Želimir Periš: imamo mrave

Kratko predstavljanje zadarskih autora na Književnosti uživo, nazovimo to Zapisovci u Rijeci…

imamo mrave kaže gđa jugenstuck
heh, kaže joj gospodin
mali crni gmižu po sudoperu
zidnom ormaru
u frižideru, vidjela sam ih u frižideru!
vrišti gđa jugenstuck
heh, kaže gospodin
gđa se mršti
gospodin jugenstuck uvijek kaže nešto krivo
tad ga gđa pogleda
i nastavi
a vidite, zanimljivo
ništa ne jedu
uopće ne idu na kruh kad ga ispečem
po receptu moje stare majke
ne idu ni na kolače
moju slavnu pitu od jabuka
hoćete li šnitu
svježa je, bez šećera
ja koristim fruktozu
fruktoza je puno zdravija
a oni je nisu ni taknuli
ti grozni mravi
ja ne znam kako ćemo ih se riješiti
jada se gđa

a što si onda glasala za njih
pita gospodin
jugenstuck

Foto: www.morguefile.com

Vladimir Papić: Močvara

Močvara košmara,
u glavi zujanje.
Ranjenih duša, nesnosno brujanje.

Zrake sunca probijaju se korijenjem u ritmu frule
Zaboravljeni osjećaj treperi u zraku
Odvaja nas krišom od stvarnosti trule

Trube sjevnuše, poskoči srce
Bubnjevi zagrmiše, dignuše se glave
Huk glomaznog trombona podsjeća na trenutke slave.

Gordi Rom puhao je dušu u usnuli grad.
Nismo se mogli sjetiti
možda je već bilo kasno tad

Ipak začarani melodijom izađosmo polako iz kuća
i pustismo da nam se tajnovitog osjećaja napune pluća

Odapete note napokon ulovi grad
Pleše bez pratnje,
ispire sa sebe smrad.

Na suncu se zacakli zub zlatni
Poziva na sreću
Natopimo danas znojem pločnik blatni!

Šešir se u tamnoputoj ruci njiše
Traži od nas da plešemo sve više i više.

Iz tuge je nastao bijes
Stotine izranjavanih stopala
Kakav je to samo divlji ples

Po baricama gaca bosonoga djevojka
S dotrajale suknje konci vise
Njen dom sigurno je neka davna bajka
Miriše na proljeće i ljubičaste irise

Oči joj mijedne,
Laura ime,
riječi zapovjedne,
s mjeseca nadgleda oseke i plime

Vrti se vrti raširenih ruku
U vodu zrak pretvara
Kaže ima za nas važnu poruku
Vodi nas daleko od ovog svijeta utvara

Foto: etermagazine.com

Denisa Čirjak: Fantastična bića su obični ljudi

Kratko predstavljanje zadarskih autora na Književnosti uživo, nazovimo to Zapisovci u Rijeci…

U selu pokraj mora
Iznad zelena gora
I tragovi nekog drevnog kora
Pjesmom prodiru kroz rupe
Novog svijeta

Čini se
Čuje se
Ko da glasovi vijećaju
Približavaju se sjećanju
Izrezbarene rune ih podsjećaju
Na minula doba
Kad je ostala samo molba
Grickajte vrijeme
Dok se ne zasadi sjeme

SLADA!
Ne zaboravi, vrijeme samo oporavi!

Kraljevi vladaju
I nekada su vladali
Svi ostali prevladavali
Razvili su škrge iz rudimentarnih organa
Dok su neki plakali, još otvorenih rana

Ništa nije badava!
Na ovome svjetlu
Na ovome svijetu

Ni suze
Ni kormila
Ni sidra za zaustavljanje
Ni alati za popravljanje
Ni vesla za one najmanje

Najmanje što mijenjaju
Tijek budućnosti
Pol okrutnosti…

Kopni ko ledovi Arktika

Ljudi još uvijek nisu izumrli, kažem
Kao dinosauri
Ja vjerujem da danas žive kao kentauri
Ljudske glave na vrhu vrata
Svaki dan prolaze kroz kozmička vrata
A noge su im šume, žile potoci
Razvedene obale i otoci

Mislim da nema čudesnijih
Bića i priča
Od onoga koji sve izmišlja
Stvara i rastvara
I možda još tipka po kakvoj…
Antiknoj mašini sa slovima za pisanje
I očima za smijanje
I mislima za dramske drhtaje
Kroz vrhunce radnje
I pokoje neobične
Zaveslaje.

