Jasminka Vejmelka: Svila

Kratko predstavljanje zadarskih autora na Književnosti uživo, nazovimo to Zapisovci u Rijeci…

Prepoznajete li trenutak,
kada mački lutalici,
– onoj koja je najčvršće
vezana za vaš dom,
i koja dolazi svako jutro
kao u prolazu –
tanjur sa hranom ostavite
u dogovorenom kutu vrta,

I nikom to ne kažete,
nigdje se to ne prepričava.

Trebate oprati posuđe
kroz neko vrijeme,
i pogledate iza kuće:
Tanjur je oblizan i čist.

Poznajete li zahvalnost
koja se tada
smjesti u vaše grudi
i grije vas cijeli dan,
do sutra.
Tada se ponovno
preseli u oči mačke
koja čeka,
i pogleda vas duboko
kada slučajno
izađete pred kuću
u njeno vrijeme.

Mjesto u vašim grudima
oblaže se tada
Svilom.
Foto: www.pexels.com

Davor Vuković: Dan kada sam gledao slet u boji (ulomak)

Teta Zlata je stanovala blizu izlaza sa stepeništa, malo prije “Graničara“. Otvorismo visoka starinska ulazna vrata i uđosmo u veliki hodnik (jest vraga bio velik, ali ja sam bio mali). Sve je bilo otključano jer nekada se kapije i vrata nisu ni zaključavale. Nije bilo potrebno. I uđosmo u dnevnu sobu, gdje nas je dočekala teta Zlata.
A na stolu, krofne s makom, i tanjur s kiflicama. U jednoj zdjelici maline i ogrozd, svježe ubrani. I čuje se Zlata: “Hajte, hajte za stol, komodajte se kako Vam odgovara. Eto, Stojanka mi reče još prije da ćete kod kuće večerati, pa ja nisam ništa specijalno spremala, ali kasnije ćemo sigurno ogladniti pa sam napravila i koju kiflicu sa kobasicom i sirom… A trokuti bundeve se vec peku u rerni“.
“Joj, bože, Zlata, pa niste trebali…“ kuka moja mama, a ja je čitam ko’ bukvar.
Opet folira moja keva, sve joj se brk smije, pogotovo kad je čula za pečenu bundevu.
A na staroj fotelji u ćošku, mirno spava i prede crni mačak.
Jooj, još samo desetak minta nas dijeli od početka sleta. Zauzmem stolicu koja mi je bila ponuđena od strane teta Zlate vrlo ljubazno, možda čak i preljubazno, jer ponekad mi je i smetalo njeno afektiranje, ali ona je bila takva, i danas kad nešto bolje razmislim, vjerojatno nije folirala. Bila je dobra, draga, sa svojim posebnim stilom, ali u svakom slučaju, nije bila zločesta.
Posjedasmo mi oko stola, iako je iza bio kauč, ali onda nitko ne bi vidio TV (RIZ Grand Color 777, bože sačuvaj, ako je netko, ne daj bože, zaboravio), kad eto ti teta Zlate, istrčava iz kujne i nosi tanjur i prije nego ga spusti, pita moju mamu, tiho, ispod glasa, gotovo uplašeno: “Jel, kako je Josip?”
Interesantno je to što svi mi, kad trebamo pitati neku stvar na koju očekujemo samo jedan odgovor, pitamo s sniženim tonom, tiho, kao kad pitamo prijatelja čija kći već šesti put polaze ispit “Jel… jel prošla?”
Ili, kad nam komšija sumnja da mu žena ima tumor, mi pitamo “Jel… jesu l’ rekli šta doktori?”
Ili kad ti je nećak nezaposlen, a trudi se, jadnik, naći posao, pa ti pitaš njegovog komšiju “Jel, jel reko šta moj blento, oćel’ bit štogod?”
Ako postavimo pitanje tiho, s uvučenim ramenima, neprimjetni, kao da mislimo da s našim pitanjem nećemo pogoršati situaciju, da nam neće zmjeriti što uopće pitamo, da nećemo nikoga povrijediti, a u stvari je tako nebitno… U svakom slučaju, Zlata je pitala i mama joj odgovori: “Dobro je, fala bogu, oporavlja se… Uskoro će i van iz bolnice…”
Samo da na brzak objasnim.
