do spomenutoga otkrića, prototip toga postupka ostvariti upravo ZET-ovi korisnici.

Po završetku cijele pasije oko ulaska-izlaska iz vozila, odmah se javljaju naznake nove: pomahnitale gospođe s plac-prikolicom koje žele uloviti mjesto. Koja su njihova opravdanja za takve postupke ili, da budem u duhu modernog menadžerskog izražavanja, koje su njihove reference? Pa apsolutno bilo što: bole ih kukovi, tegle puno stvari, tlak je pao, povišen šećer, dobile nevjestu koja ne zna sapravit filovane paprike, ljevičari dobili na izborima…

Po završetku cijele pasije oko ulaska-izlaska iz vozila, odmah se javljaju naznake nove: pomahnitale gospođe s plac-prikolicom koje žele uloviti mjesto. Koja su njihova opravdanja za takve postupke ili, da budem u duhu modernog menadžerskog izražavanja, koje su njihove reference? Pa apsolutno bilo što: bole ih kukovi, tegle puno stvari, tlak je pao, povišen šećer, dobile nevjestu koja ne zna sapravit filovane paprike, ljevičari dobili na izborima… No, ovo uopće ne bih ni spominjao da su već spomenuti akteri pristojni. Potpuno suprotno. Svaka od tih dama doslovno prelazi u ofenzivu na slobodno mjesto, ruši sve ostale putnike oko sebe, probija Usain Boltov rekord na 100 metara, podiže svoje cekere i stavlja ih na svoje napikirano mjesto. Ako se neka druga osoba namerači na isto sjedalo, bude momentalno otjerana. I naravno, gospođa sve to izvede uz popratne bolove u kukovima. Što bi tek bilo da ih nema? Među tim lovcima na slobodna sjedala primijetio sam jedan fantastičan vid društvene stratifikacije. Naime, što pojedinac ima veći indeks tjelesne mase, to pripada višem sloju javnogradskoprijevoznog društvenog raslojavanja. Lakše će se ugurati u vozilo jer će mu se svi micati s puta, lakše će druge izgurati na putu do svog željenog mjesta i, u konačnici, lakše će se posjesti. Zanimljiva anomalija. Konačni završetak pasije predstavlja iritantni ‘bip’ na aparatu za registraciju karte do kojeg se dama meškolji i previja samo kako ne bi morala ustati i ostaviti mogućnost detronizacije.

Svaka od tih dama doslovno prelazi u ofenzivu na slobodno mjesto, ruši sve ostale putnike oko sebe, probija Usain Boltov rekord na 100 metara, podiže svoje cekere i stavlja ih na svoje napikirano mjesto. Ako se neka druga osoba namerači na isto sjedalo, bude momentalno otjerana. I naravno, gospođa sve to izvede uz popratne bolove u kukovima. Što bi tek bilo da ih nema? Među tim lovcima na slobodna sjedala primijetio sam jedan fantastičan vid društvene stratifikacije. Naime, što pojedinac ima veći indeks tjelesne mase, to pripada višem sloju javnogradskoprijevoznog društvenog raslojavanja.

Već se pomalo približavam kraju svog kratkog izleta; iduća postaja je Vončinina, nakon nje još dvije do samoga trga i trenutka oslobođenja. No, naravno, ni taj dio puta ne može proći bez nekog ekscesa. Ovaj put riječ je o akteru, čovjeku starije životne dobi, ali još uvijek debelo sposobnog za percepciju svijeta oko sebe, kao i za samostalno funkcioniranje. Kao što sam napomenuo, tramvaj je pun, svi stojimo kao sardine jedan do drugoga, ali, normalno, ja sam se baš našao ispred već spomenutog aktera. Tek su se zatvorila vrata na Petrovoj, a on već kreće u probijanje prema izlazu. Kako sam se ja našao točno na njegovom putu iznimne važnosti, odlučio je ne samo da me pokuša izgurati meškoljenjem, već, budući sam ušao u njegovo vidno polje, da me i prisilno pomakne vlastitom ručetinom. Jasno je meni kako se svi mahnito guraju (očito je i to dio našeg nacionalnog folklora), ali, brate mili, pa ne moraš me zato i pokušati ubiti. Po završetku svog uspješno izvršenog pothvata, sretan je što je uspio izaći, a nimalo ga nije briga što je ostavio ranjenike za sobom (iako je to itekako bilo moguće izbjeći).

