Antonia Padovan: Anđeli sve kasnije počinju da govore

Za njihove smo plačeve bdjeli bez pobune, noćima nesažaljivih monotonija zaborava. Otkupili su mamurluci pijanih mornara nekog pradavnog doba svaki naš doticaj s pripitim bucanjima mora sjećanja, što nije svjesno ni mistične magije svoga plavetnila, a kamoli strane svijeta s koje dolazi zamantana nevera. Tihi jaz. Boli su ostale u neispričanim bajkama za laku noć malenih uzglavlja, što ostadoše da se tješe međusobno jače nego bi li ih sačuvala obećana ruka kraljeva. Zlato je rasprodano kao jamstvo za pakao nekih lica bez naličja, nekih glava s imenom prolaznosti umjesto pečata za siguran kraj. I što reći naivnim vilama kad u nedostatku posječenih stabala ljudska zavist krene unatrag… Rukom višeg suda minutu po sat, i sat po godinu, brisat će se mirno sva nakupljena mast i slojevi sivila nad prozirnošću svježine udaha zelenih prostranstava. Ne boji se nebo za vile i njihova naivna spašavanja bez svjesnosti o raspadanju civilizacijskog doba. Za svoje su anarhije ginuli bez priznaje, tlačeni i gaženi, pa opet pljuvani i posrani, samotnjaci oboljeli od mase – oboljeli na vrijeme da se spase, ali po vlastitom izboru, bez poduke i prakse. Vitezovi ulice zanijemili su u ispraznom hodu internet-revolucije. Anđeli sve kasnije počinju da govore, jer im u rukama prerano stoje te hladne mrtve naprave koje im neprimjetno, a opet toliko naprasito očito, oduzimaju ljudskost u zamjenu za dresuru nametnutog robotsko-snobovskog poretka. Stigla je nova generacija. Koliko straha i trepeta. Koliko muka i praznih letova. A mnogi su samo za anarhiju odlučili i umrijeti, bez da još jedan korak utješnog pokoravanja ustupe zakonima zaslijepljenih vođa bez krune i prijestolja ijednog nebeskog svoda. Takvima se ne klanja majka priroda. A kome ona nije najuzvišenija boginja u vidljivosti ovog posve nevidljivog svijeta ikona i prikaza, taj ide u isti bijeg što će zadesiti i one sa blještavim viletinama s pogledima na ocean, a ipak uz to i apsurdno izgrađenim bazenima… One što misle, valjda, da im je mjesto za raj već rezervirala tajnica, i to letom u prvoj klasi, bez mogućnosti otkazivanja… One što od nakupljene pohlepe u sefovima i džepovima, kao i na računima u neopipljivim brojkama, neće stići utješiti niti prelaka smrt umjesto strijeljanja – kad im novčanice u posljednjim danima posluže tek kao papir za brisanje nakupljene masti i slojeva sivila u vlastitim odrazima pri pogledu na zrcalna nebesa… Otkupljenje ili posljednje otrežnjenje, nekima će biti apsolutno svejedno. Nema povratka ni kad povratite sav sebičluk sebičnih u kolonu što će čekati pred kapijama vječnog sivila. Tad će u džepovima skupljati suze za gašenje požara od zapaljenih spomena da je ikad pojedinac živio u kućama s bazenima pored oceana – ne mareći što tisuće njih spava na postelji sivog asfalta bezdušnih velegrada s kartonskim kutijama umjesto pokrivača… Gdje ste sakrivali svilene plahte dok su (na drugom kraju iste zemaljske kugle) posljednje dahove ispuštala smrznuta pluća mnogih mališana, čija majka nije bila među bogato udatim ljepoticama-sretnicama svog doba. Gadljive su note klasike što ispraćaju na bal smokinge i skupe haljine, jer kultura je umrla u zadnjem zalogaju kavijara švedskog stola za odabrane. Jebeš kulturu u kojoj humanost ne samo da ima preuske poglede, već su joj granice apsurdom omeđene na sjever i jug krivih vladara. Čujte, anđeli, svemir vas još promatra. Uzmite stvari u svoje ruke bez robotskog usmjeravanja na putu novog tupila. Moja točka nikad neće biti ona zadnja. Ne umarajte se mojim pričama, velikani balova. Bazeni će biti isušeni kada kucne čas. I nemojte da vas plaši revolucija, odavno je pobjegla s ulica. Sprema se oluja na koju nitko od vas neće ostat suh osim na svojim bankovnim računima. Nije ovo obećanje u čast, niti kletva za zadnji marš. Ovo je kolona još jednog gnjeva na račun gledanosti novog regionalnog zaglupljivanja “reality” idiotizama. Od šume stablo ne vide… od nametnute bolesti lijek više ni ne traže. Pozdrav dižem za insomnije najjačih. Budite strpljivi. Sve će u svoje vrijeme doći.