Naime, mjesec-dva prije, mi klinci iz Samca smo se igrali pred našom kućom. Nas destak. Moj brat Darko, najstariji među nama. Da ne dužim, taj isti Josip, iz drugog reda gore, donio je iz svoje kuće pištolj plašljivac i dao ga mom bratu u ruke. Taj pištolj je bio pištolj, ali ni u kom slučaju nije bio plašljivac, nego prava Beretta 76. Iz koje je moj brat, ne znajući što ima u ruci, slučajno ispalio metak pravo Josipu u grudi. I to 2 cm iznad srčane arterije. Sva sreća da Josip nije imao nikad veze s modom, pa nije ni nosio u ono doba popularne šimike s petom od samo dva centimetra. Da je tjerao modu, danas bi ovaj tekst vjerojatno drugačije zavrsio. U svakom slučaju, da sad ne idem u detalje, hitna je vrlo brzo stigla, Josip je dospio u novine kao slučaj najteže operacije (uspješne) u Hrvatskoj te godine i sve je na kraju ipak dobro završilo.
I stavlja Zlata na stol tanjur, a na tanjuru kulen! Nasječen na koso. Doduše, bilo je tu još nečega, ali ja to nisam primjećivao. Vidio sam samo kulen!
Moram opisati sada ovo što slijedi,.nazovimo je “CEREMONIJU”.
Uzimam ja prvu šnitu kulena, lukavo čekajući da prvo prođe minuta-dvije. Ma briga mene što javljaju na vijestima na TV-u. Što je tih dana bila pustena u rad pruga Beograd-Bar, što je Idi Amin bio na Brionima, što je bio potres u Italiji i što su “Ambasadori” osvojili 17. mjesto na “Evroviziji”.
Meni kulen bitan…
Skinem ja kožicu s kulena i stavljam prvi komad u usta, ali sve u stilu “ma briga mene”. Žvačem ga polako, trudeći se osjetiti svaki njegov komadic. Prevrćem ga jezikom i polako dolazim do mjesta kad osjećam i ljutinu. Polako gutam taj prvi komad, s poluzatvorenim očima (ako ste ikad vidjeli narkomana kad si ubrizga štogod, recite, da ne objašnjavam dalje moja stanja…). Zatim uzimam među prste ostatak šnite kulena, s namjerom da ga prepolovim i onda zastanem.
To je sve naravno moja igra. Prepolovim ga polako, ali ne žurim, nego se zaustavljam jer, tobože gledam TV i pratim nešto što me straaaaašno zanima. Moš’ misliti. Božo Sušec govori o zimskoj olimpijadi u Innsbrucku i o nadolazećoj, ljetnoj u Montrealu… I još nešto o golmanu Mariću i, nije ni bitno, jer ionako slušam, a ne čujem, nego uživam u kulenu.
Pojedoh poslije i treći komadić kulena, i onda pauza. Dugih minutu i po. Lopov ja, čekam da dođe teta Zlata opet u dnevnu i onda pružim ruku prema tanjuru i prema kulenu. I tada se događa ono što sam već unaprijed isprogramirao.
Mama viče: “Davore,dosta!”
Zlata odmah reagira (zato što je tu, jer sam ja to isplanirao): “Ma Davorčiću, samo ti uzmi… Pa ima kulena koliko hoćeš…”
Mama kaže: “Pa maloprije smo večerali….Dosta mu je…”
I onda ja, laganim pokretom vraćajući kulen na tanjur, gledam teta Zlatu pogledom na kome bi mi pozavidjeli svi gladni Etiopije.
I veli Zlata: “Ma, ihhh… ma pusti mamu… samo ti papaj… i treba da se udebljaš, jer te neće cure voliti”.
Stoječki trpim i slušam te glupe fraze, ali za kulen vrijedi podnijeti žrtvu. Ali da sam se trebao udebljati, trebao sam jer ja sam kao klinac bio medicinski fenomen, bio sam kost i koža. Sjećam se jednom, mamin i tatin kućni prijatelj, Dragoš Kokić, vodio me kod doktora u Dom zdravlja na snimanje pluća. Preko reda, naravno.
Reče mi doktor da se skinem do pasa, pogleda me i zastane. Prvo se pitao da li da pali rendgen ili da pali upaljac iza mojih leđa i da vidi što mi je. I pita doktor Kokića: “Pa jel ovo dijete ima što jesti?”
I odgovori mu: “On? Pa to je Vuković, a kod Vukovića se ne jede, nego se ždere!”