Foto: www.pexels.com

Mario Padelin: Raj za mačke

Kratko predstavljanje zadarskih autora na Književnosti uživo, nazovimo to Zapisovci u Rijeci…

Kao čovjeka pravog kad polako stigne
Prije ili poslije do konačnog kraja
Tako i njih nježno jedna ruka digne
U tihe dvore mačjega raja

Pa se tamo dugo rastežu i sniju
Valjaju se lijeno na mekanoj svili
Krzno svoje peru, na suncu se griju
I onaj prvi žuti, i onaj mirni sivi

I baš zato što su mene imali za brata
Moći ću valjda jednom i ja
Pronaći neka, mala tajna vrata
Da posjetim svoja prijatelja dva

Foto: www.pexels.com

 

Robert Janeš: Postoji li svjetlo koje nikad nitko nije vidio?

– Previše radiš dijete moje – slušam umirujući majčin glas dok gledam tmaste crne oblake kako se približavaju – trebaš se više posvetiti sebi.
– Sebi? Pa ja i jesam jedina osoba na svijetu kojoj se posvećujem. Za ostale baš i nemam vremena.
– To ti i govorim. Posvećujući se drugima, posvećujemo se i sebi. Posao ne smije biti na prvom mjestu u čovjekovom životu!
– Pa i nije mama, nije na prvom mjestu. Ali nema nikoga tko bi se htio smjestiti na ona prazna mjesta ispred posla! Nema nikoga tko želi da mu se ja posvećujem – negodujem kao i uvijek.
– A kako će doći tamo ako ti nikome ne daš da se probije na ta mjesta? – pitanje po ne znam više koji put postavljeno.
(Kao da ga ja sebi ne postavljam svaku večer prije spavanja i ujutro, tik nakon buđenja.)
– Možda sam tu na oca! Genetski zapis, jabuka i stablo… – znam da ne smijem to govoriti, ali opet i ponovo to radim.
– Tvoj otac je imao potpuno različito djetinjstvo od vas, morao raditi u sasvim drugim uvjetima, plaćati za ono što su drugi ostali dužni… nemoj se ni pokušati uspoređivati s njim! – majčin glas više nije umirujući, sad već prelazi u ljutinu.
– Da, da, njegovo božanstvo pater familias! On je nepogrešiv! Ali on je tu gdje je, a ti si tu gdje jesi. I to je velika razlika! Nije li? – povisujem ton.
(Majčin glas se više ne čuje.)
– Kiša će svaki čas – govorim tiše nadajući se još pokojoj riječi – moram poć…
(Ništa. Muk. K’o u grobu, rekli bi. Majčin glas je još jednom utihnuo.)
Stavljam buket poljskog cvijeća koje je najviše voljela, tamo gore kod jednostavnog nadgrobnog spomenika, uzglavlja možda. I polako krećem.
Tko zna kakav bi razgovor vodili da je živa? (Možda ipak ne ovakav.)
Vraćam se žurno prema kući. Samo što nije pljusnulo. Ulazim dok prve kapi kiše, krupne poput oraha, počinju lupati po staklima i limenim olucima.
Vonj ustajalosti. To se prvo osjeti pri ulasku. Otac je vjerojatno sva tri dana od moje najave dolaska provjetravao kuću, ali ono što se mjesecima prije dunstalo ne može se u tri dana izgubiti.
I štednjak… trudio se očistiti ga. No, kad nakon dva mjeseca taloženja masnoća, zagorijevanja jela i slično pokušaš to očistiti u pola sata… a-a, ne ide. Ne moram ni zaviriti dublje ispod kreveta i starih ormara.
Stari ormari… nekad se iz njih širio miris lavande i ružmarina po cijeloj kući. Sad se širi miris vlage užegle u tkanini starih kaputa i haljina i ostale odjeće koju nikada više nitko neće nositi. Sve bi to trebalo izvaditi, izvjetriti, očistiti i složiti pa dati siromašnima… ali samo preko njega mrtvog.
Ne želi se maknuti iz te kuće, od tih stvari, od tog groba za živog čovjeka.
On, kojeg nekada tjednima nije bilo kod kuće, koji je i ono malo vremena kad bi dolazio kući proveo uglavnom s prijateljima slaveći neke samo njemu znane prigode. On, kojeg nije bilo onda kad su djeca na podu kuhinje našli majku kako leži nepomična i uzalud je pokušavala probuditi.
On, koji nije stigao ni na pogreb majke vlastite djece, kako ju je volio zvati. Jer se jednostavno nije moglo doći tako brzo. Nitko ga nije krivio što nije stigao. Njega, koji se kasnije stalno ispričavao kao da ima razlog. Kao da njegovo kašnjenje nije bilo slučajno. Nitko ga nije krivio što nije znao da mu je žena dugo bila smrtno bolesna. Kako bi ga i krivili kad nitko, ama baš nitko, nije ni znao.
Zahvaljujući radu u mjesnoj ljekarni, lako je dolazila do lijekova protiv bolova i njima uspijevala prikrivati svoju bol.