Napokon se bližim trgu, već sanjam o cigareti koju ću zapaliti po izlasku iz devetog kruga Danteova pakla (nakon svih proživljenih događaja, u ovom trenutku dopuštam si prozaično-dramatični ispad). Počinjem stvarno vjerovati u Tanajsku teoriju koju je zastupao jedan u nizu naših predsjednika, toliko da je i Irance išao uvjeravati o perzijskom podrijetlu Hrvata. Ako se čovjek vozi javnim gradskim prijevozom, vrlo lako uvidi poveznice između našeg modernog javnogradskoprijevnoznog društva i nekog prapovijesnog iranskog plemena. Tko zna, možda se i naš predsjednik nekad vozio tramvajima da je bio tako euforičan oko već spomenute teorije?

Foto & dokazni materijal: http://www.vecernji.hr/zg-vijesti/ujutro-uci-u-17-icu-nemoguca-misija-1041478/multimedia/p1

Robert Janeš: Buđenje sna

Bilo je to davno kad sam je zadnji puta vidio. Mogao bih reći prije 50, ili 400, ili 20 000 godina… ili u prošlom životu… ili u jednom od onih budućih…
Bila je lijepa. Prekrasna. Nasmiješena, zračila je život, zračila je ljubav.
– Odrastaš dječače. – rekla mi je tiho brišući mi suzu koja se skotrljala kradomice iz oka koje nije htjelo plakati.
– Zar te više nikad neću vidjeti? – pitao sam šapćući drhtavim glasom.
– Možda nećeš. A možda i hoćeš. To ovisi o tebi. Ja ću ti biti uvijek tu. – rekla je pritisnuvši mi kažiprst na lijevu stranu grudi – Samo me moraš pronaći i ugledati.
– Ali kako ću ako budem slijep i užasno star i…? – jadikovao sam pokušavajući izmanipulirati produžetak.
– Neće ti trebati ni noge, ni ruke ni oči da me pronađeš, samo ovo što imaš sad tu, unutra – govorila je sve tiše i tiše, polako nestajući u nekoj izmaglici.

Podigla se oluja. Uhvatilo me na južnoj obali rijeke dok sam čekao da se još jednom pojaviš na sjevernoj. Nikad nisam bio na toj obali. Mostovi nisu postojali, a ja se nisam usudio preplivati opasnu i ćudljivu rijeku nastanjenu nepoznatim bićima.
Uhvatio me vrtlog, iznenada se pojavivši iznad mene i podignuo me u zrak.  Zavrtio me tako luđački brzo da sam osjetio mučninu i nagon za povraćanjem, želju da me baci natrag pa makar se slomio pavši na tlo.
Nekoliko trenutaka nisam znao što se događa, izgubio sam pojam gdje sam, koliko visoko, vrti li me ili samo nosi vjetar… ili sam sve to umislio, samo sanjam nesuvisao san?
Osjetio sam udarac. O tlo – pretpostavio sam. Izbilo mi je dah iz grudnog koša – nekoliko trenutaka šoka i mišići nisu mogli rastegnuti ga za udah.
Mir. Tišina. Ne usuđujem se otvoriti oči. Istočasno osjetim dodir. Anđeo?
Ne, ovaj je topao, a istovremeno osvježava. Dodir anđela bude neutralan, samo daje osjećaj zaštićenosti.
Bojim se otvoriti oči da ne nestane. Bojim se, ako progledam, nastat će java.
– Bit će da je sve bio san – pomislit ću i ostati sam.