Sjećam se nekom drugom prilikom kad sam se pentrao po našem čardaku. Potepo sam se i pao s njega. I dok sam padao, izađe mama, vidi me da padam, nahrani kere s ostacima od ručka, provjeri veš jel’ suh, pogleda svoj lak na noktima i namrgodi se i dobaci mi, ulazeći u kujnu: “De, kad stigneš dole, donesi masti iz podruma i otiđi do Slavije da kupiš štaub šećera. Pravila bi jabuke u šlafroku!“
Eto, toliko sam bio mršav.
Grickam drugu šnitu kulena. Onaj užitak okusa kulena u ustima, gotovo da nije moglo ništa poremetiti, ali na ekranu se pojaviše drvene bojice, poslagane jedna pored druge, jedna viša, druga niža, a ispod njih piše “BOJA”!
Što bi značilo da će program koji slijedi biti emitiran u koloru… u boji… E, zbog tako nečeg sam čak prestao žvakati. Ushićeno pogledam mamu, pa baku pa teta Zlatu, ne ispuštajući ni glasa iz sebe. Pa ponovo pogledam u TV. Veličina mojih dječjih očiju je u tom trenutku nadmašila veličinu apetita za kulenom. Srce ubrzava ritam. Slika s drvenim olovkama nestaje i zamjenjuje je kratak natpis: “Izravno sa stadiona JNA”. Ja ni ne dišem više. Jer počinje Slet… u boji!
I poceo je, i sve je u boji, sve je šareno, i mladići i djevojke koji skaču, preskaču, plesu, igraju i svi su složni kao jedan, i mi im se divimo.
I oglasi se komentator koji je, doduše, stalno nešto dobacivao, ali sad mu se glas promijenio. Postao je važniji, svečaniji, pa kaže: “Kako nam javljaju iz režije, svaki čas očekujemo u svečanoj loži, dolazak predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije… dolazk druga Tita…”
I htio-ne htio, prođu te neki žmarci. Nitko u sobi ništa ne komentira… čekamo!
I, eno, u loži se vidi neko komešanje. U pozadini se čuje neka pjesma od Čolića, ali nitko je ni ne slusa (ali bi nedostajala da je nema), i onda…
Evo ga!
Došao je Tito!
A stadion: “TI-TO,TI-TO,TI-TO,TI-TO,TI-TO,TI-TO,TI-TO!”
Ja se sav naježih. Ori se stadion dobrih 3-4 minute, a da im nitko nije dao novac da viču ili da ih je netko prisilio… Voljeli smo ga i gotovo!
I maše on svojom desnom, punđa je pored njega… i ona maše… pudlice su ostale kući!
Kamera prikaže Tita u gro-planu… Oči mu pune suza!
I mama, i baka, i teta Zlata, i Melita (Zlatina kći) i mačak koji i dalje prede… svi nijemo promatraju ono što se odigrava na ekranu… I ja…
E, dragi moj druže Tito… Oprosti mi, molim te, jer sam Te stvarno uvijek poštovao, a i poštovat ću Te, ali dok su svi gledali Tebe i punđu pored Tebe, ja sam se divio cvjetnom aranžmanu ispod Tebe!
Pa u boji je bio! I bijela i crvena i roza i žuta i sve boje su bile tu…
I uživao sam. Pogledaše moji s vremena na vrijeme na mene i pomisliše kako uživam u sletu, a ja sam uživao u bojama… i bio sam sretan…
Bio sam sretan zato što sam imao 10 godina i zato što mi je bilo malo potrebno da budem sretan. Bio sam sretan i kad se preda mnom pojavio trokut pečene bundeve… I kad sam je počeo bušiti žličicom i vaditi njeno vrelo, slatko srce… Bio sam sretan zbog toga što sam mogao otići na pecanje i kad bih se provozao Ponykom…
Bio sam sretan kad čujem zvuk gurača na Dunavu i kad se popnem na trešnju…
Bio sam sretan kad završi škola i kad odem na matineju u Veliko kino…
Bio sam sretan kad pojedem sladoled kod Casteka i kad igram klikera s prijateljima iz ulice…
Bio sam sretan kad me zapuhne miris Dunava i kad nosim torbu s voćem na plažu na Vučedolu…
Bio sam sretan…
Bio sam sretan što ću se vratiti kući kad završi slet…
Što ću se vratiti kući… U svoj dom… U krevet što miriše po svježe opranoj posteljini… Gdje mi nitko ništa ne može! Gdje zaspim mirno… sretan. S osmijehom na licu… jer bio sam sretan!
…jer sam imao deset godina…