Koliko je patila? Ne znam. Možda da isprobam jednog dana?
Izdržavala je dok joj srce nije otkazalo. Tako su nama troje, zbunjenima i uplašenima, još nesvjesnima stvarnosti, objašnjavali lokalni liječnik i naša baka i djed, očevi roditelji. On nije morao ništa objašnjavati jer ga nije bilo. Ali nitko ga nije krivio za to. Niti ga danas nitko ne krivi. Nitko do njega samoga…
(Krivim li ga i ja, malko, malkice, povelkice, ipak?)
– Ideš li sa mnom, tata? – pitam nakon tri dana druženja u šutnji i pospremanju kuće.
– Kuda? U onu ludnicu u kojoj živiš, u onaj pakao? – pita razdražljivo – nisam lud!
– Pa to je ona ludnica u koju si ti svojedobno odlazio, sjećaš se? – ne izdržavam – samo za razliku od tebe ja ne ostavljam obitelj! – sad ja razdražljivo pretjerujem.
– Aaa daaaa! Tako je! Ja nisam obitelj. Ja sam zlo kojem bolje ne biti u blizini!
– Tata! Ideš li sa mnom? – vičem, prekidajući ga, samo da ne moram ponovo slušati napadaj samooptužbi. – Ne želim te ostavljati samog ovdje, ali moram negdje raditi a to je trenutno tamo…
(Svaki puta dok govorim ove riječi, u sebi se nadam da će odbiti. Pa što će on tamo? Ovdje mu je sve! A on ionako nikada nije zvao nas da dođemo tamo gdje je radio. I sad se opet sve ponavlja. Samo su uloge drugačije podijeljene. Pa što će sa mnom i ja s njim? Nadam se da hoće…)
– Nikud ja ne idem odavde! – završava još jednom još jedan naš razgovor.
Kao po stoti put odigrana drama na prašnjavim daskama mjesnog društvenog doma.
Bez aplauza, bez bisa. Odigrana jer se odigrati mora.
Vozim kroz mrak. Povratak. Povratak kuda? Kući? Domu? K tebi?
(Zamišljam kako ti prstima prelazim po koži dok spavaš i kako se ona naježuri pod njima kao naj-naj-najfinija i najmekša gratakaža. Nesvjesno, osjetljivo, odgovara na podražaj mojih prstiju. Prelazim preko golih leđa, uzduž kralježnice… polako, polako… nježno, nježno, da te ne probudim. Djeluješ tako milo i opušteno dok spavaš tako napola pokriven. Polako rukom zalazim pod pokrivač, na obline stražnjice, trbuh. Skidam se i oprezno liježem uz tebe. Meškoljiš se...)
Bilo bi mi drago da si tu, sada, sa mnom, tu, u autu. Sada! I da zajedno odjurimo u noć!
Ti i ja. Samo ti i ja! Ali da… To zadovoljstvo, ta privilegija, oni su samo moji… tebe nema ovdje, kraj mene. Već dugo.
Čekala sam da budemo blizu, ne samo duhovno i mentalno, već i tjelesno. Tvoje tijelo uz moje tijelo, ta toplina i sigurnost. Međutim, ti si imao druge zamisli. Tebi je trebala sigurnost daljine. Pa si ušao u projekte koji su bili važni “za nas oboje”. O kako sam se veselila tvojim projektima! Tvoja kreativnost bez granica morala je izaći iz tebe jer si samo tako mogao biti cjelovit i moj.
Ali, da…
Nešto u meni je počelo rovariti, kopati, podrivati našu savršenu vezu. Zašto to nismo mogli raditi zajedno ovdje gdje sam ja, gdje su mogućnosti veće? Ja nisam mogla k tebi, moje mi veze s onima koji me još uvijek trebaju to nisu dopuštale, no ti si to znao od početka! I počela sam bivati nesigurna. Kako ćemo tako dalje. Ja tebi ne mogu dati svu sebe, kako ćeš ti s tim? Samo ću te kočiti u tvojim napredovanjima. I ludila sam, totalno se raspadala.
No ti si tada bio jak za oboje i znao si me uzdići natrag na našu razinu. Voljela sam te. I još te uvijek volim zbog toga. Ali zlo nepovjerenja je ostalo začahureno i čekalo najbolju moguću priliku.
I ona je došla kada smo oboje pali u komu zbog okolnosti u kojima smo se našli. Tko sada koga da iz tog živog blata izvlači kada zajedno tonemo. Vikala sam ti ustiju punih tog blata – Pomozi mi! Ali tvoje su uši bile pune istog tog blata i nisi čuo.
Gdje si bio kad sam bila zla / Gdje si bio kad sam bila luda? – kako bi to lijepo rekla draga nam Vesna Krmpotić.
A gdje sam ja bila kada si ti nestajao u boli? U svojem blatu u koje sam sama zagazila. To je bilo samoubojstvo i ubojstvo istovremeno. No što je tu je. Sad smo gotovi. I to ne bi trebao biti kraj svijeta. Putovi su široki i pred nama, svakom njegov.

