Igor Petrić: Postoji li nešto što ne znate o njemu, a željeli ste pitati

Ukoliko ga vidite nasmiješena
ne pitajte ništa,
samo prođite, jer danas nije raspoložen
i mogao bi neprimjereno reagirati.
To sigurno nećete razumjeti
i pitat ćete zamišljeno
„Što je tom čovjeku?“
kojeg niti ne poznajete dovoljno.
Vjerujete, pokušao sam sve,
čak i više od toga, ali svejedno je usamljen.
Ništa više i nema smisla.
Odgovori ostaju zarobljeni zauvijek
u snovima primitivnih stvorenja,
koja iskustvo iskonskog straha
ne mogu podijeliti s ostalima.
Još jedan dan polako prolazi,
kao sjećanje na one o kojima se samo još govori,
one kojih više nema.
Čujete li vrijeme kako odlazi u nepovrat,
tiho poput umirućeg lišća
koje polako ponire do razgranatog korijenja,
svog matičnog izvora postanka.
Vlažna zemlja opet stenje pod pritiskom zarobljenih duša.
Čujete li, čujete li kako s njom pregovara,
jer ne zna koliko ih još može primiti u svoju utrobu
i ima li za njega mjesta.
Ukoliko ga vidite nasmiješena
pustite,
pustite ga neka ode tamo gdje je naumio.
Pustite,
pustite ga i ne pitajte ništa.

Foto: www.pexels.com

Ivo Anić‎: Sanjive naranče

Poskidala je sa sebe sve nerazumljivo
zime beskrajne kao čipkane nespokoje
i srce u njoj je kao naranča sanjivo
za ljubav bi ga dala jutrom u obzorje

Poskidala je sa sebe veliko sunce i laž
i sada na tom izvoru dariva se naga
nekom tko naslonjen na nju vidi istu draž
i besmrtan postaje ako mu je draga

Poskidala je sa sebe sve osim ljubavi
sve niske od bisera zvjezdanih
jer sve prođe i sve se zaboravi
osim onih obasjanih, osim onih obasjanih

Foto: www.morguefile.com

Andreja Malta: Obitelj

Marko je nekada jako patio. Tu i tamo prisjeti se tih trenutaka u svojoj dječjoj glavici, trenutaka kad bih se njegov tata, smrdeći na vino, u kasne sate vraćao kući, teturajućim koracima ulazeći u stan, vičući na njegovu mamu. Mama bi plakala, molila, potom proklinjala, a obično bi joj tata odgovarao pljuskama koje su nemilosrdno padale po njezinom očajnom licu. Marko bi se ustrašeno stisnuo u kut, čekajući da obiteljska oluja prođe.
Danas srećom više nije tako.
Jednog je kišnog dana mama skupila hrabrosti, spakirala svoje i Markove stvari i sklonila se s njim u “sigurnu kuću”. Tamo su ih lijepo primili. Imali su svoju sobu, mama neko vrijeme nije išla na posao i predala je zahtjev za rastavu braka. Inače, Marku se tamo jako svidjelo. Bilo je tu puno mama sa svojom djecom, mogao se igrati s njima do mile volje i što je bilo najvažnije, mama se opet počela smijati.
Vrijeme je polagano teklo svojim ritmom, a njima su se napokon počele događati lijepe stvari. Mama je opet počela raditi, tatu više nije vidio od onoga dana kada su pobjegli i strah koji se naselio u njemu polako je počeo gubiti svoju moć.
Mama je iznajmila mali stan u predgrađu. Marko je te jeseni krenuo u školu. I tamo mu se svidjelo. Ubrzo je pronašao prijatelje i počeo trenirati nogomet.
Jednoga dana mama ga je posjela pored sebe na kauč. Smiješila se, učinila mu se lijepa, onako obasjana sunčevim zrakama koje su provirile kroz prozor u sobu.
“Voljela bih da nekoga upoznaš”, rekla je Marku.
“A koga to?” upitao je on radoznalo.
“Znaš, hmmm, malo je komplicirano, ali shvatit ćeš, ti si pametan dečko. Upoznala sam jednu tetu. Zove se Vanja. Jako se dobro slažemo. Teta Vanja bi te željela upoznati, ako se slažeš.”
Marko, iako zbunjen, kimnuo je da može. Nije mu bilo baš sve jasno, ali nipošto nije htio da mama bude tužna, sada kada su se sve stvari tako lijepo posložile.
Sutradan se na vratima pojavila teta Vanja. Visoka, vitka žena, ljubaznog i toplog osmijeha. Uz nju je stajala curica, otprilike Markovih godina. Jako je sličila teti Vanji. Imala je crvenu kosu ispletenu u dugu, mršavu pletenicu. I veseli, pomalo sramežljiv osmijeh na licu.
“Ovo je moja Lina”, rekla je teta Vanja dok su ulazile u stan.
Popodne je brzo prošlo, pili su čaj, grickali kekse, raspleli razgovor i gledali televiziju. Na kraju su se, uz obostrano zadovoljstvo, dogovorili da, kako je sutra subota, zajedno odu na Sljeme.
Njihova su druženja postajala sve češća i češća. Marku se Lina svidjela, Lini se Marko dopao, mama je sjala od sreće i teta Vanja je sjala od sreće.
Nakon nekog vremena, mama je opet posjela Marka pokraj sebe na kauč.
“Marko, želim te nešto pitati.”
“Pitaj, mama”, rekao je on.
“Znaš, teta Vanja i ja jako se dobro slažemo. Zapravo, nas dvije se jako poštujemo i volimo. Željele bismo živjeti zajedno. S tobom i Linom, naravno. Lina se već složila. Jako smo joj dragi. Oboje. Željela bih da mi kažeš što ti misliš o tome.”
Marko se malo zamislio i odlutao pogledom. Ispred očiju, na tren, pojavila mu se slika njegovog oca kojeg nije vidio već skoro dvije godine. Njegov pijani pogled pun mržnje i teturajući hod. I sve one pljuske koje je podijelio mami.
“Ja sam za. Mislim, htio bih da živimo zajedno s tetom Vanjom i Linom”, rekao je tiho, gledajući mamu.
Mama ga je zagrlila i uz poljubac mu šapnula: “Sine moj… Volim te.”
Iz oka joj je kapnula sićušna suza. Radosnica.
Sada žive u stanu tete Vanje i Line. Njihov je stan veći i prostraniji. Marko i Lina imaju svoje sobe. Teta Vanja i mama spavaju zajedno. Mama kuha, peče kolače, čisti i čita im priče. Teta Vanja vozi ih autom ujutro u školu, mamu i sebe na posao, popodne skuplja njihove razbacane stvari ili usisava stan. I razumije se u sve kućanske aparate. Lina voli kuhati s njegovom mamom, a Marko igra nogomet s tetom Vanjom i dečkima iz kvarta na malom igralištu pokraj njihove zgrade.
Neki dan je razmišljao i shvatio da je sretan. Sretni su i oni s kojima živi. Mama, teta Vanja i Lina. Napokon i on ima pravu, malu obitelj.