Jan Bolić: Sretan

Sreću nalazim
u malim stvarima,
napisanim riječima,
lijepim trenutcima,
dobrim ljudima.

Nalazim je u danima,
na osunčanim plažama
ispod morskih površina,
laganim povjetarcima,
zvukovima valova

Sreću nalazim u noćima,
ispod velikog blještavila,
u zvijezdama,
poniznim osjećajima,
zvukovima tišine.

Nalazim je u bijelim oblacima,
prelijepom cvijeću,
čak i u kišnim vremenima,
šarenim dugama,
mokrim laticama.

Sreću nalazim u šetnjama,
nasmijanim ljudima,
iskrenim poljupcima,
beskonačnim zagrljajima,
i lijepim gestama.

Nalazim je u ljubavi,
nalazim je u udisajima,
srčanom ritmu,
u treptajevima,
u pokretima.

Foto: www.pexels.com

Mirjana Mrkela: Mačkar

Kratko predstavljanje zadarskih autora na Književnosti uživo, nazovimo to Zapisovci u Rijeci…

Susjed Mile je pravi gospodin. Tako je fin kao da se preslikao s neke starinske fotke. Ili je izišao iz romana o uglednoj gospodi. Uredan je, uškrobljen, izglačan i ulašten. Sav uglađen, dezodoriran, parfimiran. Odijela su mu skrojena po mjeri. Košulje bjelje od snijega. Kosa i brkovi pažljivo počešljani i podrezani. A tek nokti! Svaka bi učiteljica poželjela par takvih ruku u svome razredu.
Uopće, Mile je sladak kao bombon u celofanu Drops. Gospodin Mile nikad ne podiže glas. Ženama se klanja. Muškarce uljudno pozdravlja. Kad ga sretnem, i sam se profinim. Skrivam nokte kao dresirana maca. I koljena mi se i usta stisnu od pristojnosti. Vladanje gospodina Mile je vrlo primjerno. Taj se ne gura čak ni na utakmici. Ne puši, ne pljuje i ne psuje. Svaki papirić baca u koš. Mislim da ni na obući ne nosi prašinu. Ugodno je imati takvog susjeda.
Eh, ali najugodnije je mačkama! A vjerujem da njih ima više nego nas. Kad vide gospodina Milu, izbezume se od sreće! Trče odasvud. Guraju se, prevrću, preskaču i grebu jedna drugu. Jer Milu treba pozdraviti! On je taj koji im često donosi ukusne komade. Kobasice, ribe, kruh s paštetom i, najdraži im, parizer.
Znate već kako i gdje žive ulične mačke. Ne znam kako i čime su zaslužile tako besprijekornog gospodina. Možda su njihovi preci bili čisti i mirisavi. No one nisu baš gospodstvene. O mirisu ne treba ni govoriti!
Vidite, to je i smiješno i žalosno! Nailazi blistavi, zalizani gospodin Mile, zvan Mačkar. Odmah se oko njega stvara čopor prljavih, smrdljivih, drekenjavih obožavateljica. Prate ga u stopu sve do ceste ili do ulaza. Klanjaju mu se i pjevaju. Mačja pjesma, mačja ćud, mačji dobrotvor. Ali možda on i nije tako veliki gospodin kao što izgleda!

Foto: www.pexels.com

Borna Tićak: Apsurdistan kao kolateralna dobit

Što mi onda želimo postići tim „konzervativnijim obiteljskim zakonom“? Je li to možda perverzan način rješavanja problema depopulacije: što više otežati posvajanje kako bi parovi imali vlastitu djecu? Želimo li uvođenjem „predbračnog savjetovanja“ što više parova primorati da se žene u crkvi? Ne znam tko bi nam mogao odgovoriti na ta pitanja, ali znam jednu stvar: Hrvatsku njezino vodstvo pretvara u državu apsurda.

Žao mi je što se mojim prvim tekstom (koji imam namjeru objaviti na portalu) proteže politička tematika, no galopirajući idiotizam na našoj društvenoj sceni predstavlja mi naprosto nepresušan izvor inspiracije i materijala. Ako skupim dovoljno hrabrosti, vremena i energije za drugi, obećajem, udaljit ću se od već spomenute tematike i pozabaviti se drugim problemima uz svoje skromno viđenje date situacije. Mogu se, primjerice, osvrnuti na javni gradski prijevoz. Bezobrazluk i nonšalantnost njegovih korisnika također me navode na preispitivanje vrijednosnog sustava naše nacije. U tom mikrosvijetu onu staru tko prvi, njegova djevojka možemo smatrati lajtmotivom, no, o tom, potom. O tome ćemo, kao što sam već napomenuo, nekom drugom prilikom.