Dodir ruke. Na čelu. Na kapcima. Na obrazu. Dodir tvoje ruke. Na usnama.
Kao da želi reći – tiho, ne govori ništa, ovdje te sve čujem i ako ne govoriš.
Dodir tvoje ruke u miru, u tišini.
A okolo vrtlog i dalje luduje, baca i razbija, podiže pa pušta… igra igru svoje svrhovitosti.

Dodir tvoje ruke u središtu vrtloga.

Ilustracija: Robert Janeš, memento

Momir M. Marković: So mediteranskog pjesništva

Boris Jovanović Kastel, Pozivno pismo suncu, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica, 2016.

Osvajati riječima, to je blagorodno i bogougodno. Pjesnik se pobratimio sa čitavim Mediteranom. Njegovoj poeziji se može vjerovati jer pruža nadu u bolje, u zajedničko, u ono što nam halapljiva i surova stvarnost uzima i otima. Dovoljno je pročitati knjigu “Pozivno pismo sucu”, pa sebi priznati koliku moć ima pjesma. Da li je već blijeda svaka priča, da pjesnici spašavaju svijet? Ne, to nije istina. Svijet se spašava pjesnicima. U ovoj tvrdnji je okućnica, i to solarno plamteća, Kastelova.
Ako ima nečeg lošeg u “slučaju Kastel”, to je da ovaj pjesnik, ipak, potiče sa balkanskog tla koje je nemilosrdno i sve vuče dnu. Njegova riječ nije zrno soli u mediteranskom pjesništvu. Ona je solana! Tuga je što je od tog Mediterana svako kopno koje pripada katastarski nama tako daleko. A na tom i takvom kopnu, i riječi kopne. Valjda je to kultura naša nasušna ili isušuje samo.
Boris Jovanović Kastel je sve učinio da nas Mediteranom ozavičaji. Već odavno, od početaka prije dvadesetak godina, vidio sam i nijesam se prevario da će upravo Kastel unijet jedan sasvim novi glas u savremenu crnogorsku i južnoevropsku poeziju poznat kao Kastelov svijet Mediterana! Njegovo prisustvo u antologijama savremene crnogorske, slovenske i evropske poezije toliko me je obradovalo da sam njegovu poeziju prigrlio i kao borbu, onu neprikosnovenu, za spas Mediterana a samim tim i crnogorske kulture u raznim tegobnim vremenima… Druga je stvar to što naši zavičaji tonu.
Odgovori ne trpe odgađanje i ne zadovoljavaju se izgovorima a knjiga crnogorskog i mediteranskog pjesnika Borisa Jovanovića Kastela “Pozivno pismo suncu”, nadasve poetski ali i interdisciplinarno, nudi odgovore i nadu, uvjeravajući nas da su i mitski, istorijski i zaboravljeni, kao i realni Mediteran realnost.
Stoga je Kastelova poezija, što potvrđuje i ovaj rukopis nazvan sugestivno i provokativno “Pozivno pismo suncu”, zaista nama za ponos jer se radi o svečanom događaju u crnogorskoj i probranoj poeziji Mediterana.

Karlo Kajba Šimanić: Povratak u 2030.

Prošlo je puno vremena od 2016., čak 14 godina. Te davne 2016. automobili su vozili na kotače, a danas… danas voze malo drugačije. Automobili lebde! Prosječna brzina je 430 km/h, a koridori su označeni 3D svjetlosnim animacijama.

Dok je 2016. prosječna brzina bila 50 u gradu, na autoputu 130,  po običnim cestama između gradova bila je tek 90.

Ima i motocikala i skutera. Prosječna brzina skutera je 200 km/h, a motocikla 350 km/h.

Tada su se koristile kune, a danas je fin. 1 fin 10 kuna.

Tada je Lionel Messi bio najbolji nogometaš na svijetu, a danas je Leonardo da Vinci II.

Danas u školama školski sat traje 30 minuta dok je 2016. trajao 45 minuta.