Foto: www.pexels.com

Ivan Molek: Mjesta nelagode u kulturi (II.): bat iz Rižarne

Veličinom je bat usporediv policijskom pendreku, ali namjena mu nije bila odvraćanje i rastjerivanje izgrednika te njihovo privremeno onesposobljavanje nego usmrćivanje logoraša. Dokumentarne fotografije iz vremena Velikog rata govore da je takva smrtonosna alatka bila korištena u bitkama kod osvajanja neprijateljskih rovova i da je služila za brutalno umlaćenje udarcem po tjemenu. Nema stoga govora da bi mazza iz tršćanske Rižarne bila plod nečije pojedinačne spretnosti u izradi alatki i nečije pojedinačne okrutnosti u činu zadavanja smrtonosnog udarca. Dojam da je bat tek improvizirana alatka, nastala spajanjem dijelova nekih drugih i isluženih ili oštećenih alatki sugeriran je njegovim grubim izgledom. Kao da ga je izradila ruka nekog zanatlije zainteresiranog da njegov oblik doradi tek do granice funkcionalnosti. Pitanje P. Levija pred ovom alatkom postaje, ako je to uopće moguće, još teže: prvi čovjek nije bio onaj naš daleki srodnik koji je upotrijebio komad kamena kako bi se obranio od neprijatelja ili kako bi usmrtio neku životinju i time pribavio hranu, bio je to, naprotiv, onaj primat koji je učinio skok u područje ljudske umnosti i jedan kamen upotrijebio za oblikovanje drugog kamena, izradu neke alatke. Postoji i jedna zanimljivost uz ovaj eksponat: početkom 80ih godina bat je bio ukraden pa je sada izložena kopija, a sumnja se da počinitelje krađe valja tražiti u krugovima lokalnih kolekcionara fašističkih relikvija.

Tršćanska Rižarna nije bila eksterminacijski logor pa je pronalazak ove mazze donekle iznenađujuć. Od nacističkih logora smrti razlikuje se svojom prvotno industrijskom funkcijom pa umjesto karakterističnih niskih drvenih baraka podignutih na nenaseljenom području njegovu strukturu sačinjavaju višekatnice od cigle u industrijskoj prigradskoj zoni. Uz to, dijelom zatvorena struktura postrojenja sa zgradama što se jedna o drugu naslanjaju umanjivala je potrebu za podizanjem posebnih nizova ograda s bodljikavom žicom pod naponom i povišenih stražarskih kula na brisanom prostoru. Pokazatelj da ni ovakva forma logora nije bila pošteđena od izvršenja smaknuća logoraša nalazi se u tzv. ćeliji smrti na ulazu, prostoriji kieferovskog izgleda od svojih pedeset kvadratnih metara. Druge i daleko brojnije ćelije neusporedivo su manjih dimenzija, nalik su poljskim zahodima i toliko su u dubinu izdužene da u njih stanu ležajevi na kat, a vrata dovoljno široka da se odrastao čovjek može progurati kroz njih. Na njima je također vidljiv trag funkcionalnog racionalizma industrijske arhitekture, izgrađene su od čvrstog betona i nanizane jedne uz drugu tako da jednu pregradu dijele po dvije ćelije. Nadograđene su u prostorijama većim i višim od ulazne ćelije smrti, a masivne drvene grede daju im još u većoj mjeri kieferovski izgled.

U središnjem memorijalnom prostoru Rižarne, gdje je bat za usmrćivanje izložen, prevladavaju ploče s tekstualnim pojašnjenjima povijesti logora i ekrani namijenjeni posjetiteljima koji se žele upoznati s dokumentarnom filmskom građom. Prizori su to sudskog i izvansudskog svjedočenja, a dostupna je i snimka razgovora s jednim Nijemcem, zapovjednikom Rižarne osuđenim u odsutnosti na doživotan zatvor, dok za šankom nekog neuglednog minhenskog lokala u ulozi ništa uglednijeg pipničara gostima toči krigle piva, na rubu incidenta. Danas je tršćanska Rižarna mjesto nelagode u kulturi. Neprimjereno bi bilo ovdje htjeti s Jesijem kazati mjesto nelagode u kulturi desnice ili povodom nje; u tom smislu puno bolje će poslužiti riječi iz njegovih Mitologijskih materijala (1979) o jednom od njegovih omiljenih pisaca: “Elias Canetti bi kazao kako je ‘gomila mrtvih’ (u kojoj ja sâm prepoznajem jedinu reprezentaciju smrti koja mi se čini istinita), gomila supstancija u dekompoziciji, idealan teren uzgoja (coltura) [kulture]” (pri tome idealan valja razumjeti prije kao zamisliv negoli kao najbolji ili najpoželjniji). Ako bi u njezinom prostoru pamćenja trebalo tražiti ekvivalent lancmanovskoj gesti upiranja prsta u spregu modernizma i industrijski organiziranog zločina kažiprst bi mogao stati na mjestu gdje se nalazi izložena ta primitivna alatka. Bez obzira što je to neautentična kopija. (Na jednoj mrežno objavljenoj fotografiji drukčija je glava bata.) U nedostatku boljega, to je trenutačna mjera nastojanja da pogled dopre do tajnih činova, težnje za zgrtanjem materijalnih ostataka neslavne prošlosti i uživanja u perverziji intimnog trijumfa: “I dalje pobjeđujemo pobjednike, ne uspijevaju nas uhvatiti na djelu”.

Foto: Ivan Molek