Gledam dosadne objave još dosadnijih ljudi i čemu se pitam

Scrollam ja pred neki dan po Fejsu, gledam dosadne objave još dosadnijih ljudi i mislim si na što ja trošim vrijeme. I onda, kao mana s neba, ošine me naslov novog članka Jutarnjeg lista: „KORAK UNAZAD: PRIPREMA SE NOVI, ZNATNO KONZERVATIVNIJI OBITELJSKI ZAKON“. Pročitam ga, naravno, u cijelosti i krenem se naivno (kao da ja pripadam onom poznatom pokretu hrvatskog slikarstva, a ne Generalić) iščuđavati nad našom zbiljom.
Asocijativno se vratim u razdoblje posljednje, nadasve uspješne vlade i osobe čija je najznačajnija kvalifikacija za ministarsku fotelju bio poziv časne sestre. Zar je stvarno bitno je li osoba bila ili nije bila crkveni vjerodostojnik, je li vjernik ili nije vjernik, je li muško ili je žensko? Zar će ijedan od tih podataka sretnika učiniti boljim kadrom za ministra? Cijela ta pasija oko sastavljanja vlade i glorificiranja svakog budućeg ministra poimence bila je pogubna za moje psihičko zdravlje. Je li bilo neophodno konstantno napominjati kako imamo bivšu časnu sestru na Markovu trgu? Kako bismo se, recimo, ponašali da je u Vladi sjedila bivša prostituka ili porno glumica? Bismo li mi na isti način svugdje napominjali njezino bivše zanimanje u pozitivnom kontekstu, bismo li uopće omogućili takvoj osobi da zaposjedne funkciju političkog dužnosnika? Ne bi bilo prvi put da se osoba s takvom biografijom nađe na mjestu saborskog zastupnika, niti bi se to moglo smatrati presedanom u povijesti ljudskoga roda. Najbolji primjer je Ilona Staller (popularno znana kao Cicciolina). Činjenica jest kako je njezin ulazak u talijanski parlament bio popraćen medijskom bujicom, no ona je u tome i uspjela: dobila dovoljan broj glasova birača i osigurala si mjesto. Sada ću ja postaviti jednostavno pitanje: bi li tako nešto bilo moguće u Lijepoj našoj ili je ipak bivša časna bolji izbor za ovaj napaćeni narod?

Osobno znam, kod meni bliskih ljudi, bezbroj primjera gdje se djevojka i mladić ne žele vjenčati, nego žive u izvanbračnoj zajednici. Ako njih dvoje nekim slučajem ne žele (ili ne mogu, nemojmo zanemariti ni tu ne tako rijetku opciju) imati djecu, ali žele posvojiti, u čemu je problem? Htjeli bi učiniti dobro djelo, jednoj mladoj osobi pružiti sigurnost, privrženost, ostvarenje svih prava, jednake startne pozicije kao što ih imaju njegovi vršnjaci, no država im to naprosto ne želi omogućiti. Umjesto da obiteljski zakon ide u smjeru opće liberalizacije, što bi omogućilo i lakše posvajanje, a samim time izvuklo djecu iz domova i pružio im se dostojanstveni život, mi idemo u sasvim suprotnom smjeru: uskogrudnijem, konzervativnijem i, dakako, diskriminirajućem. Koje su onda opcije tom paru? Dvije: odlučiti se na svadbu (uz popraćeno okretanje janjca s obzirom da je to dio našega nacionalnoga folklora) ili pak odustati od ideje posvajanja. Još kad bi morali proći ono famozno „predbračno savjetovanje“, prošla bi ih volja za zajedničkim životom, a o posvajanju da i ne govorim.

Novi obiteljski zakon: “predmračno” savjetovanje

No, vraćam se na temu ovoga teksta: novi obiteljski zakon. U članku doznajem kako će svaki par koji sklopi brak samo pred matičarom morati proći takozvano „predbračno savjetovanje“ i to kod vjerskih zajednica (gle čuda, tko bi samo mogao pomisliti da će crkva i ovu inicijativu uvući svoje pipke), udruga civilnog društva, odvjetnika i obiteljskih centara. U cijeloj toj suludoj nakani meni nije jasna jedna stvar: čemu podučavati dvije osobe zajedničkom životu uz pretpostavku da su jednim prirodnim tijekom iz veze zakoračili u brak i čemu ih se uopće može podučiti? Kako voljeti? Kako su onda samo uspjeli moji starci, starci mojih staraca i ostali članovi uže i šire obitelji dogurati do tog stadija zajedničkog života tako neobrazovani? Kako to da njima nisu trebala „predbračna savjetovanja“? Ako dvije osobe ne mogu funkcionirati zajedno, neće ni pomisliti na sklapanje braka, a ukoliko nekim slučajem do te spoznaje dođu nakon međusobnog uzimanja pred oltarom, postoje mehanizmi koji omogućavaju razrješenje takve situacije. Nadalje, zašto je „predbračno savjetovanje“ rezervirano samo za parove koji sklapaju brak pred matičarom, a ne i za parove koji se žene u crkvi? Očito se svećenikovo predbračno propovijedanje smatra kamenom temeljcem uspješnosti buduće bračne zajednice.

Oženili ste se. Krasno. A kad će djeca?