Danas imamo samo tablete za učenje dok smo prije imali samo knjige i olovke.

Mislim su ljudi bolje živjeli prije jer je bila manja opasnost na cestama nego danas na koridorima.

Škole nisu imale tablete, pa djeca nisu mogla igrati igrice pod nastavom kao danas. Ipak, danas učitelji ne mogu na facebook pod nastavom dok učenici rade.

Tijekom sljedećih nekoliko dana objavljivat ćemo kratke pripovijetke mladih autora, polaznika osnovnih škola Centar i Nikola Tesla iz Rijeke, a koje su nastale u okviru programa Gradska pričaonica.
Radionica pisanja kratkih priča za učenike viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u neposrednoj blizini pasaža i susjedne zone Mrtvog kanala u Rijeci nastala je s namjerom da se otvori prostor generacijskim temama i sadržajima koji su učenicima važni, te da kroz radionicu savladaju vještine slobodne interpretacije.
Navedeni program krovnog naziva Građani svom gradu tijekom listopada 2016. godine izvodi se u okviru nove projektne inicijative u čijem razvoju sudjeluje najširi broj sudionika/ca riječke kulturno-umjetničke scene, u suradnji s MMSU Rijeka i uz potporu kanadske fondacije Musagetes.
Radionica se izvodi pod vodstvom Jolande Todorović u ime Galerije Kortil i Milana Zagorca u ime časopisa Književnost uživo.

Foto: Back to the Future Part II, https://andrewrcameron.com/2015/10/21/utopia-and-dystopia-in-the-back-to-the-future-trilogy/

Melinda Kostelac: Prekozemnost 51 – hommage sciroccu i zagubljivost Madonne del Mare

Novi arhiv, depo, knjižnica. Sve one imaju svoju prašinu kojom se sestriniš po znoju kojeg ostaviš po trudu svome, a koja kriju i pokoja bratstva. Jednom kad se zaraziš, nećeš prestati. Ovaj put sam, mudrije, stavila masku na lice, u trendu Azijata, i krenula bezmirisno prelistavati valove kronika po nekadašnjim novinama. To izgleda otprilike ovako; tražiš nešto jako određeno, ali ulaskom u višesatno prelistavanje prekozemni gen se otme stvarnosti, i prelijećeš potpuno prisutno preko sviju tipografskih blagodati jednog davno svršenog vremena. Listanje te preuzme kao kockanje. Stiže mi kolega, oboje smo se složili u jednom – da je ovo bolje od čitanja knjiga. Možda zato nisam voljela udžbenike povijesti. Sve je previše poslagano. Tako to i more ne radi, ono nikad ne miruje. A ja sam Opatijka.

Ispočetka, to znam, listam mehaničkim cinizmom, slugom jedne ruke, koju pokreću suvremeni pejzaži istraživača. Srećom, ono što tražim me stalno vraća u neku nelagodu, koja ruši tu bezvezariju stvarnosne trivijale. Evo me, nalazim se u 1952. godini. I tako listam, opet vraćam sebe u partiture zona A i zona B su se ra-ši-ri-le… Trst je naš, nevolja naša, ženama dijele otkaz…. čestitamo si Prvi maj, ali tih tvornica više nema…. nekih tristotinjak sretnica 1952. zahvaljujući državi prvi put vide more, baš na opatijskoj obali… prevrćem listove, samu sebe… i negdje u bezazlenim rutinama margine te pedesetdruge napokon zapinjem o dno jedne istine. (Istina, ž.r., op.a.)

Teško je bilo kome reći što je to poniranje dok to sami ne probate. Danas ljudi više vole meditaciju putem e-learninga (to je ne slanje, već primanje na daljinu), preferiraju šaranje ili šeranje slika mudrosti, neko vlastito ili tuđe sranje, posebno ne ovo grinjanje.
[“Grinjanje” – u prekozemnosti, proces astralnog diranja u opću prošlost lišenu povijesnog, krčenje rečeničnih znakovlja u slumovima grinja, staništa oku presitnih beštija, kvaziunafantaziasvjedoka, staništa bez granica, u nesavršenoj strukturi papira. Koji se čupa, štoviše, praši, priča, potpuno nijem. Mi ljudi to zovemo novinama. Ha!].