Foto: www.pixabay.com

Igor Petrić: Hrana za pse II

Koje vrijeme, koji ljudi.
Uvijek nešto.
Petljaju se gdje im stvarno nije mjesto. Sve ih zanima
po svemu prčkaju iako pojma uglavnom nemaju
i samo prepotentno pametuju.
Što i kako,
sve znaju
i sigurno bi učinili drugačije, ali se ne usude.
Samo laju jedni na druge.
To ih frustrira,
strašno frustrira i nepotrebno živcira,
ljute se na sve i svakoga
iako ni sami više ne znaju zašto ni na koga.
Svi događaji, svi ljudi oko njih
Ili su se već dogodili ili će se tek dogoditi,
a oni jadni to neće prepoznati. Neće ćuti ni vidjeti.
Užas. Što im je činiti?
Čuli su da Svijet će opet nestati.
Katastrofe, ratovi, zarazne bolesti i lažni proroci.
Znate ih. Oni debilni proricatelji budućnosti
koji jedino što znaju, znaju da će umrijeti,
trudnice roditi il’ pobaciti,
djeca odrasti il’ umrijeti ko’ anđeli.
Gade mi se svi. Svi oni stari, umišljeni,
ižmikani, smrdljivi lažni gurui gluposti,
samozvani gutaći svjetlosti
i ostalih pojavnih pojavnosti.
Ništa ne rade. Nikada nisu, ni ne žele.
Mrmljaju gluposti,
proždiru naivne i seru po svemu,
jer misle da znaju od svih najbolje.
Skoro zaboravih spomenuti one
što u svemu vide neke znakove. Viđam ih i ja,
dok vozim prema Zagrebu.
Na cesti pas, umoran, gladan
i samo se pretvara da spava.

Foto: www.morguefile.com

Robert Janeš: Deseti krug pakla

Neka se magličasta kopren
navukla na brda, nad šumu, nad rijeke, nad more.
S neba umjesto mira rosi ledena kiša,
pere sa stakla zadnji zrak sunca;
ostaju samo prljave stazice
s jednim smjerom
bez kraja.
Koliko ima početaka?
Mniju prispodobu o putu
i širokim vratima, uskim vratima…
Zvekirom bi triput tukli tamna masivna vrata,
al’ po zaboravu se zakoprcaše: koliko li puta treba triput tući?
(Ne sjetiše se kako to Ludwig preporuči: ta-da daa daaam!)
Jeza se cijedi s blijedih lica: Hoće li lupnjava probuditi
uspavanu menažeriju izdresiranu da zaustavi svaki korak naprijed?
Postoji li barem jedan kraj?
Svaki put kad bi odvažno stajao na obali
i gledao kako se velik otisnuo prema pučini,
gledao sebe kako isplovljuje prema obzoru
u sve sitniju točku,
svaki, baš svaki put
kukavički bi ostajao na obali
i čekao da se ponovo pojavi
točka sitna, pa postaje sve većom i većom,
a sve manji on koji se vraća
na mjesto s kojeg je krenuo,
na mjesto na kojem je ostao.

Foto: www.pexels.com