Uvijek kad krenemo raspravljati o braku, nekim logičkim slijedom prijeđemo i na djecu, posebice na postupak njihova posvajanja. Novi obiteljski zakon će, vjerovali ili ne, još više otežati taj postupak. Mislili ste da je to nemoguće u Lijepoj našoj? E pa je, watch and learn. Trust mozgova koji je odgovoran za krojenje novog obiteljskog zakona, došao je do sumanute ideje da je nedopustivo da djecu posvajaju nevjenčani parovi. Ne, ovdje ne govorimo o homoseksualnim parovima, ovdje govorimo o slobodomislećim heteroseksualnim parovima koji su se odlučili ne vjenčati. Problem? Očito je. Osobno znam, kod meni bliskih ljudi, bezbroj primjera gdje se djevojka i mladić ne žele vjenčati, nego žive u izvanbračnoj zajednici. Ako njih dvoje nekim slučajem ne žele (ili ne mogu, nemojmo zanemariti ni tu ne tako rijetku opciju) imati djecu, ali žele posvojiti, u čemu je problem? Htjeli bi učiniti dobro djelo, jednoj mladoj osobi pružiti sigurnost, privrženost, ostvarenje svih prava, jednake startne pozicije kao što ih imaju njegovi vršnjaci, no država im to naprosto ne želi omogućiti. Umjesto da obiteljski zakon ide u smjeru opće liberalizacije, što bi omogućilo i lakše posvajanje, a samim time izvuklo djecu iz domova i pružio im se dostojanstveni život, mi idemo u sasvim suprotnom smjeru: uskogrudnijem, konzervativnijem i, dakako, diskriminirajućem. Koje su onda opcije tom paru? Dvije: odlučiti se na svadbu (uz popraćeno okretanje janjca s obzirom da je to dio našega nacionalnoga folklora) ili pak odustati od ideje posvajanja. Još kad bi morali proći ono famozno „predbračno savjetovanje“, prošla bi ih volja za zajedničkim životom, a o posvajanju da i ne govorim.
Što mi onda želimo postići tim „konzervativnijim obiteljskim zakonom“? Je li to možda perverzan način rješavanja problema depopulacije: što više otežati posvajanje kako bi parovi imali vlastitu djecu? Želimo li uvođenjem „predbračnog savjetovanja“ što više parova primorati da se žene u crkvi? Ne znam tko bi nam mogao odgovoriti na ta pitanja, ali znam jednu stvar: Hrvatsku njezino vodstvo pretvara u državu apsurda.
Sada bih komotno mogao nastaviti i o položaju homoseksualnih parova u našem društvu, kao i njihovoj (ne)mogućnosti posvajanja, smislu roditeljstva, crkvi u Hrvata, političkom establišmentu, no taj bi osvrt imao ne 900 riječi, nego 900 stranica. Kao što sam i napomenuo u uvodu, galopirajući idiotizam na ovim prostorima je vrelo materijala, a apsurdi su samo kolateralna dobit.

Foto: www.pexels.com

Gordana Brkić Žagar: Ono kad otkriješ utjecaj Guette i Schulza na dinamiku peglanj

Iva je sa šalicom vruće kave u rukama gledala prema istoku i žmirkala mačkasto dok su joj se prve strelice svjetlosti zaplitale u trepavice. Osjećala je nježnu toplinu kako ju mazi po licu.

Sunce se podizalo polako razbijajući ružičasto jutro, mijenjajući ga svojim sjajem u savršenu nijansu svjetlo plave. Onako plave kakva se kovitla na proljetnom riječkom nebu koje je tog subotnjeg jutra bilo vedro k’o boca. Penjalo se sunce polako, polako se podizalo iznad Učke.

Naravno, ne one prave Učke jer na Kvarneru sunce ne izlazi nad Učkom nego zapada za tu brdinu. Podizalo se iznad kućne, osobne Učke koja se svima dogodi s vremena na vrijeme ako se dovoljno često ne uhvatimo posla. Dakle, sunce se podizalo iznad Učke nepopeglane robe.

“Imam Učku doma” u Rijeci se među ženskom populacijom uvriježilo kao kodno ime za one zastrašujuće gomile oprane odjeće koje kao da same rastu niotkuda. Obično su zbuksane po nekim spavaćim sobama, nabacane po stolicama koje već odavno nemaju svog cijelog i funkcionalnog para, po foteljama koje ne pamte svoje primarne funkcije. Često su te Učke od robe nakramane čak i na same daske za peglanje… e, to je baš gadan prizor.