Tja. Kako je bilo za poniranja. Evo ja mogu reći brzo preletite kroz slagarske redove i zapnete o mračnu obalu klišeja, fotografija noći koje vam ima nešto reć’, tako nekako. Prije toga, kao u nekom bordelu, od službenice zatražite tom uveza 1951. Dakle, nećete više zeleni, nego onaj crveni, perverzno sigurni. More smeđežute drvenjače pomičete valovitim listanjem po tragovima ishlapljene gospoštije i radništva, po mjesecima i datumima potpuno druge stvarnosti, koja nas je toliko danas odredila, klase nestaju u mirisima koji vas zaplahnjuje kroz stranice uveza. Mi koji ne znamo cijelu istinu, ili je ne želimo znati, biti ćemo vječni leševi jednog života na Balkanu, kojemu nekakva posveta niš jako ne znači.

1951. moji još nisu došli iz Zagreba niti se susreli. Kakva indigo djeca. Mi nismo niti na obzorju. Moja je nona izbjegla prije toga strijeljanje prijekim sudom jedva jedvice nakon denuncije da je zbijala antidržavne američke vicfraze u Kristal noćnom baru. Crkvu je opkolila nacionalizacija 1949., grade se kosturnice za pogibije junaka i sviju ljudi koji su krvlju popločali sve naše buduće decenije standarda. Uči se recitirati. Ja se jednom, 1980. godine, ljudski smijem histeričnim ispadima plača u razredu, gdje iza crnih, suncem usijanih zastora, u tami, smrdi na učeničke papučice. Neka smrt je isto bila u pitanju, koja je poslije zasrala tuđe živote. 1951. stari su međutim u novinskim spisima izjavili nešto sada prekozmeno puno važnije, ne sjećaju se da je takvo jugo poharalo Kvarner. Današnji stari, koji se miluju zavjetrinom sunca na markatu, kažu da su onda “imali 20 let i da su delali, ča je to, a bilojeibilo, južina i juga još pokler tega”…

Tu se, u drvenjači, naplavina vijesti, spominje također, i jedno mučki obavljeno spašavanje broda u riječkoj luci, ali sve je to poplavljeno novembarskom sablašću osvetoljubivo kobne južine, propasti u valovima, teškim kišama te nadiranja vodostaja i plime. Poslije se sve svodi na inventuru.

I tako samo nestanete u tu južnu noć. Slično kao u snu – budite se čitajući, potpuno svjesni da to ne može biti stvarno, dok sama stvarnost nije previše potrebna, da, tako se nekako lebdi, držite se tog nezahvalnog utega poniranja. Oko mene studenti se znoje i listaju skripte ali više gledaju zaslone i uvojke cure iza hrpe tuđih knjiga. Neki parovi zajedno uče.

