Vladimir Papić: Imam dojam da sam nešto izgubio

Krenuo sam kupiti novu kravatu.
Vjetar me blago umio po licu, a onda se spustila noć. Kao da dana nije ni bilo. Nekako sam se dogegao do tržnog centra. Ringišpil blještavih boja mamio me da uđem.
Zamijetio sam odmah pri ulasku u tržni centar da postoji veliki broj pokretnih stepenica koje vode ka gornjim katovima poput krakova hobotnice. Nije bilo prevelike gužve. Popeo sam se na drugi kat.
Buka, smijeh i razdragani glasovi razlili su se unutrašnjošću raskošnog objekta. Da sam neke od ovih ljudi sreo izvan tržnog centra vjerojatno bi mi ne bi izgledali toliko lijepo i sretno. Ovdje je sve uglačano do savršenosti. Promatrao sam ljude u različitim dućanima kako zadovoljno, ali i s određenom mjerom opreza, odmjeravaju artikle koje se spremaju kupiti. Od trenutka kupnje život im više nikada neće biti isti. Dodavanjem će nešto izgubiti.
U dućanu za kravate, mladi prodavač me iznenada oslovio s gospodine Papić. Pitao sa ga kako on to zna moje ime, a on je blago odgovorio da je njihov posao da znaju. Zatim mi je čak natočio čašu pjenušca dok mi je pokazivao najnovije modele kravata. Nakon početne nelagode, svidio mi se pristup koji su imali kupcima. Poželio sam naprosto kupiti sve kravate u dućanu koliko je taj mladić bio ljubazan prema meni. Ali nisam. Imao sam novaca samo za jednu. Srednje skupu. Čašu pjenušca u ruci zamijenio je račun. „To je sve?“, upitao je prodavač na blagajni. Krenuo sam se rukovati s prodavačem koji me tako srdačno primio, ali on je ostao suzdržan i samo nedefinirano kimnuo glavom.
Uputio se prema pokretnim stepenicama. Ovoga puta red je bio puno duži. Ljudi su se spuštali jedan po jedan stepenicama. Prošlo je najmanje sat vremena dok nisam došao na red. Tek tad sam vidio da stepenice vode u tunel. Prepao sam se i ukočio u mjestu.
Ženski glas začuo se preko službenog razglasa „Moli se Vladimir Papić da se spusti u prizemlje“. Ostao sam stajati. Ženski glas je ponovio „Moli se Vladimir Papić da se spusti u prizemlje“.
Zakoračio sam nesigurno na stepenice i ubrzo se našao u tunelu. Buka i radosno klicanje u potpunosti su nestali. Tišinu je razbijao šum neonskih lampi. Raskošne boje progutalo je sivilo tunela. Obuzela me jeza. Činilo se kao da sam na vrhu goleme cijevi usisavača. Nisam uspijevao udahnuti. Stepenice su naglo stale.
Našao sam se pred izlazom iz tržnog centra. Službena spikerica naredila je preko razglasa: „Osoba koja je izgubila…“ Onda se čulo neko krčanje. „…izađe van“, rekla je u nastavku.
Izašao sam iz tržnog centra. Provjerio džepove. Nova kravata je bila u vrećici. Sve je bilo na mjestu. Vratio sam se koračati mrakom.
Imam dojam da sam nešto izgubio.

Foto: www.pexels.com

Boris Jovanović Kastel: Oci i Mediteran

U goletima nad zalivom
oci su našli starosjedioce –
maslinu, lozu i pšenicu.
U intermecu juriša na bogove
ostajali gladni.
Naranču, limun i mandarinu
doniješe Arapi da otkupe zarobljene.
Poslije izvještaja o bitkama,
prekookeanski žurnalisti posadiše
u đardine agoru i kaktus.
U znak pomirnja, kenguri sa šeširom
na guvno pobodoše aukaliptus
da izliječe beznoge brodove
baš kao misionari cara Persije
kiparis ikonu Ilije gromovnika
da izrezbare.
Za Mediteran Lisjena Fevra
sa tapiserija osvještanih paučinom
u dvorcima Malte, Ligurije i Majorke –
nijesu znali, oci moji…
Pravili su kolijevke od kamenica bez kišnice
i kovčege od buradi lozovače i vina,
pjevali na samrti ode suncu
presutog u toke da se ne zaborave,
svoj Mediteran, bez granica i imena,
imenovali, oci moji…!

Foto: www.wallpaperfolder.com

Miro Škugor: Što je život?

Voliš me
Kao mjesec pun
Dok
Grli ga
Noć

Voliš me
Kao smrt koja
Nikom
Nema
Doć

Voliš me
Ne prestaješ
Opet
Krivog
Ljubiti

Voliš me
Srcem plahim
Što je
Spremno
Ubiti

Što je život?
Pitaš me da li znam…
Zar nam ljubav nije
dovoljna?

Što je život?
Nekad draga znao sam…
Zbog ljubavi je
svatko rođen sam.

Što je život?
Znao sam…

Foto: www.pexels.com