Ivina se Učka nakotila na stolici koja je imala više godina od Ive i vjerojatno ne bi izdržala da je itko pokušao sjesti na nju. Stajala je u kutu spavaće sobe isključivo kako prašnjavi držač te robe koja je u Ivinoj kući bila vječni predmet svađa. Dvoje klinaca, tinejdžerica i polutinejdžer, koji su se k  tome još bavili sportom, naprosto su proizvodili tolike količine robe za pranje i peglanje da se Iva ponekad pitala je li peglanje posao koji će morati obavljati i na onom svijetu, u paklu, za kaznu. Uz čišćenje frižidera, hodanje po stepenicama i brisanje prašine sa zapletenih žnjora i kablova zguranih iza neke vitrine, nečastivi joj je sigurno u vječnosti sigurno pronašao i prostor za peglanje robe.

Držala je već spomenutu šalicu kave u rukama, još nepočešljana, obučena u tradicionalnu subotnju jutarnju uniformu – majcu hokejaškog kluba „Medveščak“, pamučne sive kratke hlače u kojima bi ponekad spavala i japanke koje nije skidala s nogu ni usred zime. Bio je to njezin osobni subotnji, kućni dress code. Oblekica za peglanje.

Procjenjivala je smireno koliko će vremena potrošiti na taj uzaludan posao. U pitanju su bili sati. Ne sad baš puno sati, ali tri definitivno. Tri sata života stučena ni u što.

Prošla je rukom po gadnoj gomili odmjeravajuć neprijatelja. Nadala se da je možda unutra zasloženo i nešto bijele robe, onih rastrganih kuhinjskih krpa, ručnika ili prevelike posteljine, bar nečeg što je dovoljno samo složiti i spremiti. Ali nije bilo. Učka je sadržavala same majice, hlače i trenirke, zatim neke odurne košulje i hlače s dva milijuna džepova koje je bilo nemoguće popeglati. Na Učki su bile troje takvih Bear Grylls hlača koje su inače pripadale starijem punoljetniku kojeg je oženila. Greškom. Ali, ta greška bila je predmet neke druge priče, to je bio drugi par rukava. Trebalo je sada prvo brinuti o ostalim, doslovnim rukavima, dugim i kratkim, koji su beživotno visjeli sa te zastrašujuće hrpetine robe.

Iva je uzdahnula duboko, ljuta sama na sebe što si je opet priuštila ovo sranje iz pukog nemara, njezinog vječnog kampanjskog trčanja za stvarima koje je trebalo obaviti. No, od ljutnje koristi nije bilo, pa je strusila ostatak kave i krenula u pripremu terena – daske za peglanje koju je trebalo podložiti s nečim da se ne klima tako jako. Preklopila je naslovnicu Novog lista sto puta da bi dobila dovoljno debeli podložak koji je popunio prostor između poda i noge već spomenute daske.

Peglu je uključila, napunila je vodom i nakon par minuta zabava je mogla početi.

Redosljed peglanja nije bio uvijek isti. Ponekad bi prvo povadila ono što joj se činilo jadnostavnije pa glođala prema kompliciranim sranjima, ponekad bi išla samo redom kako je već Učka bila zaslagana, a ovog se puta odlučila prvo uhvatiti u koštac sa onim najgrđim komadima. Dohvatila je prve od tri komada onih nepegljivih hlača. Borila se s njima i dobila bitku. Polovično, ali ipak. Druge se nakon šesnaest minuta drljanja po njima nisu zapravo mogle nazvati popeglanima, pa ih je samo odložila na naslon kaauča iza sebe, kao da će se same malo izravnati. Na trećima se predala uz brdo psovki koje ovdje nije pristojno navoditi.

Odložila je peglu prisiljavajući se da ne udari s njom u dasku, onako ljuto kako već imamo potrebu udarati u nešto kad smo ljuti. Nije udarila jer je na isti način prije koju godinu skršila i besramno skupu Rowentu, a lupati novac u pegele bilo je gotovo jednako očajno kao i samo peglanje. Sjela je pokušavajući se domisliti nekoj motivaciji, nečemo što će joj zabaviti mozak da ne misli o tome kako joj se n.e.d.a!