Osjetiš li ti ikad mene pored sebe, u mraku, prije svjetla?

Foto: www.pexels.com

Vid Sagadin Žigon: Admiral

(Hvala, Zlatko, za Admirala!)

Admiral će doći opet
u tu zemlju bez zemlje
na stolu u vrtu neke
krčme će glumiti svoje
pjesme koje ga vole
umjesto njega samoga,
admiral će doći, to je
sigurno, to je, zapravo,
jedino što je sigurno,
pošto je smrt otkazala
poslušnost samoj sebi.

Nisam te znao, ali sam
znao od početka da negdje
postojiš, još uvijek čuvam
mjesto za tebe kad tučem
rakije jednu za drugom, da
mi bude pakao ugodniji,
tako ti je to, moj admirale,
ajmo sad na frontu, pošto
sad napokon znamo da
ničega nema, osim našeg
duplog ja u dječjoj igri naše
djece, sve ostalo je samo
grozan san, a ti si jedini
znao da izvučeš sablju
trenutka i zabiješ je u
šupljinu života, znao si se
predati životu i riječima.

U usporedbi s tobom ja sam
samo običan paor bez zemlje
koji luta po svojim rovovima
kao male krtice, a ima još puno
toga što mi naređuješ iz
pozadine, ima još puno toga
za učiniti da budem dostojan
nepostojećega sjećanja na
tebe, Admirale, koji vodiš bitku
s Nemogućim i Neizrecivim,
kad stojiš na stolu jedne krčme
i pjevaš, a čitava Mancha se
trese pred tvojim čistim bolom,
kao jedinom identitetu tvome,
o, Admirale, ništavilu moje biti.

Danas je srijeda i Vid Žigon
je već davno odjebao bonton
i priča još samo s onima koji
su ludi u srcu kao on, a na toj
lađi luđaka Admiral je taj koji
nas vodi k vodi apsolutnom
nepomirenju s budućnošću
koja, kao što znamo, ne postoji pa
ipak on će biti prvi koji će biti
strijeljan pred zidovima logosa,
koji nas ismijava svojom
kompletnom ignorancijom i
posthumnim priznanjima za
životno djelo, jebeš njihove
paklene kandže, gadovi
vlastite iznakaženosti koji
nikako da pronađu svoju
dušu, da bi je prodali,
visokoplaćene pjesničke kurvetine,
ali sve skupa nije više vrijedno
spomena, zar ne, Admirale moj,
i budi pozdravljen s onu stranu
dodira gdje se dodiruju misli
da bi poletjele u beskrajnost.

Foto: Jan Porcellis, Brodovi u oluje kod stjenovite obale, 1614.-1618.