Te su se godine, 1951,. te noći i tada veliki teretni brodovi, stare ratne reparacijske pomorske rage, valjali uz luku na moru kao da su ljuske… velika se plima digla. Ljudi se evakuiraju, iseljavaju ili umiru udavljeni po Kalabriji, Siciliji i Pijemontu. More je poludjelo. Uzduž Kvarnera ono nikome nije ostalo dužno. Kamenje od preko tonu valja se kao male plastične loptice u hipnotičkoj reklami za ponudu bankovnog kredita. Srećom, bilo je tada puno manje medija koji sve to mogu odvesti u debilizam objava. Sjećam se jednog takvog, doduše, puno bezazlenijeg jugozapadnjaka, koji smo pred osam godina probdjeli u jedrilici na ulazu prekrcane uvale kod Iloka, otkinulo nam se i jedno sidro. Umrtvljeni odjeci valovnih leševa njihali su nas jednom ledenoznanstvenom amplitudom usred kolovoza pa sam odlučila samo žmiriti. Tamo negdje kod Pule stradali su, te noći, neki ljudi, obijeni o stijenje sa sedammetarskim taktom valova scirocca, kao i njihov nedovršen black charter life. Brodolom mojeg života, apsurdno, naletio je na mene tek tri mjeseci poslije. To vam je onaj moj Studeni, aka ovdje prizvan kao olovni Novembar.
Južina je dakle divljala danima i polupala sve što Drugi svjetski rat nije. Tamo gdje nitko nije naletio na plutajuću bombu, tamo gdje je narav barkajola čuvala nježnu vezu s morem obećavajući se samo ljetu, koje će mu opet dovesti barkefahren i zgodne male, na sve živuće svjedoke, nespremne na predanja, provalila je slana pjena, ruža nepogoda i nesreća, i stvorila se pukotina štete, u koju je provaljivalo moćno more, noćna mora sviju pomoraca. E tu sam negdje u tmastom crnilu tipografskog traga potpuno nestala iz 2016. Eto tako se nestaje.

1951.-2016. – 65 godina? Prvi preduvjet poniranja je istinska ljubav, koja vas je uspjela negdje dobro sjebati. To možete zaključiti ovisno kako izronite (pogledati pod Prekozemnost 10, op.a.) Taj trenutak dobivate vještinu kako ćete gledati, učiniti da u svemu nestanete i ostavite vlastitu svijest da pluta ovaj put, usred obalne scenografije Quarnera. No što tu i koga prizivam?

Iz zabiti zaborava niče zapravo jedna skulptura, koja nije više ničija, posvećena umrlima u grobnici mora, odbačena u svojoj cementnoj eklektičkoj ljepoti nakon što je, nesretnica, pala kao žrtva ovog ciklonalnog juga. To je Madonna del Mare. Svačija, ničija. Ona je danas obris internetske reprodukcijske kulture. I premda kopija zlaćano stoji, ona je srušena.

Ne, nije smetala komunistima. To je jedan od rijetkih spomenika koji objedinjuje istinsku težinu alegorije, vjetra, mora, vjere, nadgrobne baštine, istinsku auru baštinjenja koju su joj, poput velova, treptajima promatrača, polagali slučajni i lokalni namjernici. Ona je posljednji adut akustike jednog samostanskog zavjetnog stanja Abbazie, vjere, ufanja i tuge, koju nije demontirala nekakva ideologija, već priroda mora, kojemu se punih 60 godina obraćala.
Neki kipovi govore više nego ljudi. Postoji more omaglica idiotičkog “citir-ung” mucanja, buncanja i ponavljanja, štake suda koja se čupaju iz surfanja, na to se svi pozivaju, ali nigdje, nigdje nema pravog olujnog juga. Ti ljudi koji znaju, a ne govore, premda znaju, ne znam još što ću s njima. Ostala su nam predanja, usmena, onih koji su danas u Opatiji pokojni. Hvala Majci Božijoj, hrastovom bogu vedskom koji je hranio prve crkvene predodžbe.

Na kraju će mi jednog dana reći; jadnice ti se samo o valove valjaš. Poslije mene će reći; ponirala je pionirski i katkad znanstveno upitne bistrine, jugo je to. Ponirnici će šutjeti u samostanu istine i čekati da odrade jednom svoja začudna svjedočanstva prekozemnog postojanja, mimo slavnih, brendova, ratova, i obala ziheraštva. Oni će isto jednom dočekati to jedno jugo u kojemu će učiti ponirati.
Široko razgledavajte pojavnosti scirocca, kad dođe vrijeme za to. Pikselizirajte si ga kako biste našli poslije kap koja može sve posvjedočiti u eyedropperu.

Madonna mia. Protettici dai noi soli che poveri che non siamo altro.

Foto: www.pexels.com