Muzika! Klela se uvijek i svugdje kako uz glazbu cijeli život ima nekako više smisla. Kresula je radio ali nije joj se dopalo ništa. Laptop je bio ugašen kako je ovisnost od bulažnjenja po internetu ne bi odvukla od neumitnosti peglanja robe. Uzela je svoj mali spremnik za glazbu. Minijaturna spravica bila je nakrcana jazzom koji joj je bio odmak od sveprisutne medijske glazbene istosti. Gurao se u njemu opus Cheta Bakera, Kyle Eastwood zauzimao je također popriličnu količinu bajtova, pa Nina Simone, pa Duke Ellington, pa Miles Davis svašta nešto takvo, ali ne i one jako moderne i avangardne jazz stvari jer to joj je u kratkom vremenu moglo ispiliti živce. Rasplela joj se u ušima sjetna truba, pa ju je zamijenio čarobno-melankolični Marrakech… Uglavnom, nakon deset minuta uhvatila je samu sebe kako zuri neodređeno nekamo kroz prozor sa novom šalicom kave u jednoj i cigaretom u drugoj ruci dok se pegla grije i hladi ostavljena, zaboravljena na dasci. Nije to, definitivno, bila glazba za ovakvu vrstu posla. Ugasila je mp3 player, upalila televiziju koja je ionako stalno vrtjela MTV jer je mlađi maloljetnik bio u fazi “kad narastem bit ću DJ”, a maloljetnica je planirala odlazak na Ultru. Taman su svoje revanje dovršavale neke uparađene koke oko kojih su se motali istesani momci i već je poželjela odustati prije nego je i pokušala poslušati, kad se zavrtio maloljetnikov omiljeni Guetta. Lovers On The Sun. Zurila je u Raya Liottu i uhvatila se kako se lagano mrducka u ritmu. Jasnom, plesnom, tvrdom ritmu koji tjera na micanje. Nasmijala se od srca sama sebi kad je stvar završila i opet krenuo nekakvo jaukanje, ali kanal je ostao upaljen – nakon Guette dvije su majice bile tople i složene – popeglane. Podigla je glavu s peglanja jer se sa zvučnika razlilo još ritma koji je nekako vraćao život.  Robin Schulz i neki Judge – Showe me love. Osmjehnula se prvo, pa nasmijala na glas… ovo je bilo dobro. Nije mali klipan baš toliki klipan kad je mjuza u pitanju, a ovo je nekako nosilo. Baš nosilo. Kao nekad davno kad je obožavala plesati. Gibala se u ritmu i još su dvije majice i jedna trenirka prešle iz stranke nepopeglane robe u suprotni tabor. MTV joj nije bio dosta. Nije joj išlo baš sve što se tamo vrtjelo. Ipak je upalila laptop i našla na svemogućem internetu i Guettu i Schulza, bio je tu i Avicii pa se pojavi još i Haris pa onda Kygo… Oplela je redom, derala se pun glas na Waiting for love koji naučila zajedno s maloljetnikom. Oh! Bila je to sjajna glazbena kulisa koja je gurala i gurala i iz nekog razloga davala joj snage da prvo prepolovi glupu Učku, pa je razvali skroz, do zadnje krpice. Taman je pičio Harris i ona njegova Summer za koju bi se bila zaklela kako joj je dosadna, naporna i kako joj može ispiliti živce nakon trideset sekundi – ali ovog puta nije bilo tako. Pilana ju je nabrusila taman dovoljno da dohvati one usrane hlače koje nitko normalan nje mogao popeglati. I dohvatila ih je. Do kraja pjesme i one su ležale na vrhu popeglane gomile robe. Iza Ive bila su dva i pol sata vremena u kojima je peglala uz glazbu za koju je mislila da … ma nema veze što je mislila. Na laptopu su se nastavili vrtjeti njezini novi junaci i kad je krenula u još jednu subotnju razbibrigu – brisanje prašine. Naprosto, te nemile joj, bedaste i zamorne radnje ovaj je ritam činio podošljivima. Pomislila je da bi u svoj glazbeni spremnik trebala ubaciti malo ovog što ju je tako silno tjeralo na pokretanje, jer već je neko vrijeme živo razmišljala o tome da nakon sto godina opet počne redovito trčati…

Ono kad promjeniš mišljenje i bude ti drago.

Foto: www.pexels.com

 

Robert Janeš: Režim*

(Nestaju žene, nestaju mladići,
nestaju djeca. Nestaju ljudi…)

Množe se plakati pred pročeljima
spomeničke vrijednosti, pokretne slike

obrubljene traženjima novih robova,
pune se sve oblije dojke i razvijeniji mišići.

Pod tamno-ledenim svodom spavaju
oni koji više ne postoje, zagrljeni

s napuštenim kusavim psima
i mačkama iskopanih očiju.

Sred šarenila vrućih reflektora glumci
se prskaju produktima znojnih žlijezda;

s izlizanih dasaka zasićenih tamnim bajcom
izbacuju bukete feromona u gledateljstvo

koje pokorno šljapka u toj nelinearnoj
predstavi neposrednom izmjenom orgazama.

Kako li je živjeti na rubu minskog polja srčući
zrak zasićen koktelom straha i paljevine?

Čuvari u bijelim odorama lijepe rešetke
na prozore s pogledom na ružičasto more.

Rijeke su guste i sve teže premostive.
A zvijer ne nestaje. Raste i guta sve pred sobom.

(Nestaju žene, nestaju mladići,
nestaju djeca. Nestaju ljudi.)
_____________________________________
* réžīm ili rèžīm, kako već kome paše

Foto: www.pexels.com